Pregled posta

Tako se dogodio Holokaust

Rekavši da ću o tome drugom prilikom, ostala sam dužna priču o nacizmu. Vrijeme za nju je došlo.

Raditi na popisu stanovništva inače nije posve lako, to zahtijeva određenu fizičku, no čak i više, jednu psihičku izdržljivost. To je posao koji iska strpljenje i snagu za mnoge životne priče, kako vedre tako i tužne, jer vi ipak kao suhoparni bilježnik tih priča, svojim brojnim pitanjima ulazite u samu srž nečije intime, nečijeg života, raznih sudbina. Poneka od tih pitanja zahtijevaju tankoćutnost, koju opet ne može posjedovati baš svaki popisivač, kao što je u slučaju da ipak postoji - ne mora prihvatiti baš svaki popisani. Ovo neće biti takva priča. Popisivač je i zakonom dužan čuvati podatke koje je od građana dobio, s vama neću reminiscirati njihove sudbine.

Prije samog popisa stanovništa, a nakon potrebne kratke obuke, popisivači se raspodijele u manje grupe do deset popisivača, nad čijim radom bdije njima dodijeljeni kontrolor. Popisivači rade na terenu i doslovno hodajući od vrata do vrata vrše popis stanovništva, dok kontrolor u središnjici “čeka” njihov materijal. On vrši kontrolu upisanog, te potom čini daljnu obradu istog. Otprilike je to slično principu pčelinje košnice, gdje se rano ujutro pčelice radilice razlete na sve strane svijeta, da bi se pred večer otežanih nogu od skupljenog meda vratile u košnicu.

Svakoj grupi se dodijeli njena četvrt, ulice, objekti, odnosno određeni broj kućanstava koje je ta grupa dužna obraditi. Zato popisivači iz svake grupe, dan prije početka popisa, obave prvi zajednički susret sa svojim kontrolorom, koji im potom pojedinačno dodijeli adrese kućanstava za koja su zaduženi, te proslijedi za popis potreban materijal (formulare, torbu, pisaći pribor).

Ovo će biti pričica o tom prvom susretu sa kontrolorom moje grupe.

Jutro je bilo šućmurasto, ni po čemu zapravo posebno, osim što se mogla zamijetiti vidljiva nervoza u redovima budućih popisivača, koji su cupkajući s noge na nogu čekali pred zgradom središnjice da ih njihovi kontrolori kao grupu prozovu. O svom kontroloru nisam znala baš ništa osim proslijeđenog nam imena. Tako da mi blijed, mršav i ispijen lik, koji se konačno, nakon podužeg čekanja, pojavio pred nama – nije bio poznat, niti sam ga ikada prije vidjela. No po nekim sitnim komešanjima oko sebe, naslutila sam da neki od nas i jesu.

Nakon što nas je prozvao, uputili smo se za njim u središnjicu, misleći da ćemo konačno čuti svoja zaduženja, no ulaskom u zatvoren prostor naš se kontrolor uputio do aparata za kavu, bez objašnjenja nas ostavio čekati na hodniku, dok se on sa kavicom i cigaretom u ruci upustio u dugačka ćaskanja sa djelatnicama središnjice, iza zatvorenih uredskih vrata.
Naime, kako smo tek kasnije saznali - kako su i druge grupe zaduživale/razduživale materijal, ispostavilo se da moramo čekati nešto, nekakav red kojeg baš i nisam primijetila, pa se naše klatarenje produžilo za još par sati, ovaj put po hodnicima iste zgrade. No u trenutku dok smo tamo čekali, o tome nas nitko nije obavijestio, niti smo o ičemu imali saznanja. Mi smo sve gladniji, umorniji i nezadovoljniji čekali našeg kontrolora, koji je iza jednih od mnogobrojnih zatvorenih uredskih vrata ispijao kavice i ćaskao. Grupe su dolazile i odlazile, a mi smo čekali i čekali…

Tek negdje u vrijeme ručka, uredska su se vrata otvorila, a naš nas je kontrolor, s plastičnom šalicom u ruci, pozvao u jednu malu usku prostorijicu na dnu dugačkog hodnika, veličine otprilike mala soba dva sa tri (a šta u nju staviti?), sa jednim uredskim stolom na kojem je stajala mala uredska lampa, foteljom u koju se naš kontrolor smjestio, te nekim uskim ormarom za spise.
Mjesta baš i nije bilo previše, za sjedenje još i manje. Neki od nas su se naslonili na zid, neki na prozorsku dasku, a dva muškarca su donijela par stolica s hodnika. Svi smo htjeli da taj informativni susret završi što prije, da se napokon možemo vratiti kući svojim drugim brigama, pa i štogod pojesti nakon cjelodnevnog čekanja. Sutra nas je, naposlijetku, čekao prvi dan zahtjevnog popisa.

