< | siječanj, 2011 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | |||||
3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
31 |
Rekavši da ću o tome drugom prilikom, ostala sam dužna priču o nacizmu. Vrijeme za nju je došlo. Raditi na popisu stanovništva inače nije posve lako, to zahtijeva određenu fizičku, no čak i više, jednu psihičku izdržljivost. To je posao koji iska strpljenje i snagu za mnoge životne priče, kako vedre tako i tužne, jer vi ipak kao suhoparni bilježnik tih priča, svojim brojnim pitanjima ulazite u samu srž nečije intime, nečijeg života, raznih sudbina. Poneka od tih pitanja zahtijevaju tankoćutnost, koju opet ne može posjedovati baš svaki popisivač, kao što je u slučaju da ipak postoji - ne mora prihvatiti baš svaki popisani. Ovo neće biti takva priča. Popisivač je i zakonom dužan čuvati podatke koje je od građana dobio, s vama neću reminiscirati njihove sudbine. Prije samog popisa stanovništa, a nakon potrebne kratke obuke, popisivači se raspodijele u manje grupe do deset popisivača, nad čijim radom bdije njima dodijeljeni kontrolor. Popisivači rade na terenu i doslovno hodajući od vrata do vrata vrše popis stanovništva, dok kontrolor u središnjici “čeka” njihov materijal. On vrši kontrolu upisanog, te potom čini daljnu obradu istog. Otprilike je to slično principu pčelinje košnice, gdje se rano ujutro pčelice radilice razlete na sve strane svijeta, da bi se pred večer otežanih nogu od skupljenog meda vratile u košnicu. Svakoj grupi se dodijeli njena četvrt, ulice, objekti, odnosno određeni broj kućanstava koje je ta grupa dužna obraditi. Zato popisivači iz svake grupe, dan prije početka popisa, obave prvi zajednički susret sa svojim kontrolorom, koji im potom pojedinačno dodijeli adrese kućanstava za koja su zaduženi, te proslijedi za popis potreban materijal (formulare, torbu, pisaći pribor). Ovo će biti pričica o tom prvom susretu sa kontrolorom moje grupe. Jutro je bilo šućmurasto, ni po čemu zapravo posebno, osim što se mogla zamijetiti vidljiva nervoza u redovima budućih popisivača, koji su cupkajući s noge na nogu čekali pred zgradom središnjice da ih njihovi kontrolori kao grupu prozovu. O svom kontroloru nisam znala baš ništa osim proslijeđenog nam imena. Tako da mi blijed, mršav i ispijen lik, koji se konačno, nakon podužeg čekanja, pojavio pred nama – nije bio poznat, niti sam ga ikada prije vidjela. No po nekim sitnim komešanjima oko sebe, naslutila sam da neki od nas i jesu. Nakon što nas je prozvao, uputili smo se za njim u središnjicu, misleći da ćemo konačno čuti svoja zaduženja, no ulaskom u zatvoren prostor naš se kontrolor uputio do aparata za kavu, bez objašnjenja nas ostavio čekati na hodniku, dok se on sa kavicom i cigaretom u ruci upustio u dugačka ćaskanja sa djelatnicama središnjice, iza zatvorenih uredskih vrata. Naime, kako smo tek kasnije saznali - kako su i druge grupe zaduživale/razduživale materijal, ispostavilo se da moramo čekati nešto, nekakav red kojeg baš i nisam primijetila, pa se naše klatarenje produžilo za još par sati, ovaj put po hodnicima iste zgrade. No u trenutku dok smo tamo čekali, o tome nas nitko nije obavijestio, niti smo o ičemu imali saznanja. Mi smo sve gladniji, umorniji i nezadovoljniji čekali našeg kontrolora, koji je iza jednih od mnogobrojnih zatvorenih uredskih vrata ispijao kavice i ćaskao. Grupe su dolazile i odlazile, a mi smo čekali i čekali… Tek negdje u vrijeme ručka, uredska su se vrata otvorila, a naš nas je kontrolor, s plastičnom šalicom u ruci, pozvao u jednu malu usku prostorijicu na dnu dugačkog hodnika, veličine otprilike mala soba dva sa tri (a šta u nju staviti?), sa jednim uredskim stolom na kojem je stajala mala uredska lampa, foteljom u koju se naš kontrolor smjestio, te nekim uskim ormarom za spise. Mjesta baš i nije bilo previše, za sjedenje još i manje. Neki od nas su se naslonili na zid, neki na prozorsku dasku, a dva muškarca su donijela par stolica s hodnika. Svi smo htjeli da taj informativni susret završi što prije, da se napokon možemo vratiti kući svojim drugim brigama, pa i štogod pojesti nakon cjelodnevnog čekanja. Sutra nas je, naposlijetku, čekao prvi dan zahtjevnog popisa. Prvo je uslijedio jedan uvodni monolog. Oči koje nisu gledale u sugovornike, pedantno sklopljene ruke, te tih i monoton glas kojim je monolog izgovoren, kao i svaka nova rečenica kojom je opisivao sebe i svoje životne poteškoće koje su naravno uzrokovali drugi, malo po malo mi je otkrivala kakvu zapravo osobu imamo pred sobom. Naglasak na visokoj stručnoj spremi i poznavanju orijentalnih jezika mi je posebno zaparao uši, ali bože moj svatko od nas ima pravo na male slabosti pa i taštinu, pa u tom trenutku -osim kontroliranja onog hihota u svojim mislima- nisam smatrala potrebnim reagirati na takvo besprizorno uzdizanje sama sebe. No kraj monologu i povremenim pauzama za ispijanje gutljaja kave, nije se nazirao. A naše komešanje, nestrpljenje i vrlo konkretna glad, su vidljivo rasli, zajedno sa spoznajom da još uvijek nismo dobili popisivački materijal. U jednom trenutku se jedna mlađa gospođa drhtavim glasom usudila naglas upitati može li sada poći kući s obzirom da je tamo već odavno trebala biti, nahraniti djecu i poći na drugi honorarni posao (očito se radilo o poslu na crno, koji je krpao skromne financije njene obitelji), pa da previše ne zakasni, jer će se gazda na nju strašno naljutiti. Tek tada je na tren podigao pogled i s vidljivom odbojnošću, ali i naslađivanjem, izgovorio: Oho, pa ovo su nove okolnosti o kojima nisam imao saznanja, one me prisiljavaju da poduzmem određene korake i da prijavim višim instancama vaše neprijavljene aktivnosti. Ništa ne smije narušavati optimum radnoj grupi dodijeljenog radnog zadatka. E na ovo sam pak osjetila potrebu reagirati. Ne vjerujući vlastitim ušima što taj umišljeni lik izgovara, primjetno sam podigla glas: O čemu vi čovječe pričate?! Kako jadnoj ženi to možete reći?! Da joj posao nije potreban ne bi ovdje ni bila! Ako možemo pomoći dat ćemo ženi ruku, a ne je ovako ponižavati. Ovdje nas držite i mrcvarite cijelo jutro, ni jednom nam niste rekli što se događa, sve su grupe obavile svoj posao u najkraćem mogućem roku, odavno je prošlo i podne, a mi ovdje još uvijek sjedimo! Mislite li vi nama dati naša zaduženja ili ne?! Zatečen razvojem situacije, ali u svojoj bahatosti nimalo poljuljan, šireći ruke, gotovo je svečano, našem malom skupu, kao na kakvoj promociji, izjavio sljedeće: Oh, pa ovo su okolnosti u kojima JA ne mogu raditi. Ja sam dužan sve ovo prijaviti i zahtijevati susretljivije radne suradnike. Ovo su uvjeti koji me ne zadovoljavaju. Shvativši s kakvim egomanijakom zapravo imamo posla, u ovom sam trenutku već glasno viknula: Ma vidi, vidi gospodina! Vi se to sad prijetite?! Zar vi to gospodine sada nama već i otvoreno prijetite?! S izrazom nepatvorene nevjerice osvrnula sam se i pogledala našu malu grupu, očekujući bar nekakvu reakciju na ono što nam se događa. No imala sam što i vidjeti - svi, apsolutno svi iz naše male grupe su nijemo pognuli glave, muškarci i žene, uključujući i ženu koju sam maloprije branila. Pred očima mi je pukla jasna spoznaja, ova mala uska sobica je zapravo postala minijaturni koncentracijski logor. Pred očima sam gledala jeziv sociološki fenomen u malom. Moji nijemi kolege su postali zatvorenici, a on je kapo u nacističkom logoru, koji koristi svoju minimalnu poziciju moći za iživljavanje i zastrašivanje sebi podređenih. S lakoćom sam ga, onako pedantnog, zalizanog, tihog glasa, nadmenog, samozaljubljenog i diskursa s visoka, mogla zamisliti i sa šapkom, crnim uglancanim čizmama i žarko crvenom trakom s crnim paukom na rukavu. Ono moje neizgovoreno vrišteće pitanje “Pa zar nitko neće reagirati?! Zar ne postoji netko tko će na ovo reagirati?!,” dobilo je odgovor - taj netko, ako ga i ima, smo uvijek samo mi sami. