Pregled posta

Diskreditacija lika i (ne)djela

Bahatosti moćnika inače nema kraja. Ona je kao mlijeko koje kipi, hranjena toplinskom energijom narodnih masa nekontrolirano buja, prelijeva rubove, pa se čak i onda, kao prolivena mrlja, nastavlja širiti. I širi se i zagara sve do nepodnošljivog smrada, sve dok joj ta ista masa ne odluči brisanjem stati na kraj.

Takvoj bahatosti i slijepom odmaku od stvarnosti danas svjedočimo svakodnevno, gotovo iz sata i sat, zabrinjavajućom brzinom i količinom, stižu primjeri koji je potvrđuju. Tupilo i autizam, kojim pak ispraćamo takve ispade, nijemo vrište kako krivica za takvo stanje bez sumnje leži i na nama. Oni pak hrabri pojedinci, koji se usude prokazati vulgarne siledžije ljudskog morala, u pravilu bez izuzetka postanu izloženi novim valovima još agresivnijih vulgarizama od strane tih istih siledžija, koji u nedostatku argumenata posežu za onim najdubljim i najiskonskijim u sebi - nasilnim neukusnim primitivizmom.

To je prirodna obrambena reakcija svakog divljaka, koju on nema snage, volje, znanja i kulture kontrolirati. Ta je divljačka silovitost izvor njegove moći nad neukom i prestrašenom masom, a ujedno i njegova Ahilova peta pred osviještenim pojedincima. Osviještenim osobama bahatost divljaka ne predstavlja više ništa, ništa osim bijednog izraza, ružne gestikulacije, slikovitog prikaza divljačke nemoći.

Jer onaj tko jasno sagleda divljaka, više nije podložan njegovim teatralnim eskapadama, više nije u dosegu njegovih obmana i šamanskih mađijanja, više nije u njegovom posjedu. Takav pojedinac uživa neograničenu slobodu svoje misli, koja je izvan dohvata bilo kojeg ili čijeg -izma. I što god divljak u budućnosti poduzeo kako bi osviještenog pojedinca povukao za sobom u blato, taj pojedinac, čistog srca i čistog uma, upravo srcem i umom jamči da je divljaku zagarantiran jedino – neuspjeh.

A to je ono što u divljacima izaziva frustraciju, a iz frustracije se rađaju - i bijes i strah i jeza nemoći. Osviještenost dakle predstavlja jedinu prijetnju divljaštvu. I bahatlije se zbog toga vulgarno bahate.

Jedna opaska, upućena iz usta novinara Šprajca vladajućim strukturama, kako na njihovim zastarjelim i očito zaboravljenim internetskim stranicama još uvijek obitava lik bivšeg Premijera, izaziva licemjerno ekspresnu reakciju vladina glasnogovornika, sa tvrdnjom da cilj medijske opaske nije lik bivšeg, već diskreditacija lika - sadašnje Premijerke. Ma nemojte mi reći (op.a.).

Luka, zaštiti me! - kao da već poslovično i rezolutno zahtijeva dotična gospa od šećera, taj osjetljivi stup od soli, koji se neotporan na kišu topi, a htjeo bi glumiti mramor. Netom prije, ulogu Premijerkinog kišobrana, jednakom brzinom demonstrira i ministar zdravstva bacivši se požrtvovno (politički oportuno) u novu nesuvislu obranu Premijerkina lika. Povod je ovaj put bio delikatnije naravi...

Na još jednu utemeljenu opasku medija, kako Premijerkin posjet onkološkom odjelu dječje bolnice (uz svu poveliku popratnu svitu) - djecu zdravstveno ugrožava – ministar zdravstva, sam po profesiji doktor (sic!), brani Premijerku tvrdnjom da prilikom posjeta Predsjednika RH tom istom odjelu također nije nedostajalo medijske pratnje, no da se samo na Premijerku diže hajka.