Prvo je uslijedio jedan uvodni monolog. Oči koje nisu gledale u sugovornike, pedantno sklopljene ruke, te tih i monoton glas kojim je monolog izgovoren, kao i svaka nova rečenica kojom je opisivao sebe i svoje životne poteškoće koje su naravno uzrokovali drugi, malo po malo mi je otkrivala kakvu zapravo osobu imamo pred sobom. Naglasak na visokoj stručnoj spremi i poznavanju orijentalnih jezika mi je posebno zaparao uši, ali bože moj svatko od nas ima pravo na male slabosti pa i taštinu, pa u tom trenutku -osim kontroliranja onog hihota u svojim mislima- nisam smatrala potrebnim reagirati na takvo besprizorno uzdizanje sama sebe.

No kraj monologu i povremenim pauzama za ispijanje gutljaja kave, nije se nazirao. A naše komešanje, nestrpljenje i vrlo konkretna glad, su vidljivo rasli, zajedno sa spoznajom da još uvijek nismo dobili popisivački materijal. U jednom trenutku se jedna mlađa gospođa drhtavim glasom usudila naglas upitati može li sada poći kući s obzirom da je tamo već odavno trebala biti, nahraniti djecu i poći na drugi honorarni posao (očito se radilo o poslu na crno, koji je krpao skromne financije njene obitelji), pa da previše ne zakasni, jer će se gazda na nju strašno naljutiti.

Tek tada je na tren podigao pogled i s vidljivom odbojnošću, ali i naslađivanjem, izgovorio: Oho, pa ovo su nove okolnosti o kojima nisam imao saznanja, one me prisiljavaju da poduzmem određene korake i da prijavim višim instancama vaše neprijavljene aktivnosti. Ništa ne smije narušavati optimum radnoj grupi dodijeljenog radnog zadatka.

E na ovo sam pak osjetila potrebu reagirati. Ne vjerujući vlastitim ušima što taj umišljeni lik izgovara, primjetno sam podigla glas: O čemu vi čovječe pričate?! Kako jadnoj ženi to možete reći?! Da joj posao nije potreban ne bi ovdje ni bila! Ako možemo pomoći dat ćemo ženi ruku, a ne je ovako ponižavati. Ovdje nas držite i mrcvarite cijelo jutro, ni jednom nam niste rekli što se događa, sve su grupe obavile svoj posao u najkraćem mogućem roku, odavno je prošlo i podne, a mi ovdje još uvijek sjedimo! Mislite li vi nama dati naša zaduženja ili ne?!

Zatečen razvojem situacije, ali u svojoj bahatosti nimalo poljuljan, šireći ruke, gotovo je svečano, našem malom skupu, kao na kakvoj promociji, izjavio sljedeće: Oh, pa ovo su okolnosti u kojima JA ne mogu raditi. Ja sam dužan sve ovo prijaviti i zahtijevati susretljivije radne suradnike. Ovo su uvjeti koji me ne zadovoljavaju.

Shvativši s kakvim egomanijakom zapravo imamo posla, u ovom sam trenutku već glasno viknula: Ma vidi, vidi gospodina! Vi se to sad prijetite?! Zar vi to gospodine sada nama već i otvoreno prijetite?!
S izrazom nepatvorene nevjerice osvrnula sam se i pogledala našu malu grupu, očekujući bar nekakvu reakciju na ono što nam se događa. No imala sam što i vidjeti - svi, apsolutno svi iz naše male grupe su nijemo pognuli glave, muškarci i žene, uključujući i ženu koju sam maloprije branila.

Pred očima mi je pukla jasna spoznaja, ova mala uska sobica je zapravo postala minijaturni koncentracijski logor. Pred očima sam gledala jeziv sociološki fenomen u malom. Moji nijemi kolege su postali zatvorenici, a on je kapo u nacističkom logoru, koji koristi svoju minimalnu poziciju moći za iživljavanje i zastrašivanje sebi podređenih. S lakoćom sam ga, onako pedantnog, zalizanog, tihog glasa, nadmenog, samozaljubljenog i diskursa s visoka, mogla zamisliti i sa šapkom, crnim uglancanim čizmama i žarko crvenom trakom s crnim paukom na rukavu.