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. A pognu ili okrenu glavu većinom iz: - straha (za život, posao, ljubljene, egzistenciju), - nesvijesti i neznanja, - koristoljublja. Kolege iz moje grupe bojali su se za svoj kratkotrajni, ali solidan izvor prihoda, uostalom kao što sam se bojala i ja, a ta mi je spoznaja itekako zvonila u glavi. No slika nacističkog oficira u mojoj glavi bila je jača. Grupna šutnja, njihova nemoć, strah i nelagoda, njemu su naravno bili potvrda vlastite moći i poticaj za slijedeći monolog, koji se i ovaj put vrtio oko uvijenih no prepoznatljivih prijetnji (ovaj put upućenih meni), slike njegove paćeničke persone, ali i očekivanja zasluženog poštovanja prema istoj. Ta riječ “poštovanje” bila je izgleda kap koja je prelila još jednu čašu. Moram priznati da me u tom trenutku, kojeg pamtim punog moje nevjerice, bijesa i smijeha, iznenadio glas mladog kolege s desna koji je pun prezira samo izgovorio: Poštovanje? Ma kakvo poštovanje?! Hoćeš li nam podijelit te papire ili ne? Kako smo već ionako svi bili na nogama i rubu živaca, a njegova se predstava svakim trenom sve brže urušavala u sebe, nije mu preostalo ništa drugo nego da nam konačno podijeli papire i ostali materijal. Sve je bilo gotovo niti u deset minuta. Na koncu je i taj dan, kao gordijski čvor, jednim potezom naprasno presječen, a mi smo pošli kućama. Na izlasku sam zahvalila mladiću koji je podigao glas, no i on zabavljen svojim mislima, umoran i iscrpljen, nije rekao ništa. Ja sam pak krajem dana otišla u jedan od onih zatvorenih ureda i poznanici od poznanice (potrudila sam se raspitati) prepričala događaj, ona me otvoreno upitala: - Znamo kakav je, želiš li promijeniti grupu? Shvativši da iza njega očito stoji netko, odgovorila sam protupitanjem: - Dakle ja mogu otići, ali ne postoji mogućnost zamijene ili opomene njega? - Ne. - Onda ne hvala, ne želim promijeniti grupu. Razlog takve moje odluke je što jednostavno nisam htjela okrenuti glavu, odlučila sam ostati, biti svjesna, dati to do znanja i biti svjedok. No onaj mladić, kojemu sam zahvalila, sutra se nije vratio u našu grupu. I takav mi je izbor isto razumljiv. Do kraja samog popisa, koji mi je hvala bogu uzimao previše vremena da mini-nacista češće srećem, uspio nas je u svojim kavopijskim pauzama počastiti jednom malom ljigavom pričicom, kako je izmrcvario, te potom s uživanjem prijavio, mladog i neiskusnog popisivača koji je njemu došao na vrata, a nije znao da je ovaj kontrolor. Također je uspio sa duplo većom plaćom od naše, domisliti i tražiti od nas, da ga po završetku popisa vodimo na riblju večeru u restoran (na ovo sam se posebno nasmijala). Uspio je iza mojih leđa izjaviti, kako je moje često izbivanje sigurno rezultat srama, kojeg navodno osjećam zbog onog prvodnevnog "incidenta" (a ovo me nasmijalo još i više). Znate zašto je Isus velik, jer se dao razapeti čak i za ovakve. Nisam sigurna da bih prema ljudskim zvijerima imala takovog božanskog milosrđa. Kolegici, koja mi je posve uvjerena u istinitost njegovih riječi sve to prenijela, tada sam otvoreno rekla: -Samo je on taj koji se treba sramiti zbog tog "incidenta", a ti dušo razmisli kakva te to potreba tjera povlađivati nekomu tko gazi druge. A on gazi ljude, znaš? Zbunjen izraz na njenom licu govorio je da baš i nije shvatila, a je li od tada domislila što sam joj htjela reći, ne znam. Nadam se da jest. Njemu sam pak jasno dala do znanja što mislim prilikom isplate plaća i to sam planski učinila pred komisijom. Pred svima onima s kojima je ispijao kave. Strpljivo sam čekala taj dan. Starija kolegica, inače jedna mila i plaha osoba, koja je po novac došla iza mene, a koju je konstantno, pa čak i tada pred komisijom, vrijeđao ciničnim opaskama o njenim ograničenim mogućnostima, za mnom je kasnije potrčala jer nije valjda sebi mogla objasniti ono čemu je svjedočila i zbunjeno primijetila da mu nisam pružila ni ruku na pozdrav: Zašto nisi, to je izgledalo tako nepristojno? I njoj sam tada rekla: -Ja toj osobi ne dugujem pristojnost, niti mu ti duguješ pristojnost, pogotovo mu to ti ne duguješ – jer te on upravo uvrijedio, zar ne shvaćaš? Niti ja, niti ti, niti itko iz naše grupe njemu ne dugujemo - ništa. Novac koji smo krvavo zaradile nije njegov novac, iz njegova džepa, već je to naš novac. Ne isplaćuje nam ga on, niti ga on daruje, već je poslodavac država i država nas plaća. Ali čak i da je novac njegov, kao što nije, mi njemu ne bi dugovale ništa, jer smo svoj novac pošteno i mukotrpno odradile i zaradile. Kao što nismo dužni ni državi, jer smo svoj posao od-ra-di-li, te taj novac za-ra-di-li. Kad već spominješ pristojnost i nepristojnost - on je taj koji tu istu pristojnost duguje nama. Nepristojno je od njega, od slabije plaćenih radnika, potčinjenih njemu, tražiti da ga vode na riblju večeru, nepristojno je ucjenjivati i prijetiti, nepristojno je koristiti svoju poziciju moći za zastrašivanje slabijih od sebe, nepristojno je biti bahat, nepristojno je biti govno od čovjeka. On je taj koji u ovoj priči nije bio profesionalac, on nije bio radnik, a nadasve on nije bio čovjek. Svaki potez kojim nam je zagorčao posljedne tjedne bio je više od nepristojnog, svaki taj potez bio je - cijepljen od ljudskosti. On je od samog početka bio majušni bijedni sadist, mini-nacist, izopačeni častohlepnik, koji uživa u svakoj, makar i minimalnoj poziciji moći i koristi je da se iživljava na onima ispod sebe. A to čini čak i onda, kada od toga nema nikakve vidljive koristi, osim vlastitog bolesnog užitka, užitka u maltretiranju slabijih od sebe. To je klasičan mobbing. Čak i kada bi po zakonu bio sasvim čist, kada mu na papiru i pravilima ne bi našli ni jednu grešku, moralno je i ljudski podbacio u svakom pogledu. A to je, pored slijepe poslušnosti, samo jedna od definicija i karakteristika nacizma. Eichmann je u svome poslu bio izuzetno pedantan, učinkovit čovjek. Njegovi suvremenici svjedoče da se birokratski držao slova zakona, slijedio ga je u stopu, samo što je u njegovoj birokratskoj savršenosti postojala jedna ključna zločinačka kvaka – njegov je posao bio slati vlakove u Auschwitz. Na jučerašnji dan, točno 66 godina prošlo je od oslobađanja te tvornice smrti, a ja ponavljam svoj nijemi krik - Zar ne postoji netko tko će reagirati?! Upravo je manjak ljudske empatije i solidarnosti, a višak slijepih amoralnih poslušnika, omogućio zločinačko nicanje najveće ljudske klaonice na tlu europske zemlje, u kojoj će 40ak godina kasnije ponovo niknuti ta ista pogažena riječ - Solidarnost. Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. A pognu ili okrenu glavu većinom iz straha (za život, posao, ljubljene, egzistenciju), nesvijesti i neznanja, te čistog - koristoljublja. I tako vam se dragi moji dogodio - Holokaust. p.s. Što je bilo s nacistom? Uhljebio se na jednom fakultetu. Zar ste sumnjali u glad takvih za pozicijama moći i volju korumpiranog sistema da im te pozicije pruži. |
Prošlo je već 7 mjeseci od kad sam ovdje, na ovom blogu, pisala o pokušaju HEPa da usred našeg malog mista izgradi veliku trafostanicu, koja bi po svojim gabaritima i škodljivom utjecaju na stanovnike zapravo predstavljala monstruma u srcu našeg grada. U tih sedam mjeseci dogodilo se puno, dogodila se uspješna (!) građanska inicijativa koja je uspjela zaustaviti gradnju trafostanice na spornoj lokaciji, dogodilo se da je vodstvo grada Ploča potpise svojih građana prihvatilo kao referendumsko izjašnjavanje i dogodilo se da je grad Ploče amenovao gradnju trafostanice na sigurnijoj lokaciji, izmještenu od one sporne za nekih stotinjak metara zračne linije. Ukratko rečeno, dogodila se građanska pobjeda! Maleni je David hicem iz praćke, ako ne porazio, onda barem zaustavio velikog Golijata. Možda se nekomu na prvu ova pobjeda učinila malena, sitan i nebitan korak, ali za odgovorne građane ovog grada koji su okrenuti budućnosti naše djece - ona je itekako bila velika. Oni skeptičniji i realniji među nama su zadovoljno svjedočili pozitivnim pomacima - ali ipak sa jednom dozom opreza, jer netko jednom opečen puše i na hladno, a sve ono što se godinama događa u hrvatskom društvu daje za pravo hrvatskim građanima da ne vjeruju više ničijim obećanjima, a najmanje obećanjima državnih institucija. Građani Ploča uostalom imaju na to vrlo vidljiv podsjetnik, u vidu već podignutih dalekovodnih stupova do buduće trafostanice, koji su izgrađeni još lani bez građevinske dozvole i dan danas nad gradom strše kao jezivo ruglo slično gigantskim vješalima. I evo baš ovih dana, kao potvrda naših sumnji, stiže novi potez HEPa. Kolega srza detaljnije iznosi tijek događaja, no u kratko rečeno: „Prije nekoliko dana stigao je odgovor HEP-a na zahtjev Grada Ploča za izdavanje elektroenergetske suglasnosti za manje objekte, koje Grad priprema u Poduzetničkoj zoni Vranjak (kako bi se ta zona infrastrukturno pripremila za buduće poduzetnike, što je inače jako važan gradski program za oživljavanje inače mrtvog gospodarstva ovog grada). Odgovor HEP-a je negativan. Oni NE DAJU suglasnost za osiguranje struje za npr. jednu malu crpnu stanicu u sklopu projekta kanalizacije, jer navodno danas ne raspolažu kapacitetima koji bi tu struju mogli osigurati. U svom rješenju navode da je prije osiguranja tražene struje potrebno izgraditi Trafostanicu 110 kV u Pločama, dvije trafostanice od 20 kV i pripadajuće kablovske rasplete.