Drugim riječima, on ne brani postulate svoje struke - već brani Premijerkinu sujetu. On brani Premijerkinu bitnost u odnosu na Predsjednika. On ne brani djecu već Šeficu. A obranom Šefice on brani sebe i položaj/fotelju, koji uz nju zauzima. On je u ovom slučaju prvo politički kadar, a tek potom sve ostalo.

Iz ureda Predsjednika RH vrlo brzo stiže odgovor na njegove tlapnje - "u pratnji Predsjednika nije išao nitko, baš iz razloga da se ne ugroze djeca". Premijerkin ured nije mogao ustvrditi isto, jer nije učinio isto. No to nije spriječilo agilnog ministra zdravstva da se obijesno ritne, na vlastitu sramotu. Tim se činom definirao kao ministar zdravstva koji je sebi kao prioritet odredio stati u obranu Premijerke, svoje stranačke šefice, izvora svoje materijalne koristi - a ne stati u obranu svog resora, zanimanja i prvenstveno onih kojima se na to Hipokratovom zakletvom zakleo:

A to su maleni bolesnici. Oni najmanji i najnezaštićeniji među nama. Oni na koje bi svako društvo s razlogom trebalo biti najosjetljivije. Stoga, u obranu naše djece!

Kamo sreće da je umjesto aktiviranja stranačke poslušnosti i gorljivog bacanja u medijska prepucavanja, ministar i doktor aktivirao svoju profesionalnost, uostalom i svoju građansku hrabrost, te svojoj stranačkoj šefici na uho prišapnuo - da ona uopće nema što s kamerama raditi među tako osjetljivim i ranjivim bolesnicima. Da njena želja za fotografiranjem i samopromocijom ne može biti ispred sigurnosti djece. Da veći broj posjetitelja ujedno znači i veći broj kliconoša na odjelu, koji bi, zbog manjka imuniteta malih bolesnika, trebao biti sterilan. I da im se nitko, osim stručnog osoblja i obitelji ne bi smio nametati, bez obzira na darove koje im nosi (u ovom slučaju novac za bolničke aparate), umišljenu moć i trenutni društveni položaj koji ta osoba u javnom prostoru zauzima.

Propustivši na isto upozoriti Premijerku (i bez iznimke sve ostale), naš je ministar zdravstva podbacio, u moralnom i profesionalnom pogledu - no pazite, ne i u političkom. Podbacio je kao prvi čovjek svog resora - no ne i kao politički namještenik svoje stranke. Podbacio je kao liječnik i kao čovjek - no ne i kao stranački poslušnik svoje partije. Primijetite, molim, kako raskorak, rascjep i ponor među ljudskim i političkim kategorijama naših dužnosnika, nikad nije bio veći. A takvima je, na našu žalost, povjerena zadaća skrbiti o dobrobiti naroda (!?).

Ovako nam moralno hendikepirane osobe vode resor zdravstva i općenito državu. Osobe koje imaju poremećen, izokrenut, naglavačke postavljen sustav vrijednosti i prioriteta. Zdravstvo je bolesno kao nekoć bolesnik s Bospora koji je umirao dugo i u agoniji. A kako bolesnik može liječiti bolesno društvo? Hitno je potrebna demontaža te izopačene HDZovske piramide poslušnika. Osim nemilosrdnih rezova, odsijecanja bolesnog tkiva, smjene nesposobnih na najvišim funkcijama, drugog lijeka za ovu sistemsku boljku nažalost nema.

Sistemsku boljku koju krase i relativne brzine. Na jednoj strani tromost birokratskog aparata, koji na drugoj - postane licemjerno brz kad je u pitanju obrana osobnih taština.

