MODESTI BLEJZ

Ako samo malo obratite pažnju, u zraku ovih večeri pored mirisa pečenih kestena gotovo pa možete onjušiti i tragove hladnoratovske paranoje i paničnog straha, onaj skoro već zaboravljeni zadah znoja razotkrivenih špijuna i njihovih pijuna, koji se sada debelo pote unatoč niskim zimskim temperaturama.

U jednom od tih bezbrojnih trač-dopisa koje američki veleposlanici diljem svijeta šalju u svoju matičnu bazu, a koji neodoljivo nalikuju izdanjima 24, Arene, Glorije i sličnih žutih tiskovina, navodno stoji i kako je recimo Putin proračunat, Berlusconi tašt, a afganistanski predsjednik paranoičan. Zašto se oko naizgled ničega diže toliko prašine? Zaslužuju li ovakve informacije oznaku tajnosti, jesu li bitne ili nebitne, vrijede li one ili su potpuno promašene?

Osvrnut ću se primjera radi samo na ovo posljednje. S obzirom da moć afganistanskog predsjednika jedva doseže recimo dvorište njegove bunkerirane palače (to jest - niti šire granice Kabula), da mu svaki taliban u ostatku zemlje radi o glavi, a od Amerikanaca ga (čija je marioneta) vjerojatno više prezire samo njegov vlastiti narod – čovjekova mi se paranoja čini sasvim opravdanom. No opet kad već govorimo o njoj, povijest je dokazala da je SAD u paranoji neprikosnoveni prvak, kao i u dubokom nerazumijevanju situacije na terenu. Za ovu tvrdnju, ako vam ovaj zadnji argument nije dovoljan, pa ni reminiscencija na Hladni rat, kao dodatni argument uzmite i Irak.

Mnogi će se prelako upecati na udicu kako ovdje nije riječ o sadržaju samih informacija, već o pravu diplomacije na povjerljivost i diskreciju. Kao da je riječ o neukusnom rasparčavanju intimnih ljubavnih pisama. Ovo možda i jesu ljubavna pisma, ali sa predumišljajem. Ovdje se o ničemu drugome ni ne radi nego baš o sadržaju tih pisama, koja bi mogla biti itekako kompromitirajuća za ljubavnika, CIAu - SAD… koji bi se barem htjeo ljubavnikom predstavljati. Utoliko se doista mogu složiti da je u tijeku jedno veliko do sada neviđeno razotkrivanje, kiks, podbačaj, sramota CIAe, dapače i razotkrivanje i otkrivanje, ali – tople vode.

Zar je itko sumnjao da se špije špijaju. Zar je itko sumnjao da SAD kao svjetski policajac nije neoprezno bahat. Zar da ih zbog toga žalimo? Ma hajte molim vas.
Neupitno pravo diplomacije na autentične informacije sa terena je budimo iskreni - samo okvir za dodatnu špijunsku djelatnost. Pa predmet špijuniranja bio nestašni veleposlanik koji voli striptizete ili visoko pozicionirani general sa prstom na nuklearnom okidaču, bila informacija voajerizam ili profesionalizam – ona je špijunska dojava.

No kao i uvijek, kad se špije špijaju, špije očekuju da njihovo špijanje u prećutnoj saradnji sa ostatkom sveta – ostane tajna. U suprotnom slučaju - padaju njihove kule od karata. Ako njihova tajna djelatnost nije tajna onda ona gubi na samododijeljenoj važnosti, baš kao i njihovo zanimanje špijuna. A to nije dopustivo, ne u svijetu tajni, laži i samobitnih špija.

U ovakvim se situacijama uvijek prisjetim Ruske kuće, filma i romana majstora žanra Johna Le Carrea, najvećeg pisca hladnoratovskog i posthladnoratovskog špijunskog romana današnjice. Nema situacije ili obrata u svijetu špijunaže koju Le Carre u svojim romanima nije predvidio, pa je tako i ovu aktualnu priču sa WikiLeaks pokrio još u prošlom stoljeću. U Ruskoj kući postoji taj lik profesora kojeg glumi Sean Connery i koji ima neke tri knjižice nekakvih sovjetskih tajni. Kroz cijeli ga film naganjaju i ucjenjuju suprotstavljene strane, pritišću ga i hladnoratovski istok i zapad i sjever i jug - jer bi svi htjeli te njegove knjižice, a za njega i ljudske živote im se živo hebe. On se tu usput čak uspije i zaljubiti u Michelle Pfeiffer, ali ni u tome mu nema budućnosti ako nekako ne riješi svoj problem egzistiranja između čekića i nakovnja, a problem je što odabirom jedne strane izdaje drugu, a odabirom druge izdaje prvu – a obje mu rade o glavi. Ono čime me Le Carre oduševio u ovoj priči je rješenje, odnosno iskorak iz naših ograničenih ideoloških okvira, koji donosi na kraju romana/filma. Da vam ne kvarim doživljaj ukoliko niste upoznati s radnjom, reći ću ukratko – profesor na kraju doista predaje tajne, uz neke garancije koje mu osiguravaju živu glavu na ramenima, kako i što neću vam otkriti, no najbitniji je zapravo sam zaključak romana koji glasi otprilike ovako:
Postoje li tajne toliko bitne da bi zbog njih ostatak svijeta morao biti njihov taoc i žrtva? Ne.
Vrijedi li zbog ideologije (države!) koja je toliko sama sebi bitna i u ime njenih tajni žrtvovati sama sebe odnosno žrtvovati pojedinca? Ne.