“ Mili bože, kad moram tako reći, ako je treba izgraditi – pa izgradite je, ali na novoj lokaciji! Ta tko vam to brani? Da samo kratko i brzo podsjetim sve one koji bi ovdje vrlo rado poletili sa rečenicom ´Što ste tražili to ste i dobili´: -građani grada Ploča NISU izglasali zabranu gradnje trafostanice već samo njeno sigurnosno izmještanje; -građani grada Ploča ŽELE trafostanicu (to NIKAD nije bilo upitno), ali na sigurnijoj lokaciji; -građani grada Ploča ne žive u prapovijesti i vrlo su svjesni da je energetski razvitak NEOPHODAN, ali ne pod cijenu neposredne ugroze zdravlja. Trafostanica na jednoj lokaciji - jednako će učinkovito raditi i na drugoj lokaciji (udaljenoj samo stotinjak metara od prve) ili se ja varam pa ona na drugoj lokaciji možda podliježe drugim zakonima fizike? I zato ponavljam: ako je treba izgraditi (a treba) - pa izgradite je, ali na toj novoj odobrenoj lokaciji. Građani Ploča nisu protiv trafostanice! Zašto onda HEP i sada ne pristupi gradnji toliko željene trafostanice, jednakom hitnoćom kao u sedmom mjesecu, na bliskoj lokaciji koju je ovaj put odobrio grad? Zašto je lokacija sporna? U čemu je sada problem HEPa… dopustite mi da naglas izrazim sumnju koju pak ne morate sa mnom dijeliti - u proviziji? Iz svega navedenog gotovo se nameće kako je odgovor HEPa, „prije osiguranja tražene struje potrebno izgraditi Trafostanicu 110 kV u Pločama, dvije trafostanice od 20 kV i pripadajuće kablovske rasplete,“ zapravo najobičniji, prozirni - izgovor. Nedavanje elektroenergetske suglasnosti za manje objekte, je zapravo kao neki klasičan prikaz (igrokaz?) ucjene i osvete u stilu mafijaške vendete, u kojoj nažalost jedna državna tvrtka kao što je HEP ima ulogu - mafije, a građani su - žrtve velikih igrača. Ako se građani ne probude i ne pobune, mafija će ih i dalje maltretirati i ucjenjivati. Stoga ovdje želim osvijestiti ljude da je HEP (jednako kao i Vlada) servis građana - čije usluge građani PLAĆAJU. Mi njih plaćamo da obavljaju posao kojeg oni u ovom slučaju ne obavljaju. Samim time HEP odgovara nama, a ne mi HEPu. Njihov je posao služiti građane, a ne obrnuto. Mogu li konačno građani protiv kriminala i netransparentnih poteza? Mogu! Dokazali smo to sprečavanjem gradnje trafostanice u centru grada, a ovo je očito novo poglavlje u toj borbi protiv muljanja, koje zahtjeva novi građanski iskorak. Kada se taj iskorak dogodi, onda će i dosadašnji David pokazati tiraninu da i on može biti Golijat, koji ga je u stanju srušiti u prašinu. “Ne pitaj što tvoja Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju Domovinu.” U prethodnom sam postu ovu rečenicu navela u jednoj situaciji u kojoj se ona nažalost vulgarno zloupotrebljava, a sada je navodim u situaciji koja zahtjeva njenu primjenu. Što možemo učiniti za svoju Domovinu? Možemo i trebamo uključiti svoju građansku s(a)vjest, pa ako je potrebno pribjeći i svom građanskom neposluhu. Mislimo globalno, djelujmo lokalno. Ja osobno mogu na ovom blogu dići svoj glas kad god posumnjam na kriminal, mogu o kriminalu upozoriti javnost, i mogu jasno i glasno reći – vidim što radite! A vidim da HEP u Pločama baš i ne radi svoj posao. Ajde USKOK – uskoči. Moje malo misto vas čeka. |
*** Kako se može izgubiti nešto što uopće nisi ni imao? Kako se može izgubiti polufinale do kojeg nisi ni došao? Iz kojih hrvatskih kompleksa manje vrijednosti izviru ta vječna velika očekivanja bez ikakve osnove? “Naši Kauboji porazom protiv Šveđana u drugom kolu izgubili polufinale!” Isprazne komentatorske fraze tv voditelja, napose sportskih komentatora, iritiraju me u jednakoj mjeri kao i sve češći izvitopereni naglasci svih voditelja, koji više nemaju veze s ičim, a najmanje sa hrvatskim jezikom (bilo književnim bilo zavičajnim). Sve to skupa više nema veze s pameću, baš kao što i isforsiran (pa i stupidan) američki naziv Kauboji - nema veze s hrvatskim sportašima. Iako kao ljubitelj sporta pratim sva veća svjetska sportska natjecanja, pogotovo kada sudjeluju i domaći predstavnici, nikada, ama baš nikada, nisam s više lakoće propustila jedno takvo natjecanje kao što sam propustila ovo rukometno prvenstvo. Osim kratkih osvrta u glavnim vijestima - nisam gledala niti jednu utakmicu, niti me za ijednu bilo briga, niti držim da sam išta bitno propustila ili izgubila. To čak nema nikakve veze sa pobjedama ili porazima, nisam osjetila poriv gledati naš tim čak ni kad pobjeđuje. Nisam pratila ni Ivicu, iako mi je uvijek drago čuti kada naši dečki i curke u bilo kojoj disciplini pobjeđuju. Naime, sve to, shvatila sam, naši dečki i cure vrlo lako mogu i bez moga navijanja. Samo je na njima tajna njihova uspjeha ili poraza, neovisno o medijskim pumpanjima domoljublja. Meni je stoga naprosto drago zbog njih, srce mi je za tri broja veće zbog njihova uspjeha, napretka, truda koji se isplatio, izgrađivanja njih samih kao uspješnih mladih pojedinaca, a ne zbog nekog domoljubnog transa i patetike u koje padaju dirigirani televizijski komentatori. To što nam preko malih ekrana serviraju kao izraz nacionalnog ponosa, toliko je nebitno i izvan svega onoga što bi nas zapravo kao naciju trebalo brinuti, a potom i s razlogom iskati ulaganje naše sveukupne (pa i nacionalne) energije. Mislim da ovo vrijeme, ovaj društveni trenutak u kojem se naša zemlja našla, koji je napokon ogoljen do same kosti, okrutan kao i prigodno okrutno ledena zima koja nas okružuje - više ne trpi ni patetiku ni domoljubne transeve. Čak i jednoj inertnoj masi, koja je inertna kao hrvatska masa - konačno sviće kako domoljubna patetika neće donijeti kruh na njihov stol, neće nahraniti njihovu djecu, neće osigurati zaposlenje, neće otplaćivati nemilosrdne rate kredita. Masi je konačno prisjelo. A kad malom čovjeku nešto prisjedne (napose glad) - on gubi apetit, apetit za spektaklima koje si više ne može priuštiti, apetit za patetikom i pretjerivanjem. On gubi potrebu dokazivati svoju pripadnost naciji nekome tko tu istu naciju sustavno zatire. Nekomu tko sa riječima domoljublja na usnama - tu istu Domovinu gospodarski pustoši, tu istu naciju tjera u novi val iseljavanja trbuhom za kruhom, koji tu istu naciju čini Nacijom Koja Nestaje. “Ne pitaj što tvoja Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za svoju Domovinu.” Parafraziranje Kenedijeve parole sa usana osobe koja to isto pitanje nije prvo postavila sebi, više je no smiješno - ono je licemjerno, bezobrazno i groteskno. Što možete učiniti za svoju domovinu? Pa gospođo Premijerko, igrom slučaja mogu se dosjetiti što recimo Vi možete učiniti za svoju domovinu. Uložite svoje “Krv, znoj i suze” pa krenite od sebe i vratite joj - stan. No takvi, kojima je domoljublje prečesto na usnama, ali nimalo na umu, itekako znaju okoristiti nimalo domoljubnu činjenicu da zakonitost i moralnost u ovoj zemlji nisu iste kategorije. Pa se obilato događaju društveno i sudski oslobađajuće presude kojekakvih gospođi Brajši, u kojima izrijekom stoji da to što su učinile – jest zakonito, ali nije moralno (u ovim konkretnim slučajevima: skrivanje pedofilovog dnevnika u ladici osobnog stola te kupovina otetog stana/svi upleteni u izgon braće Drobac iz vlastitog doma - SRAMITE SE vi nemoralna plaćenička bagro). Odnosno, nije šija nego vrat. A i čuti ovakvu nemoć u sudskoj presudi nije ni tužno, već je gnjusno. Mali čovjek svoje domoljublje ne nosa naokolo na usnama, ne razmeće se njime vulgarno