Najfriškija reakcija Ministarstva obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti, na postavljena pitanja novinara Stankovića, maltene nije dočekala ni sam kraj njegove emisije Nu2! I ponovo je (zar ste sumnjali) u pitanju diskreditacija, a zatim i obrana Premijerkine persone. Koja se očito isprofilirala u samoprozvanu dežurnu žrtvu koja po medijima vrlo angažirano traži dokaze svoga mučeništva čak i tamo gdje ga nema. Što nam to otkriva? Da netko u ovoj zemlji provodi previše vremena pred malim ekranima, kontrolirajući medije, provjeravajući kako je mediji oslikavaju, nego što se bavi poslom za kojeg je zadužen/a. A to je s mrtve točke pokrenuti zemlju u kolapsu! Ne sumnjam niti malo da sve demantije preko svojih lakaja pokreće upravo ta ista osoba s daljinskim u ruci, koja očito ne vidi ništa sporno u takvom ponašanju, niti je takvo ponašanje asocira na povijesne primjere mnogobrojnih diktatura, koji bi joj trebali biti pouka. Taština je, naime, priječi progledati i vidjeti ono što bi kao novinarka po profesiji trebala imati dužnost uvidjeti. Pa i ona, kao i ministar zdravstva, u moralnom i profesionalnom pogledu, iznevjerava baš svoju profesiju. Ona/Oni je/su institucija koja ne radi svoj posao. Rad - nerad. Ali ma kakav rad, kad si na vlasti bitno je samo demantirati - i to demantirati brzo.

Što je pak sporo? Apatičnim masama ostaju samo odjeci pravde koja je spora, ali navodno bajkovito dostižna. Spora kao i Bog u Šenoinoj priči, koji očajnom postolaru dolazi kaskajući na vrata, tek tri dana nakon vraga. Malom čovjeku spas, ako i dođe, uvijek dolazi kaskajući, nemarno, gotovo preko volje, no onima bliže oltaru hrvatskih balzamiranih institucija - spas doleti po potrebi, po položaju, po zazivu:

Zaštiti me! –vapi još jedna ugrožena dama kojoj su povrijeđena ljudska prava i pravo na privatnost. U redu, zaštita njenog ljudskog prava koje je pravo svakog građanina, mora biti neupitna. Njena pak bahatost dopušta nesviđanje, čak i dojam neukusa. Ona otkriva određenu nesvijest o situaciji u zemlji, kao i klasnu odvojenost od skromnog životarenja malog čovjeka. Tko će dakle nas zaštititi od takvih? Je li u jednakoj mjeri neupitna zaštitita ljudskih prava običnog malog čovjeka? Hitna sjednica HHOa nije sazvana za zaštitu ljudskih prava Ivice Grgića, onog smaknutog jadnika na benzinskoj pumpi u Solinu. Hitna sjednica HHOa nije sazvana za zaštitu ljudskih prava kapetana Laptala, o kojega se upravo današnji predsjednik HHOa, debelo očešao? Općenito se ne sjećam hitnih sjednica HHOa u zadnje vrijeme, a možda se i varam? I u očima pravednih neki su jednakiji od drugih. Pa smo, sve dok se jednakost ne ujednači, prisiljeni ogorčeno vikati:

Zaštitite nas! (ili ćemo tu zaštitu kao na Divljem Zapadu početi stvarati sami?)

Stoga glasnogovorniče, u pitanju su mediji i javna diskreditacija Premijerkina lika i (ne)djela? Doista?
Mislim da je stvarna slika ipak obrnuta. Naša zabludjela i taštinom zaslijepljena Premijerka ne shvaća da takva diskreditacija uopće nije potrebna. Ona i njeni stranački potrčci, svojim djetinjasto osvetoljubivim postupcima, svojom potrebom za besmislenim demantijima, svojim srozavanjem na diskurs piljarica sa pijace, svojom bahatom taštinom i nadasve svojom nesposobnošću - diskreditiraju sami sebe.

p.s. No to je samo moje skromno mišljenje, nemate ga obvezu uvažiti, osim po želji proglasiti - diskreditacijom. Priznajem vam punu slobodu - na ritanje

Post je objavljen 17.01.2011. u 12:01 sati.