Pregled posta

A kad smo već kod mramora, istinita je ona stara da nitko od nas ne nosi ništa sa sobom, ali da smo i u smrti svi isti – e fakat nismo O tome upravo svjedoči taj mramor. Možda ne nosimo ništa sa sobom, ali nas sve ne pokriva ista ploča, barem ne iste kvalitete i cijene. Ovih smo dana svi prigodno posjećivali groblja, pa vjerujem da naslućujete o čemu govorim.
Od kada je svijeta i vijeka postojali su pojedinci koji su čak i u smrti nastojali nadvisivati ostale. Smisao tog nastojanja mi, moram priznati, izmiče, jer valjda ako si mrtav – ne bi trebao biti svjestan, a nekmoli upražnjavati taštinu. Ali eto, nekima je i prijesmrtno i posmrtno nadmetanje vlastitim posmrtnim počivalištem na veselje.
Možda zvuči neukusno, ali doista ako je netko pokojan - nije vjerojatno da je i svjestan počivališta u kojem njegovi zemni ostaci prebivaju (prebivati baš i nije prigodan izraz, ali neka bude). Velebna mramorna grobnica ili skroman zagrobni kamen – pokojniku je sasvim svejedno, čak mu je i manje od toga, jer samo živ čovjek može osjećati, pa i ravnodušnost ili oduševljenost. Drugim riječima, opet nije riječ o željama, slabostima i grijesima pokojnika - već o željama, slabostima i grijesima nas živih.

Kočoperiti se grobnicama, fenomen koji nije od jučer. Koji je čak i sociološki i društveno moguće objasniti. Jer je to zapravo samo nastavak kočoperenja vilama, automobilima, mladim suprugama, ljubavnicama, bogatstvom isl. Tako da danas kada šetate našim grobljima ne gledate grobnice već većim dijelom automobile niže ili srednje klase, potom mercedese, sve češće limuzine, a na ekskluzivnijim počivalištima i viletine, brodove i abramovičevske jahte. Upravo sve to gledate, ali u protuvrijednosti uložena mramora i skupocjenih grobnih ukrasa. Ništa novo, vjerujte mi, jer do jučer su to bile kočije, konji, dvorci i vlastelinstva (ili recimo u Mozartovom slučaju skupna sirotinjska grobnica). No opet ni svi današnji hrvatski i svjetski abramovičići nisu i neće nadmašiti recimo jednog - Keopsa. Ovaj zajebani faraon je za vijeke vjekova postavio previsoku letvicu zagrobnog standarda svim umišljenim faraončićima koji je uzaludno kroz povijest pokušavaju doseći. Automobilskim rječnikom ovog posta njegova bi se grobnica mogla nazvati space shuttleom, ma međuplanetarnom stanicom. Kao što vidite, kroz ljudsku povijest promijenilo se možda vrijeme i tehnologija – ali ljudi (i njihove slabosti) su ostali isti
Zanimljivo je zapravo to da je kočoperenje u smrti - fenomen koji se u svojoj srži apsolutno kosi sa navodnim vjerovanjima/vjerom za koju se većina danas izjašnjava, a svojim je postupcima krše. Jer ako vjerujemo u besmrtnu dušu, onda tijelu kao privremenom boravištu nije potrebna posmrtna raskoš, kao što ne bi trebala biti ni životna. Ovo podvlačim kao napomenu hrvatskim graditeljima bajnih crkvenih dvora u kojima planiraju dočekati svoga poglavara. Ali ne očekujem da će me baš nešto obadavati, u cijeloj toj priči o gradnji i izgradnji, besmrtna duša je nekako, blago rečeno, zanemarena.

Cijelo to neukusno međususjedsko nadmetanje u raskoši grobnica zapravo se ponekad čini jednako promašenim i besmislenim kao i križarski ratovi za navodno oslobađanje Kristova groba (jer je papan Urbi Drugi zapravo s namjerom razularene dečke narajcao na besprizornu pljačku, veze to s vjerom nije imalo). Kojeg vraga imaš oslobađati prazan grob ako je Čovjek (koji je još uz to stalno pilio o nebeskom kraljevstvu, nebeskom kužite) iz te podzemne prostorije - uskrsao. Kužite sad? Kojeg vraga imaš graditi mramornu mauzolejčinu, ako ćeš sutra odapet i nećeš ga biti svjestan, da ne spominjem kako ćeš u njemu istrunut. Legendarni Topalovići su to najbolje prokužili i upravo na toj besmrtnoj ljudskoj taštini (taštini, a ne duši) razvili obiteljski biznis, biznis utemeljen na jednom jedinom raspadnutom istrunulom lijesu… u kojem su doslovno svi, bez obzira na zaživotno imovno stanje, bili isti. Ali dobro, to su Topalovići, ubojice i luđaci, a tko se u smrt bolje razumije od ubojica i luđaka

Ono što me zapravo više od svih mramornih postelja, kovčega, dvora, više od gipsanih anđelčića, više od reljefnih gospa i cvjetnih aranžmana, zapravo ono što me najviše raduje je – možda slučajan susret nad tim počivalištem, susret nad mjestom zajedničkog obiteljskog okupljanja, pružena ruka i topla riječ, kako si, kako tvoji, nismo se dugo vidjeli, baš mi je drago… razumijete? Utjehu mi pruža život, čovjek, njegovo naslijeđe i njegov duh… mramor ne bi trebao nadmašivati ni jedno od toga. Dostojanstvo i dužno poštovanje naši pokojni ne osiguravaju velebnom grobnicom, već duhovnim naslijeđem. Ali opet, Keops je nekako uspio... i da nije tih ljudskih slabosti ne bi danas o čemu imali pričati, zar ne? Kolikogod se neke stvari činile kičastima, ni ikonoklazam nije rješenje. I jednoobraznost može dosaditi.
Već sam duže zapravo svjesna kako bi se o ovoj temi mogao napisati pravi znanstveni rad, rad koji bi bio vrlo opširan i zanimljiv (iako naizgled morbidan, ali božemoj i smrt je za ljude) a kako jesam sklona detaljnim analizama i opširnim esejima o koječemu blesavome, bilo iz svijeta glazbe, filma ili sporta, uhvatila me takoreći mala snaga od opsega posla koji bi se trebao obaviti. Gledajte, posao treba obaviti kako treba ili se u njega uopće ne upuštati, a analiza povijesnog razvoja posmrtnih počivališta posao je kojeg se ne usuđujem započeti, jer ne radi se tu samo o mramoru i kamenu… razmislimo malo. Već bi u samom startu trebalo posebno kategorizirati arhitektonske dosege, literarne dosege i likovno-umjetničke dosege naših poljednjih počivališta. Znači posebno obraditi vrste gradnje, posebno grobne posvete (ozbiljne i neozbiljne), a posebno grobne slike i plastiku (reljefe, kipove, spomenike isl.). A tek onda sav taj silan materijal razvrstati po kulturama, povijesnim razdobljima, naglasiti specifičnosti, iz svake kategorije izdvojiti umjetnički vrijedne i umjetnički ekstremne da ne kažem kičaste primjere (recimo u novije doba vrlo zanimljiva grobna subkultura ruskih mafijaša ili srpske grobnice-stanovi) Pa to je posao za cijeli tim, a ne jednog čovjeka, ej. Stoga mislim da će to znanstveno remek-djelo pričekati neka druga vremena