kao komadom skupe odjeće, već ljubav prema svojoj zemlji nosi tiho u srcu, duši, a nadasve ga gaji svojim - poštenjem. Poštenjem i radom, kojeg mu ga razvikani domoljubi sustavno uskraćuju svojim igrama bez granica, nacija ili vjere. Osobni interesi takvima su jedina nacija i vjera. Stoga takvima koji nemaju nacije osim osobnih interesa, u pravilu uskraćujem pravo da mi spočitavaju manjak domoljubne svijesti, da mi nameću svoje navijačke komplekse i da mi broje čista hrvatska krvna zrnca. Jer osobno, za našu zemlju, naciju i dom - navijam više, glasnije i zdušnije, nego ikada u svom životu. Navijam izvan i iznad granica sporta, izvan i iznad svih nacionalizama, izvan i iznad primitivizma. Navijam za Hrvatsku kakva treba biti! Navijam za pravo na rad, posao, sigurnost, zdravlje. Konkretno navijam za nešto daleko šire i bitnije od sportskih arena, od medijskih parola, od političkih manipulacija, od ispraznih urlika - Živjela Hrvatska! - sa desnicom na srcu i ljevicom u tuđem takuinu. Za moje navijanje nije mi potreban slijepi žar sportskih komentatora, već samo moj pošten i pošteno plaćen - rad. Zato i ovdje na Blogu navijam navijati za građane, za Lijepu Našu, za Hrvatsku, navijam više nego ikada: Moj dom Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim, I brda joj i dol; Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim, I... gutam svoju bol! I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše, Njen rug je i moj rug; Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše, I ne vraćaju dug. Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni, Ko žića zadnji dah; I da mi ono pane pod nokat sverazorni, Ja past ću utoma. Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso, A spasoh u tom sve, U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso Kroz čarne, mlade sne! Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila, Ja obraz pronijeh njen; Na svojem srcu grijem već klonula joj bila I ljubim njenu sjen. I kralje iznijeh njene i velike joj bane, Svih pradjedova prah, Nepogažene gore i šaren-đulistane I morske vile dah. ... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio I bježat moram svijet; U vijencu mojih sanja već sve je pogazio, Al' ovaj nije cvijet. On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim műkom Na javi i u snu, I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom: O, je li jošte tu?! Slobode koji nema taj o slobodi sanja, Ah, ponajljepši san; I moja žedna duša tim sankom joj se klanja I pozdravlja joj dan. U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu I krunidbeni pir, I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu U pola mora šir! Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more Posvećuje mi grud; Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore, I... lutam kojekud. Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene, Zaorit ću ko grom: O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene, To moj je, moj je dom! .........................................................Silvije Strahimir Kranjčević ***akcija hrvatskih laburista Ajmo naši! Ajmo Hrvatska! Ole-o-leeeeeeeeeeeeeeeeeeeee! |
Gledam neki dan Momira Drobca, govori o načinu na koji se nosio sa raznim reakcijama javnosti, kada je prije godinu dana, izlaskom u medije, iznio svoju tragičnu životnu priču. Pa se među ostalima, inače vrlo tankoćutni, krhki i skromni gospon Momir, izuzetno začudio na anonimne optužbe nekih pojedinaca “da je zaslužio sve loše što mu se desilo, jer je njegov pokojni otac bio četnik i komunjara koji je rušio novu, neovisnu i demokratsku državu Hrvatsku” - budući da je Momirov otac kao časni čovjek i umirovljenik preminuo još ´89te prije samog rata, on tvrdi da takva saznanja o onostranom ratnom djelovanju očeva duha sve do sada nije imao. Vidite, kad god slušam o nekomu, tko unatoč beznadnoj životnoj situaciji u kojoj se nalazi i svim tragedijama koje je proživio, u sebi ima još ovoliko duha (kao što ga ima Momir Drobac) da u gorkoj šali spominje recimo duh pokojnog oca, osobno me posrami njegova hrabrost te se još više, s razlogom i odlučnošću čudim onima, kojima unatoč svim materijalnim bogatstvima koja možda posjeduju – fali upravo zdravog duha. Općenito me čudi, ali ne iznenađuje, to siromaštvo duha u isključivih i zatucanih osoba, koje su na svakom koraku spremne ispaliti bezbroj optužbi i etiketa koje nemaju blage veze s pameću, a još manje sa stvarnošću, ali ih to opet ne sprečava da nekog lakonski optuže za četništvo, srpstvo, jugonostalgičarstvo, udbaštvo, komunjarstvo, ustaštvo, masonizam, judeizam, semitizam, antifašizam, nacizam, sotonizam, fašizam, titoizam, antisemitizam, vegetarijanstvo, plastičnu kirurgiju, mesožderizam, unitarizam, fejzbukizam i sto drugih ispraznih kerefeka… pa poblogu ograničena braćo, gdje vam je duh? Duha! Širine duha nam dajte! Kao primjer uzmite, pogledajte i divite se količini duha u našeg admirala Davora Domazeta Loše. On već godinama vrlo aktivno uvjerava sve oko sebe da će treći svjetski rat početi (ili završiti?) u Rijeci Čini to s tolikim elanom, da se prosto čovjek zasrami sebe, zato što u admirala i njegove maštovite teorije sumnja. Pa ako nekim čudnim hirom sudbine, jednog dana, treći svjetski doista u našoj Rijeci počne, dajem punu slobodu da mi tu činjenicu, oni koji taj rat naravno prežive - natrljavaju na nos (od Rijeke ipak ne bih digla ruke s obzirom na moćnu gomilicu koja tamo obitava, uzdam se u njih) To se ljudi moji zove duh! Admiral L. u svojim teorijama ne posustaje čak ni onda kada je najgore. Pa kad već zatucanci optužuju za nešto, nekako se uvijek uzaludno nadam da će to barem činiti s duhom i da će to svoje sto puta ponovljeno i ofucano štivo donekle učiniti zanimljivijim. Zašto se ne bi mogli ugledati recimo na admirala (ne bih od njih tražila da se ugledaju na Momira Drobca, budući je takav čovjek za njih nedokučiv), ali galamdžija Lošo je njihov tip, on i SF teoretičari slični njemu su njihovi uzori. Zašto stoga stati na jugonostalgičarstvu, crvenoj niti ili komunjarama, kada se to ljevičarstvo i potraga za slobodom i jednakošću, može tražiti i pratiti još i dalje u prošlost, sve do Marxa, Engelsa, Clare Zetkin i Rose Luxemburg, sve do prve Internacionale, sve do ulica Chicaga, sve do makedonske kruševske republike, sve do pariške komune, sve do francuske revolucije, sve do američke borbe za nezavisnost, sve do Matije Gubca, do Marthina Luthera, do Thomasa Moora, do Ivane Orleanske, do Spartaka, do Isusa (socijalista i brata), do Bude, do Platona, do Aristotela, do Konfucija? Kad već optužuju za komunjarstvo, nek´ onda povijesnim slijedom (ne nužno) optuže i za zetkinstvo, internacionalizam, kruševizam, revolucionarizam, amerikanizam, gubecizam, lutherizam, moorizam, orleanizam, spartakizam, budizam, isusizam, platonizam, aristotelizam, konfucijanstvo i sto drugih kerefeka, jer kad već glupavo optužuju – barem da to čine s duhom, kad im već ne ide (ne)znanjem. Da ipak, barem duhom, na taj način pokušaju zakamuflirati svoju glupost. Ovako sve te kopirane, uvijek jednake, šablonizirane optužbe, odaju nemaštovitost, suhoparnost, čistu glupost prokazivača, te izazivaju neizbježnu dosadu kod čitača. Đaba ti sva lova i škola, ako si krelac. Ugledajte se dakle vi ograničeni duhom, vi koji optužujete siromahe kao što je Momo Drobac (koji unatoč siromaštvu ima više ponosa i dostojanstva od vas), ugledajte se - na duho/vitog admirala Lošu, pa kao i on ubacite u svoje optužbe i kakvu crknutu ribu, modificiranog raka, FBI, KGB, leteće povrće, Arape, Mosad ili vanzemaljce, čisto da nama ostalima nije dosadno i da vaša glupost bude što transparentnija. Ugledajte se dakle na admirala koji ne posustaje čak ni kada je najgore, a to bi za njega bilo otprilike sada, kada je maca došla na njegova vratanca, kada njega i vječnog Vladimira Šeksa zvanog Šeki, na još jednu sramotu hrvatskog pravosuđa, proziva Amnesty International, zbog (ne)povlačenja nekih zataškanih poteza u prošlosti. Pa se obojica ovih dana dižu na stražnje noge, jedan sa manje, a drugi sa više mašte. Kako već jednom rekoh - hoće to, kad gori pod petama. Ne laje pas sela radi - nego sebe radi. Pa se tako i naša dva prozvana ´junaka´ trenutno vrlo aktivno bave disciplinom zvanom - puštanje magle, magla svuda magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glaaaas… Inače su zanimljivi ti vojni obavještajci, pogotovo kada su vojno školovani kao L. i samim time potkovani za muljažu, jer oni crno na bijelo, ovjereno i napečaćeno - imaju diplomu za muljanje. Oni imaju papir na kojem piše da su stručnjaci za obavještajstvo i kontraobavještajstvo. I onda pazite - takvi očekuju da im se vjeruje? Štoviše oni imaju dužnost biti što paranoičniji, jer je to u opisu njihova posla, pa kao James Bond 007 imaju dozvolu biti što luđi, jer što su oni luđi - to je broj opasnih luđaka na slobodi manji. Većina je naime na platnom spisku države. A kad se još desi ovako ubojita kombinacija rvackog vojnog obavještajca, balkanskog Nostradamusa, Vidovitog Milana, kicoša ufitiljena brka i pomno održavane kokotice, kao što je naš DDL - rezultati mogu biti urnebesni. Jer sve je njih naš L. prokužio, i englesku kraljicu koja baš njemu radi o glavi, i CIAu koja po svijetu truje ptičice (ne vjerujete?), i britanske zelene koji ubijaju ribe i rakove... apsolutno sve! Ruku na srce, lošine loše laži kojima pere ruke od svega - više ni pas s maslom ne bi pojeo, ali on barem i kad kaže da ne laže - to radi s duhom. Kad admiral priča i o trećem svjetskom i o bjelosvjetskoj zavjeri za uspostavljanje 4. Jugoslavije i o pomoru rakova i ptica - on je uvijek neizmjeran izvor zabave i veselja. Energičan sam mu duh uvijek spremna priznati, jer svojom književnom hiperprodukcijom teorija zavjere može posramiti i profesionalne književnike, Ludluma, Le Carrea, čak i Grishama. Pomalo sumnjam da se admiral i njegov ratni kolega i kolega po peru general Praljak - natječu u štancanju što više knjiga u što manjoj jedinici vremena, s tim da je ekipa koja je isporučila Praljka Haagu među ostalim vjerojatno to učinila i zato da Haagu ne isporuči Lošu. Praljak ima stvaralačku prednost isposničke ćelije, pa ćemo vidjeti čiji će memoari biti opširniji, hoće li pretegnuti realizam ili historicizam, ili u slučaju našeg Loše - SF. Kako sam uvijek na strani slabijega, između ovih književnih veličina i ovoga puta ipak od ove dvojice više simpatiziram Praljka (u okviru književnosti, ne i mostogradnje), koji se nije onomad skrio da nebi magarac bio. A za admirala navijam, kao recimo i za Mamićeve ispade, kojima se u potpunosti razotkriva karakter - jedne apsolutne budale. Mislim da vam već pomalo sviće… taj školovani špijunski kadar je zapravo jedna suludo paranoična ekipa, kojoj je paranoja posao. Posao im je domišljati sve nemoguće scenarije, pod milim bogom što luđe, jer to je za njihove Vlade bolje. I uvijek će nažalost biti budala koje će i u takve sulude scenarije vjerovati. Ali znate što je najluđe od svega? Najluđe od svega je da takvi luđaci stvarno drmaju ovim svijetom. Pitajte admirala, on će vam rado reći koji je bio njegov posao i kako nam je skupa s ekipom krojio povijest, ako ne vjerujete meni - njegov um pali Svemu treba pristupati sa jednom zdravom dozom zajebancije, ona osigurava realno sagledavanje stvari. Ograničeni i isključivi ljudi prečesto bacaju pjenu na usta, izgaraju u obrani svojih radikalnih stajališta i negdje usput naprosto prolupaju gubeći smisao za humor, vedar duh i otvoren pogled na svijet (ako su ga ikad imali). Šteta, jer gubljenjem sposobnosti smijeha, pa i na vlastiti račun, ujedno gube i jedinu šansu za izliječenje, te svaki kontakt sa realom. -Ma dobro Lošo dušo, nemoj se živcirati, nemoj mi sada klonuti duhom, vjerujem ja tebi, sve ja tebi vjerujem, i da je svizac umotao čokoladu, i da su Britanci ustvari sa Alfa Centaurija, i da nam golemom brzinom prilaze tri ogromna svemirska broda, i da je vanzemaljac ustvari Balkanac (zar je to uopće bilo upitno? pa to se podrazumijeva), sve ja tebi vjerujem, samo se ti milo smiri i popij svoj lijek, ljubi te u treće oko tvoja Mod p.s. evo nešto zgodno: PIŠIMO NAŠOJ JACI, NJOJ ĆE BITI DRAGO |
eto na, pa ti budi mirotvorac |
Prethodni post bio je o bahaćenju, a ovaj je post o posljedicama te bahatosti. Ovaj post govori o dvije male djevojčice koje su izgubile svoje mlade živote, kada je jedan bogati makarski tata svome maloljetnom dječaku kupio bijesno auto. No tata nije stao na tome. Tata je, kako sada izlazi na vidjelo godinama nakon tragedije, kupnjom još jednog auta, svome sinu kupio i slobodu. Slobodu, koju je sin trebao izgubiti, nakon što je onim prvim autom ubio one dvije male djevojčice. No kako je tata kupio i drugi bijesni auto i poslao ga pravim ljudima na pravu adresu u pravom trenutku, tako je i sin sa ubrzanog suđenja, umjesto na robiju - poslan na školovanje u inozemstvo, ukoliko me sjećanje ne vara - u Beč, na semestar koji je baš trebao započeti, pa da dijete ne okasni. I tako se ovih dana događa upravo ono o čemu već godinama ovdje pilim. Onaj napuhani balon od sapunice napokon puca i događa se erupcija svih gnjusoba, zala i neljudskosti, koje su se godinama u ovoj zemlji taložile. Poplavom mučnih svjedočanstava i konkretnih dokaza na vidjelo konačno izlaze - zločini korumpiranog sistema ili korupcija zločinačkog sistema, kako vam srcu draže. Dvije male djevojčice izgubile su svoje mlade živote, dok se jedno dijete koje im je te živote obijesno oduzelo - otišlo školovati u Beč, jer je iz društveno ugledne obitelji. A Beč takve voli. Carski grad voli sve društveno ugledne obitelji bez obzira na porijeklo i bez obzira bili oni primorci ili zagorci. Bitno je samo da su dobro potkovani, sposobni kupiti prvo, pa ako ustreba zlunetribalo i - drugo auto. Primorci kupuju, Zagorci prodaju, Doktori ulažu u umjetnine i umjetnike, no jedno je svima njima kao u dječjoj pjesmici zajedničko: "Tata-mata je doista kupio sveeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!" Indulgencija = povelja o opraštanju grijeha koju je u srednjem vijeku prodavala crkva. Gorka konkluzija - Hrvatska je srednjovjekovna zemlja, u kojoj indulgenciju osim crkve prodaje i država (op.a.) |
*Muhtesem Yuzyil, english subtitle Znate li ćirilicu i bugarski? Ok, znam da su mlađe generacije hendikepirane što se ćirilice tiče, ali barem bugarski, ha, kao jedan od jezika Europske Unije? Pa baš nitko? Za turski ni ne pitam da me bolan ne pošaljete u neku stvar. Eto koliko strani jezici i pisma znače, jer da znate ijedno od ovo dvoje - sad bi mogli pratiti novu tursku sapunjaru na ćirilićne titlove uz bugarski prijevod ko´ od šale ovako se znam potite i patite, jer tko vam je kriv što u školi niste dovoljno cijenili nauk i djelo svete braće Ćirila i Metoda. Krenulo je naime Muhtesem Yuzyil / Veličanstveno stoljeće - nova sapunica, koja doduše još ne igra u nas, nego samo u Turskoj. Pa ovih dana, osim pobuna sa istoka, sranja u Tunisu, poplava u Zemlji Ispod, iznad i naokolo - stižu i vijesti da je 70tak tisuća Turaka izašlo na prosvjede jer se u prvoj epizodi ove serije prikazalo previše haremske golotinje, alkohola i seksa Bokte, to je serija za mene. Sedamdeset tisuća Turaka ej! Toliko Hrvata ne izađe na ulice ni kad su sindikalni prosvjedi. Dajte majkumu, otkupite to pronto! Opijum ionako dolazi s istoka, opijuma za narod dajte! Šeherezada, Ezel, Asi, Strasti Orijenta, šta je još jedno govno u moru šita... vid´Onura što je zgodan ko Sulejman, pravo mi porasto u očiman A svima vama kojima je smetala Onurova brada dok nam je onomad bio u bujrum gostima, evo zašto ju je čoek puštao - za ulogu Sulejmana Veličanstvenog. Čoek se spremao za ulogu, a ne zato što je božemeprosti četnik Sulejman Veličanstveni je, za one koji pamte pokoju lekciju iz škole, fakat bio jedan veličanstven, totalno nekonvencionalan tip i sultan, ratnik i pjesnik koji je govorio šest jezika, ambiciozno uzdigao moćno carstvo, bio sklon romantici i užitku, oženio slavensku priležnicu iz harema, a evo konačno posmrtno snimio i sapunicu. A mi smo ga, nitko drugi doli mi Hrvati, itekako dobro znali ugostiti i prije Konzuma, Onura i Šeherezade, čak stoljećima prije. To je, naime, baš onaj Sulejman koji je odapeo papke pod Sigetom, a na kojeg je junački jurišao naš veliki Nikola Šubić Zrinski. Pogledajte samo ovaj dojmljiv i dramatičan početak sapunice, takomisvega, nama koji smo ludi za