Pregled posta

Taj proces obezvređivanja pisanog materijala i materijala za pisanje koji je trajao stoljećima, sve od glinenih pločica, preko papirusa i prevrijedne pergamene (koju je poskupljivao i komplicirani proces proizvodnje, pa je i riječ ili misao, koju je na nju vrijedilo zabilježiti, više -čini se- vrijedila ili se više vrednovala), naglo se u nepunih stotinjak godina, u samo jednom ljudskom vijeku ovog našeg modernog doba - okončala sa varljivo jeftinim, a opet toliko potcijenjenim i preskupim papirom. Preskupim zbog jedne druge cijene (ne novčane) koju za njega ovaj planet i čovječanstvo plaća.

Mi ljudi naime, kao da namjerno zaboravljamo od čega se papir pravi. Od sirovine? Da, neki bi je nazvali sirovinom, no zar nešto toliko lijepo može biti sirovo? Drvo, stabla, šume - toliko vrijedne, a toliko uništavane i nimalo cijenjene. Osobno bih je stoga nazvala blagom, najvećim bogatstvom ovog planeta. Šume su naime papir kojeg bezglavo trošimo, devastiramo, ne razmišljajući o posljedicama koje to devastiranje slijede.

Već nekoliko dana oduševljeno pratim još jedan izvrstan odabir Đele Hađiselimovića, francuski dokumentarac nazvan Iz ptičje perspektive, autorsko djelo poznatog fotografa Yanna Arthus-Bertranda. Iz epizode u epizodu on nam doslovno iz ptičje perspektive pokazuje veličanstvenost ove naše male modre kugle zvane Zemlja - i zastrašujuće, neoborive, dokaze našeg razornog djelovanja na njenu prirodnu ravnotežu.

U drugoj je epizodi riječ bila baš o šumama, u trećoj o vodi, sutra… tko zna što će biti sutra.

Druga me epizoda posebno potresla, počela je prizorima iz daleke Australije, sa pejzažima prekrasnih eukaliptusovih šuma na Tasmaniji, stoljetnih šuma koje izvan nacionalnih parkova krče napalmom (!) da bi se njihovim potpunim uništenjem pripremio teren za drvnu industriju i preradu papira. Nešto se duboko u čovjeku potrese kada gleda takvo razaranje prirode, kada gleda ona veličanstvena stabla spaljena i samljevena u papar zbog papira, pa se čak i u dokumentarcu čula rečenica - ako je ovako nešto moguće u uređenoj zemlji kao što je Australija, što se tek događa diljem ovog planeta?

Pedeset posto lijekova dolazi iz prirode i zemaljskih šuma, pa tako i iz Kine i jednog krškog krajolika (koji me strašno podsjetio na našu Dalmaciju), dolazi i prirodni lijek za bolest koja kosi milijune diljem svijeta, a nije bila nepoznata i u našim neretvanskim krajevima, ta se bolest zove - malarija. Pa opet, jedan kineski sijedi djedica, maleni osušeni čičica, doktor i majstor kineske tradicionalne medicine, čak je 30 godina prije zapadne medicine koja mu se rugala, lunjao sa motičicom po tom suhom naizgled neplodnom krajoliku i kopkao u potrazi za nekim gomoljčićem neke biljčice, koja je, onako skromna i naizgled nikakva, liječila ovu bolest. Ta se biljčica zove – pelin.

Gorka travka - čuvarica života. A tek naša kadulja, vrisak, gospina trava… melem iz našeg krša, iz naših hrvatskih šuma koje barem ovdje u Dalmaciji Hrvatske šume niti obnavljaju niti održavaju. Bogatstvu prirode redom tako svjedoče i kineski doktor, i beduin u pustinji, i travar iz afričkog buša koji podučava svoga malog sina travarskom znanju, ali i sam veli da neko ljekovito korijenje nije uspio pronaći već desetljećima, jednostavno je – nestalo. Zbog spaljivanja šuma, obrade zemlje ili utjecaja čovjeka – on razloga ne zna, samo zna da nekih trava više nema.

Autori dokumentarca su podvukli vrlo jasnu tezu – krčenjem šuma, uništavanjem cijelih šumskih zajednica, paljenjem autohtonih eko-sistema – čovjek uništava vlastite šanse za opstanak na ovom planetu. Naglasili su istinu koja me podsjetila na film Medicine Man, sa Seanom Conneryem u glavnoj ulozi, u kojemu bijeli doktor usred amazonske prašume i uz pomoć indijanskog plemena pronalazi lijek za rak, ali krčenje šume i dolazak autoceste, destruktivno djelovanje bijelog čovjeka koji je nesvjestan prirode oko sebe - uništavaju tu mini lokaciju i sam lijek.