Le Carre je zapravo donio jednu utopijsku zamisao, odnosno nadu, da bi se svi svjetski problemi vrlo brzo riješili samo da se svi usuglasimo ne pristati na zakulisne igre i ne mariti za takozvane Tajne i one koji nam te tajne nameću kao Dogme. Princip koji bi recimo u startu onemogućio okvalificirati identitete ubojica obitelji Zec - tajnom od državnog i nacionalnog interesa. Le Carre je iznio ideju koja mi se strašno sviđa, ali je malo vjerojatna s obzirom na karakteristike ljudskog roda i našu sklonost muljanju i netransparentnosti.

Mnogi će sada i u ovoj situaciji krenuti sa krajnje besmislenim teorijama urote, baš kao što je to bilo i poslije Blizanaca, pa optuživati SAD da su napale samu sebe, sve na tragu onog bezobraznog i lukavog Ahmadinedžada koji stvarno zna provocirati trkeljajući budalaštine i valjajući bisere kad treba i kad ne treba. Svima koji su skloni vjerovati njegovim izjavama preporučujem proučiti njegov komentar na prvi iranski bespilotni bombarder nazvan “karrar” ili “napadač” za kojega je ustvrdio da je: ´Ambasador smrti za neprijatelje čovječnosti, a glavna poruka aviona su mir i prijateljstvo´
Ma bravo Ahmi, duhovit si ko´ smrt. No sklona sam opet vjerovati i vjestici koja je iz Irana stigla neki dan, da su Ameri i Izraelci, CIA i Mossad, smakli dva iranska nuklearna stručnjaka usred Teherana, jer razloga za takvo smaknuće ima - Jenkijima i Židovima iranski je nuklearni program odavno trn u oku.

Tajne i laži su zapravo jedan velik i plodonosan biznis. Ne mislim na laži za koje kažu da znaju biti korisne, one male svakodnevne laži koje ne donose lovu. Na primjer kao u slučaju jedne starije gospođe koju je televizijska ekipa neki dan zaustavila pitati koristi li se ona malim lažima i kada je zadnji put slagala, a ona će na to kao iz topa: Je, kaj ne, lagala sam kćerki pred dve minute na mobitel da bum joj kupila nešto kaj joj ne bum kupila!
Na začuđeno pitanje novinarke a zašto ne, gospođa se nasmijala i tako iskreno rekla: Pa kaj gospodična, to joj tak ni tak ne treba!
Na ovakve se laži možemo samo iskreno nasmijati, no u velikoj slici, slici velikih igrača, a ne slici ove gospođe iz naroda - tajne donose lovu, špijanje donosi beneficije. Posljedice istog su prihvatljiva kolaterala, a za špijunski biznis i ne uvijek negativna. Rat možda jest diplomatski podbačaj, ali ne mora biti i financijski gubitak – dapače. Rat je za takve samo zlatni rudnik. Da bi običan mali čovjek donekle mogao dokučiti mentalni sklop tih špija on špijunski posao treba promatrati kao veliki korporacijski sklop - špijunski posao je posao kao i svaki drugi. Oni sebe smatraju poslovnjacima, domoljubima, patriotima, nacionalistima, gospodarstvenicima, poduzetnicima - i koristit će koji god nazivnik i što god je potrebno da bi opravdali posljedice svoga djelovanja i bezbrojne leševe preko kojih se gazi. Gadljivo i nemoralno, ali sustav tajni i laži tako funkcionira.
..................................................
......................................................................................
Ne treba sumnjati da će i ovaj promašaj američkih tajnih službi samim tajnim, ali i javnim, službama biti - samo još jedan izgovor za sljedeći korak poslije 11.rujna ka kontroliranom društvu, još jedan korak bliže totalitarnom društvu, društvu u kojemu se savjestan akt pojedinca tretira kao izdaja, a ne kao glas građanske savjesti i demokratskog građanskog neposluha.

Navodno se jedan dio objavljenih tajnih dokumenata dotiče i naših krajeva, spominje se Slovenija kojoj je navodno uvjet za posjet Obame bio prihvat zatočenika iz Guantanama (mislim da su Slovenci i ne samo Slovenci precijenili Obamu). No kad su se Slovenci prodali tako jeftino, opravdano se upitati za koliko se prodala Hrvatska kao friška članica NATOa? Vrijedi li ičemu ta tajna? Bi li je voljeli znati? Već smo naučili da nam naša vlastita Vlada ne otkriva ama baš ništa, od tajnih ugovora do popisa branitelja, no eto, uvijek nam preostaje nada - WikiLeaks. Nada umire posljednja.
Možda nam se jednog dana otkrije i sadržaj onih telefonskih razgovora crvenog telefona, one direktne telefonske linije između Zagreba i Beograda, između Slobe i Franceka, dok su zemlje bile u najljućem ratu, o čemu su njih dvojica razglabali… igrali šah možda? Lovac na C4, a ovaj njemu kraljica jede lovca B6 i top uzima pijuna? Izvlačili kuglice kao onaj stari na reklami nacionalne lutrije? Igrali igre, predsjedničke igre, ratne igre, igrice, kuglice… no da, baš im nekako pristaju.

Možda bi probavljanje svih tih tajni bio lakši posao da se od nekih tajni toliko čovjeku ne okreće želudac.