Tudorima, Fedorima i Todorima, Todorićima, Carringtonovima, Glembajevima i ostalom kostimiranom bagrom u povijesnim sapunicama, koje tako primamljivo lažiraju & kopiraju povijest i sadašnjost - ova sapunjara prokleto obećava. Progovorit ćemo mi s njima sve jezike, samo valja čitati ono sitnim slovima i između redaka, ono Made in koje u dućanu prilipe pa sakriju etiketom. U boj, u boj sada hrabra braćo! - kako veli opera Nikola Šubić Zrinjski, Ivana pl. Zajca... ...za kojom luduju i na čiju su završnu ariju posebno napaljeni Japanci. Ah ti kamikazični Japanci, oni naprosto obožaaaaavaju tu cijeli spiku o časti i žrtvi za dom: "Navik on živi ki zgine pošteno." Eh moj Nikola, kad bi tako barem bilo. Ali u nas poštenje i mrtve najmanje poštuju. Nikola Šubić-Zrinjski bio je dakle zapovjednik mađarske utvrde Siget. Godine 1566. sila od 100 000 Turaka na putu prema Beču napada ovaj utvrđeni grad, koji je pak imao oko 2 500 branitelja. Iako je turski sultan, Sulejman Veličanstveni, pred Sigetom u svom šatoru iznenada umro (e hebiga, sad sam vam otkrila kraj serije) - lukavi vezir Mehmed-paša Sokolović naše gore list - turskoj vojsci taji i prikriva sultanovu smrt (tko će komu nego svoj janjičar svomu), da ne bi izgubili moral i kako ne bi došlo do pobune. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali ´hrvatski Leonida´ Zrinski i preživjeli junaci provaljuju iz grada, te junački pogibaju, skupo prodajući svoje živote: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!" Nije mu pomogao Mrtvom Nikoli janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu, koja je potom tramakavana Europom dok se konačno nije skrasila u obiteljskoj grobnici Zrinskih, u kompleksu pavlinskog samostana, lokalitetu nedaleko Čakovca. Mađari ga i danas obožavaju i znaju kao Mikloša Zrinjeg (a neki se pitaju zašto je bio velik, pogledajte samo kolka mu je bila glava). Slave ga dakle Mađari, slave ga Japanci, pa se vi sad mislite kako u Hrvatskoj završavaju junaci... a) na Todorićevoj platnoj listi, b) Tadićevoj ratnoj listi, c) ili već nekoj listi za odstrel, jelte... no da, naprosto Veličanstveno? |
* Kada se spominje popis stanovništva, a novi popis stanovništva nam vrlo brzo dolazi na kućne pragove, kao bivšem popisivaču - na um mi odmah padaju neke asocijacije. Pred očima mi zatitra par sličica koje pamtim i povezujem sa prošlim popisom od prije jedne dekade. Prva od tih sličica je silna količina nepotrebno potraćenog papira, zbog kojeg me, vjerujte mi, duša boli, a druga sličica je priča o nacizmu… no dobro, ovu drugu sličicu mogu ostaviti i za kasnije, jer nije direktno povezana s temom o kojoj planiram govoriti. Papir. Nevrednovano bijelo zlato. Kad su negdje tamo još u prošlom stoljeću, pioniri kompjutorizacije, kao jedan od argumenata za uvođenje sveopće informatizacije u naše živote, navodili i ekološke razloge smanjenja potrošnje papira, nitko nije mogao ni naslutiti što će se zapravo dogoditi. Naime, teorija o smanjenju potrošnje papira odlično je izgledala samo na papiru, no u stvarnosti se dogodilo nešto apsurdno, ali istinito – umjesto logičkog smanjenja potrošnje papira, potrošnja papira se dolaskom kompjutora još rapidnije povećala. Od ekologije na onom papiru nije ostalo niti slovo. Svi oni dokumenti koje smo umjesto na papir stali trpati u memorijske čipove, valjalo je i sada isprintati, kopirati, pohraniti, ali zbog tehničkih mogućnosti koje su nam danas kompjutorizacijom dostupne - možemo to nesmetano i neodgovorno raditi čak u još više primjeraka nego do sada. Dovoljno je pružiti prst kojim ćemo pritisnuti dugmić – copy, copy, copy, and print, print, print and again… print. Tako su kopirka i printer, više nego učinkovito, zamijenili srednjovjekovne skriptorije i ubitačno sporo ručno prepisivanje. Ono što je nekoć kao privilegij bilo dostupno samo probranima, danas je dostupno apsolutno svima. Pa se sa kompjutorizacijom povećao ne samo protok informacija, već i nažalost većim dijelom besmisao i ispraznost takvih informacija, koje je svejedno opet valjalo isprintati na klasičnom bijelom papiru, formata A4, koji oduvijek a pogotovo danas - trpi baš svašta. Taj proces obezvređivanja pisanog materijala i materijala za pisanje koji je trajao stoljećima, sve od glinenih pločica, preko papirusa i prevrijedne pergamene (koju je poskupljivao i komplicirani proces proizvodnje, pa je i riječ ili misao, koju je na nju vrijedilo zabilježiti, više -čini se- vrijedila ili se više vrednovala), naglo se u nepunih stotinjak godina, u samo jednom ljudskom vijeku ovog našeg modernog doba - okončala sa varljivo jeftinim, a opet toliko potcijenjenim i preskupim papirom. Preskupim zbog jedne druge cijene (ne novčane) koju za njega ovaj planet i čovječanstvo plaća. Mi ljudi naime, kao da namjerno zaboravljamo od čega se papir pravi. Od sirovine? Da, neki bi je nazvali sirovinom, no zar nešto toliko lijepo može biti sirovo? Drvo, stabla, šume - toliko vrijedne, a toliko uništavane i nimalo cijenjene. Osobno bih je stoga nazvala blagom, najvećim bogatstvom ovog planeta. Šume su naime papir kojeg bezglavo trošimo, devastiramo, ne razmišljajući o posljedicama koje to devastiranje slijede. Već nekoliko dana oduševljeno pratim još jedan izvrstan odabir Đele Hađiselimovića, francuski dokumentarac nazvan Iz ptičje perspektive, autorsko djelo poznatog fotografa Yanna Arthus-Bertranda. Iz epizode u epizodu on nam doslovno iz ptičje perspektive pokazuje veličanstvenost ove naše male modre kugle zvane Zemlja - i zastrašujuće, neoborive, dokaze našeg razornog djelovanja na njenu prirodnu ravnotežu. U drugoj je epizodi riječ bila baš o šumama, u trećoj o vodi, sutra… tko zna što će biti sutra. Druga me epizoda posebno potresla, počela je prizorima iz daleke Australije, sa pejzažima prekrasnih eukaliptusovih šuma na Tasmaniji, stoljetnih šuma koje izvan nacionalnih parkova krče napalmom (!) da bi se njihovim potpunim uništenjem pripremio teren za drvnu industriju i preradu papira. Nešto se duboko u čovjeku potrese kada gleda takvo razaranje prirode, kada gleda ona veličanstvena stabla spaljena i samljevena u papar zbog papira, pa se čak i u dokumentarcu čula rečenica - ako je ovako nešto moguće u uređenoj zemlji kao što je Australija, što se tek događa diljem ovog planeta? Pedeset posto lijekova dolazi iz prirode i zemaljskih šuma, pa tako i iz Kine i jednog krškog krajolika (koji me strašno podsjetio na našu Dalmaciju), dolazi i prirodni lijek za bolest koja kosi milijune diljem svijeta, a nije bila nepoznata i u našim neretvanskim krajevima, ta se bolest zove - malarija. Pa opet, jedan kineski sijedi djedica, maleni osušeni čičica, doktor i majstor kineske tradicionalne medicine, čak je 30 godina prije zapadne medicine koja mu se rugala, lunjao sa motičicom po tom suhom naizgled neplodnom krajoliku i kopkao u potrazi za nekim gomoljčićem neke biljčice, koja je, onako skromna i naizgled nikakva, liječila ovu bolest. Ta se biljčica zove – pelin. Gorka travka - čuvarica života. A tek naša kadulja, vrisak, gospina trava… melem iz našeg krša, iz naših hrvatskih šuma koje barem ovdje u Dalmaciji Hrvatske šume niti obnavljaju niti održavaju. Bogatstvu prirode redom tako svjedoče i kineski doktor, i beduin u pustinji, i travar iz afričkog buša koji podučava svoga malog sina travarskom znanju, ali i sam veli da neko ljekovito korijenje nije uspio pronaći već desetljećima, jednostavno je – nestalo. Zbog spaljivanja šuma, obrade zemlje ili utjecaja čovjeka – on razloga ne zna, samo zna da nekih trava više nema. Autori dokumentarca su podvukli vrlo jasnu tezu – krčenjem šuma, uništavanjem cijelih šumskih zajednica, paljenjem autohtonih eko-sistema – čovjek uništava vlastite šanse za opstanak na ovom planetu. Naglasili su istinu koja me podsjetila na film Medicine Man, sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi, u kojemu bijeli doktor usred amazonske prašume i uz pomoć indijanskog plemena pronalazi lijek za rak, ali krčenje šume i dolazak autoceste, destruktivno djelovanje bijelog čovjeka koji je nesvjestan prirode oko sebe - uništavaju tu mini lokaciju i sam lijek. Tako da kada drugi spominju popis stanovništva, a novi popis stanovništva nam vrlo brzo dolazi na kućne pragove, kao bivšem popisivaču - na um mi odmah padnu neke asocijacije. Ne mislim na popis i statistike, na morbidnu potrebu za detaljnim bilježenjem očiglednog pada ovog društva, također nastojim ne misliti o tužnoj slici životarenja hrvatskih građana koja mi je ostala u pamćenju, a kojoj sam kao popisivač bila svjedok. Ne smatram da se u zadnjih deset godina išta promijenilo na bolje, dapače imam svakog razloga vjerovati da je situacija još gora i da novim popisivačima neće biti lako. Umjesto toga pred očima mi zatitra par sličica koje pamtim… Prva od tih sličica je silna količina potraćenog dragocjenog papira, koji pedantno pobacan leži po podovima kojekakvih državnih ureda, jer je nekome palo na pamet prebrojati sve ovce, izmasakrirana šuma tornjeva A4 formata, koja će na kraju završiti spaljena i uništena kao i šuma iz koje je nikla - i zbog koje me, vjerujte mi, duša boli, a druga sličica je priča o… ...no dobro, o tome drugi put. Deep Forest - Sweet Lullaby |
*Sudan Već puno puta ponovih da izuzetno cijenim ovog čovjeka, dao se u nešto što je kao holivudska faca slobodno mogao zanemariti, okrenuti glavu i živjeti sretno do kraja svog života valjajući se u lovi, no on se opet u tu izmrcvarenu Afriku stalno vraća i pokušava pomoći... bravo George Clooney Slušam danas Lesara u Nu2, spominje referendume, čitam one zmijolike komentare što trče na dnu ekrana, uvijek iste face, zamjeraju mu referendume, predviđaju referendume, zazivaju referendume, a ti referendumi nikako da dođu... S rukom za ruku su čet'ri referenduma moji se dani kroz vrime vuku s teplim i ladnim život se miša žari me sunce, pere me kiša. S rukom za ruku su čet'ri referenduma ča daje gazin, vrime mi biži referendumi moji, još od početka korak, po korak, kraju su bliži. Referendumi referendumi moji di je sad ono proliće cvitno? Referendumi referendumi moji i lipo lito, vedro i sritno? Dok jesen stare lišće na stazi ruke mi stišću ozime mrazi. Referendumi referendumi moji referendumi. S rukom za ruku su čet'ri referenduma ko će izdurat, do kraja gazit? Jedni će nestat ka' da ji nima na me će pazit još samo zima. Nama koji smo nezadovoljni, isfrustrirani, apatični i dovedeni na rub egzistencije, ovaj isječak sa vrha neka bude podsjetnik da može biti i gore, znate - na svijetu postoje takva mjesta. Samo je na nama da do tog goreg ne dođe. John Farnham - You're The Voice Farnham je to tako lijepo rekao - Mi smo Glas. Pa kvragu sve, iskoristimo ga. Poslušajmo malo čovjeka, neće nam kruna s glave pasti. |
*Nije Alexxl efekt nego Axe efekt, iako uopće ne sumnjam da i naš alexxl ima jednako obarajuć efekt na žemke, kao i miris iz reklame (koja sam danas po redu da bidnog čovika ovdje na ovom servisu spominjem, majkemi ako nas neće sve odreda proklet zbog cjelodnevne štucavice) Malo ću da prostite laprdati o novoj reklami za Axe Excite, oko koje je nacionalno osviještena internet ekipa digla neku kao strašnu frku, jer je snimana u našem Splitu, a koji je po njima bezobrazno i neoprostivo prikazan kao talijanski grad, pa glumci pričaju talijanski umjesto rvacki votever, bla-bla-bla... Naše internet snage su navodno digle frku iz ničeg, mediji su to ništa napumpali i na svojim portalima prenijeli, jer nažalost nemaju pametnijih ideja čime popuniti svoje stranice, a ja kao blog loncu poklopac kao i uvijek ovdje komentiram budalaštine Sve u svemu jedna bezrazložna frka, jer zna se da je i loša reklama - reklama, a glavno da se besplatna reklama vrti, ali to je nebitno, ajmo mi malo o meni... ...ma ajde stojte s mirom i ne tucite glavon u zid nisan toliko okrutna - ipak ćemo o reklami. Pa reklama je fakat duhovita, što je već uobičajen standard za ovaj proizvod. Dečko u reklami ima krasno lišce, osim što bi se mogao malo nabildati, poraditi jelte na mišićnoj masi, popuniti u budućnosti ono bijelo košuljče ili majičicu štoliveć, koju na koncu skida i stvarno nemam nekih većih prigovora osim... osim što ipak imam jednu jaču zamjerku na račun jedne druge ne-zemljopisne autentičnosti. A gdje bih ja bila ja da moje soko okolovo nešto ne ubode Vidite, mene ne smeta toliko što je Split podvaljen kao Italija, jer me boli đon da nas podvale i pod Švicarsku ako mogu (eh pusti snovi), nego me smeta što se izvitoperuje jedna druga istina. Naime, u reklami ko´ fol sa vedrog rvackog neba padaju anđeli, ali faktografska je činjenica da sa rvackog neba ne padaju anđeli već - rvacki vojni avioni (i kao što je neverin u svom zadnjem postu primijetio - od hrvatskih građana proizvode invalide). To je recimo falsifikat koji mene u ovoj reklami najviše smeta. A i cure koje padaju su brate premršave. Ne kažem da cure u reklami nisu lijepe mlade dame, ali slika anđela u mojoj glavi nekako prije naginje Rubensu i Raffaellu, sočnim malim pupastim anđelćićima, bucmastih, rumenih i punašnih obraščića i rukica. Ovako me cijela priča previše asocira na onu anoreksičnu manekenku, Isabelle Caro, koja je nedavno, cijenu bavljenja svojom profesijom - platila životom. Ona se ipak nadala i svoje zadnje godine života posvetila tome da svojom tragičnom životnom pričom osvijesti mlade djevojke diljem ovog uvrnutog planeta. Ona se svojim slabašnim, izmučenim tijelom borila, koliko je to već bilo u njenoj moći, da iz svijeta mode izbaci taj vrlo opasan i nezdrav trend pothranjenih manekenki. Što je s njene strane, budite svjesni, bila velika hrabrost. Ali čini mi se da je i njen primjer bio uzaludan, čak mi i ova inače simpa reklama to potvrđuje, žalosno, što drugo reći... Eto, to su recimo neke realnije stavke iz stanja naše nacije kroacije koje mene u ovoj reklami muče. I kako već jednom rekoh, ustvrdivši da me gući muči, reklame za muške mirise stvarno pogađaju svoj cilj, a taj cilj su žene. No još malo više obzira i osviještenosti u njima ne bi škodilo. A bome-bome, primjećujem i određenu gužvu u šesnaestercu. Otkad su prije koji dan krenuli novi komercijalni programi, u onom udarnom večernjem terminu od 20h pa otprilike tamo do 22h - na svim se programima odvija kvalitativna bitka. Dobre serije kolidiraju sa filmovima koji kolidiraju sa turskim sapunicama koje opet kolidiraju sa drugim filmovima i drugim sapunicama. Primjećuje se nagli skok večernjih sadržaja na svim programima, pa čovjek ne zna što, kada i gdje. Nije to nešto puno bolje, ali je bolje nego prije (dok se taj prvotni balon valjda ne ispuše). Dabogda tako bilo i 24 sata dnevno, a ne da narod vrlo ispravno primjećuje kako su novi tv kanali samo nadogradnja dodatnog zatupljujućeg sadržaja, krcata reprizama, lošim i zastarjelim serijama, trač-šund-kviz-biz-žuć-muć-šuć-buć-estradnim magazinima i tako to. Idemo (padajmo?) dalje... |
Kako mi je inače slon prdnija u uvo i ne razlikujem snizilicu od povisilice, do sada sam živjela u uvjerenju da bih od svih instrumenata u orkestru najviše našla sebe u - činelama, onim krasnim, zlatnim, ulaštenim, poklopcima od teća, koje većinu koncerta nezaposleno stoje u dalekoj pozadini zadnjeg orkestralnog reda. Dok ostatak orkestra lije debeli znoj, dok one silne prve violine ciličući ostavljaju dušu na podiju, gudeći komplicirane stavke, dotle se ovaj instrument iza njih dosađuje, grije klupu, šalje sms-ove, hvata zjake, svakoj je teći poklopac, očijuka sa violom iz trećeg reda, šalje poljupce oboi u četvrtom, otvoreno zijeva i čačka nos. Cijeli njegov posao svodi se obično tek na desetak završnih sekundi nekog podugačkog koncerta, kada taj zaboravljeni činelaš napokon ustane i na mig koncert-šefa, sebi za dušu, pošteno, iz sve snage, opali svojim poklopcima jedno završno, upečatljivo, krvničko -TRESSSS!!! Ožeže ga tada tako nemilosrdno da probudi čak i one vjerne metuzalemske pretplatnike koncertne sezone, koji su u međuvremenu pozaspali, davajući im tako znak za fajrunt: ajmo ruljo, kupite prnje - ajte ća kući, gotovo je! Vidite, za ovaj instrument, za razliku od flaute, frule ili fagota, violončela, kontrabasa, gitare ili oboe, klarineta, saksofona, roga, trublje ili trombona, uopće ne treba imati sluha - i zato sam sebe, sve do prvog jutra ove Nove godine, smatrala neospornim talentom za činele. Ali na Novo jutro desilo se jedno čudesno otkriće, jedan izlizani potplat potvrdio mi je da apsolutni nedostatak sluha uopće nije prepreka u bavljenju klasičnom glazbom i da činele nisu moja jedina sudba, naime - postoje i zvončići! Prateći tradicionalni prijenos Novogodišnjeg koncerta iz Beča, popraćen kao uvijek ugodnim glasom i osvježavajućom profi dikcijom veteranke Helge Vlahović, otkrih kao obećavajući instrument zvončiće-zvončiće sa saonica i konjskih zaprega, kojima se, pazite sad - tuče o izlizane potplate cipela! Dodatno ohrabrena prekapanjem ormarića za cipele, u sebe otkrih nevjerojatan smisao za klasičnu glazbu. Dovoljno je imati bokun postola ili kakvu jaču cokulu, a ja u ormaru imam dovoljno izlizanih i probužanih cipela - za cijelu berlinsku filharmoniju Ne znam pratite li i jeste li uopće primijetili, ali na tom bečkom Novogodišnjem koncertu najmanje ima Bečana. Najvjerniji su mu kulturom opsjednuti Japanci, a borami u zadnje vrijeme ojačali su i Indijci, Kinezi i Arapi, pa ćete danas u najskupljim ložama vidjeti rećmo i kana i njegovu begumu (kolko ih već ima) kako klatare i glume mumificiranu bečku aristokraciju. Za razliku od Japanaca, oni tu nisu zbog kulture. Njihovo se prisustvo svodi na onu staru: kad si u Beču - ponašaj se kao pokondirena tikva. U tom smislu u potpunosti shvaćam inatljivog Gadafija koji po svijetu ne glumi ono što nije, nego od sebe pravi ridikula isključivo u vlastitoj nacionalnoj obleki. Njemu ni ne pada na pamet navlačiti zapadnjački frak i glumiti Engleza, preponosan je on lik za to. Inače mi je ona izlizana glazbenička peta upala baš zato u oko, jer usred onolikog sjaja i bogatstva, usred svih tih fosiliziranih bečkih baruna, barunica, princeza, šeika, radža i maharadža, koji su se u Beč došli vidjeti i biti viđeni - izlizana obuća jednog osiromašenog glazbenika bode u oči, kako bi u jednoj komediji rekli, baš kao govno u punču. Taj jedan izlizani potplat budi sumnju u ravnomjernu raspodjelu bogatstava. Dok je njemu peta šuplja, ovi manekeni masno plaćaju kartu za bečki event na kojem će im taj šupljopeti guditi - da bi slikom razglasili svoj elitizam. Oni su kupili ložu, tapecirung, šampanj, koktel, račiće, dvoranu, kristalne lustere, cvijeće iz talijanskog Sanrema, dvorske mužikaše, kapel majstora, baletane, oko kamere, kamermane, reportažna kola i direktni prijenos njihova kulturoljublja, stoga smatraju da je red da ih kamera najviše ljubi, čak i više nego orkestar, jer nisu oni tu zbog koncerta, već koncert piči zbog njih i njihove lovuše. Doduše, čudi me da jednako kao što su pokupovali sve što se moglo pokupovati, uključujući i tuđu (europsku) tradiciju, siromašnom glazbeniku nisu bili u stanju kupiti i novi par - cipela. Ovako taj izlizani potplat kupljenog bečkog svirača baca sjenu na elitnost Elite. Glazbenik i siromak, vidite, kao i uvijek, ispadne lijeva truba. -A gdje su konji? -Koji konji deda? -Ovo je Beč, a tamo svake godine plešu neki bijeli konji, gdje su nestali konji? -Konji su u loži deda. No bez obzira na svagdašnje kraljeve i siromake, i na današnje naftne mecene i muzičare, bečki je Novogodišnji koncert jedna jako lijepa tradicija prvog jutra Novog Ljeta, koja u čovjeku budi neko svečano raspoloženje i veselje. Možda smo svi pomalo konj.. snobovi u duši jer nas bečki taktovi gospodskog valcera franc-jozefovskih vremena, iz godine u godinu uporno kupuju, prevarom uvlače u neki drugi, daleki, nepostojeći bajkoviti svijet... ...svijet dama i krinolina, gospode i prinčeva na bijelim konjima, bečkog valcera i dvorske etikete. Uz prve milozvučne taktove iz Beča i prizore one ukrasne paprati što uz cvijetne aranžmane visi posvuda po dvorani (koja tako nacifrana sliči svadbenoj torti), automatski se nađete u nekakvoj snolikoj bajci u kojoj vladaju sklad i ljepota, med i mlijeko, ruže i tulipani (inače primjećujem da smo mi ljudi, što se vegetacije tiče - čudnovata bića, činimo sve da pobjegnemo od prirode, da se što više zabetoniramo, ogradimo i zatvorimo u četiri zida, a kada to konačno postignemo onda u ta ista četiri zida nastojimo pobacati što više trave, biljaka, cvijeća i lončanica, to jest – prirode, tja, tko bi nama ugodio). No kako rekoh, Bečki Novogodišnji budi neku svečarsku atmosferu, pogotovo kada se na pozornici pojavi el – Maestro, dirigent, meštar ceremonije, koji uvijek bude neki raščupani lik koji se češlja petardom. E taj čupavi čovo ravna cijelim ovim cirkusom i što je čovo luđi to je koncert uspješniji. Ne mora se nešto posebno trzati, niti pretjerano mahati rukama, ali mora biti obilato čupav i pripremljen za onaj dio, pred sam kraj koncerta, kada krene Radetzky marš na kojeg publika čeka kao napete puške, a taj se dio zove – pljeskanje. Tu ih Maestro mora pustiti sa lanca, jer bi inače podgrijani silnim valcerima pukli kao kokice, ali mora imati dovoljno karizme da ih zaustavi u rasturanju dvorane na paramparčad. Opaka je ta bečka škola finih manira, dovoljno da ih na tren ne gledaš, a oni iza leđa - ljubim ruke madam sad bum vas pojebal U ovoj ulozi, sa ovih područja, danas vidim samo jednog jedinog lika koji bi sve to bio u stanju izvesti, trzajem ruke kontrolirati orkestar i dvoranu, i sve redom sjebati, a taj jedan jedini, ta legenda nad legendama je naravno – Mišo Kovač. Miši je dovoljno da ga iznesu na pozornicu, on digne ruke i cijeli Poljud odradi koncert umjesto njega, tako da bi njemu ravnanje Bečkim Novogodišnjim bio - mačji kašalj Da ne govorim kako bi on sa onim Arapima našao zajednički i jezik i brk. I kad smo već kod napete puške, još uvijek živim za onaj trenutak kada na kraju koncerta opali lovačka puška, a presretni se Japanac kao ukokana šljuka sa balkona skljoka u parter. Ti Japanci fakat žive i umiru za kulturu, jer u njima spava duh kamikaza. Kroz taj završni pucanj se doista vidi što orkestar misli o svojoj publici i što bi već oni s njima. No ove godine nažalost iz orkestra nisu pucali nego glumili vlak, ne znam zašto, možda se kan-beg boji atentata i vlastitih terorista, a beguma se pali na vlakiće. No šalu na stranu, unatoč nezaustavljivom prijenosu Novogodišnjeg koncerta iz Beča i ohrabrujućoj nadi da kultura nije potpuno smrkla s naših tv ekrana – i ove se godine baš bolno osjetio nedostatak našeg Điđija i njegovih prekrasnih Božićnih koncerata iz Beča. Ako su Novogodišnji koncerti posebna poslastica, onda su Điđijevi Božićni koncerti sa svjetski poznatim pjevačima bili - cukar, šećer, božićno milinje koje je otapalo dušu Posebna toplina i milina vladala je tim svečanostima kojima je naš pokojni Điđi bio nenadmašni meštar. Svijet je ostavši bez njega ostao bez velikog izvora ljepote i dobrote. Naša je nacionalna tv kuća pokušala nadoknaditi tu toplinu koncertom tamburaškog orkestra hrt-a, što je jedan jako lijep potez, također na tragu održavanja jedne krasne blagdanske tradicije. Valceri, polke i ostale špelancije doista zvuče prekrasno u aranžmanu naših tamburica i baš nekako prikladno ovim svečarskim danima, pa se i srce razgali uz gudenje velikog bajsa i cilik najmanje bisernice. *Kad god vidim vještinu i delikatnost svirke na tako malom instrumentu, odmah mi pred oči iskoči slika, rastom malenog i zdepastog, ali talentom veeeeelikog Janike Balaža i njegove krupne šake koja je bila veća nego prim/bisernica koju je držao, a opet je na njoj svirao minuciozno i nenadmašno, isto se sjetim i Paje Kolarića, slavonskog vizionara tamburaške glazbe koji je cijeli svoj život dao promicanju naše tamburice. No moram priznati da mi je kao šlag na torti, za kompletnu feštu, ove godine, u našem programu, falio Budimpeštanski Nacionalni Ciganski Orkestar i raskošan, bogat, jezivo impresivan zvuk, njegovih - sto viola, cimbala i violina. Gledajte, oni odojčići, sarme, guske, tuke i patke, ona francuska, pečeno, restano i kuhano, oni umaci, začini, namazi i kolači, one urmašice, fritule i kroštule, sve to što se danima naslagivalo u nama - očekivalo je, dan nakon blagdanskih prežderavanja, jedan pošteni mađarski čardaš! Naša su crijeva bolno očekivala drmeš! Koji eto - nije stigao. A sarma u našem stomaku koja sama od sebe poskakuje na spomen mađarskih poskočica ostala je duboko razočarana i rezervirana zbog neemitiranja ovog jedinstvenog spektakla. Pa da sarma u nama ne ostane sama i tužna… ožežite braćo Cigani! *HOP HOP HOP HOP… |