Ono moje neizgovoreno vrišteće pitanje “Pa zar nitko neće reagirati?! Zar ne postoji netko tko će na ovo reagirati?!,” dobilo je odgovor - taj netko, ako ga i ima, smo uvijek samo mi sami.

Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. A pognu ili okrenu glavu većinom iz:

- straha (za život, posao, ljubljene, egzistenciju),
- nesvijesti i neznanja,
- koristoljublja.

Kolege iz moje grupe bojali su se za svoj kratkotrajni, ali solidan izvor prihoda, uostalom kao što sam se bojala i ja, a ta mi je spoznaja itekako zvonila u glavi. No slika nacističkog oficira u mojoj glavi bila je jača. Grupna šutnja, njihova nemoć, strah i nelagoda, njemu su naravno bili potvrda vlastite moći i poticaj za slijedeći monolog, koji se i ovaj put vrtio oko uvijenih no prepoznatljivih prijetnji (ovaj put upućenih meni), slike njegove paćeničke persone, ali i očekivanja zasluženog poštovanja prema istoj.

Ta riječ “poštovanje” bila je izgleda kap koja je prelila još jednu čašu. Moram priznati da me u tom trenutku, kojeg pamtim punog moje nevjerice, bijesa i smijeha, iznenadio glas mladog kolege s desna koji je pun prezira samo izgovorio: Poštovanje? Ma kakvo poštovanje?! Hoćeš li nam podijelit te papire ili ne?

Kako smo već ionako svi bili na nogama i rubu živaca, a njegova se predstava svakim trenom sve brže urušavala u sebe, nije mu preostalo ništa drugo nego da nam konačno podijeli papire i ostali materijal. Sve je bilo gotovo niti u deset minuta. Na koncu je i taj dan, kao gordijski čvor, jednim potezom naprasno presječen, a mi smo pošli kućama. Na izlasku sam zahvalila mladiću koji je podigao glas, no i on zabavljen svojim mislima, umoran i iscrpljen, nije rekao ništa.

Ja sam pak krajem dana otišla u jedan od onih zatvorenih ureda i poznanici od poznanice (potrudila sam se raspitati) prepričala događaj, ona me otvoreno upitala:
- Znamo kakav je, želiš li promijeniti grupu?
Shvativši da iza njega očito stoji netko, odgovorila sam protupitanjem:
- Dakle ja mogu otići, ali ne postoji mogućnost zamijene ili opomene njega?
- Ne.
- Onda ne hvala, ne želim promijeniti grupu.

Razlog takve moje odluke je što jednostavno nisam htjela okrenuti glavu, odlučila sam ostati, biti svjesna, dati to do znanja i biti svjedok. No onaj mladić, kojemu sam zahvalila, sutra se nije vratio u našu grupu. I takav mi je izbor isto razumljiv.

Do kraja samog popisa, koji mi je hvala bogu uzimao previše vremena da mini-nacista češće srećem, uspio nas je u svojim kavopijskim pauzama počastiti jednom malom ljigavom pričicom, kako je izmrcvario, te potom s uživanjem prijavio, mladog i neiskusnog popisivača koji je njemu došao na vrata, a nije znao da je ovaj kontrolor. Također je uspio sa duplo većom plaćom od naše, domisliti i tražiti od nas, da ga po završetku popisa vodimo na riblju večeru u restoran (na ovo sam se posebno nasmijala). Uspio je iza mojih leđa izjaviti, kako je moje često izbivanje sigurno rezultat srama, kojeg navodno osjećam zbog onog prvodnevnog "incidenta" (a ovo me nasmijalo još i više).

Znate zašto je Isus velik, jer se dao razapeti čak i za ovakve. Nisam sigurna da bih prema ljudskim zvijerima imala takovog božanskog milosrđa.

Kolegici, koja mi je posve uvjerena u istinitost njegovih riječi sve to prenijela, tada sam otvoreno rekla:

-Samo je on taj koji se treba sramiti zbog tog "incidenta", a ti dušo razmisli kakva te to potreba tjera povlađivati nekomu tko gazi druge. A on gazi ljude, znaš?

Zbunjen izraz na njenom licu govorio je da baš i nije shvatila, a je li od tada domislila što sam joj htjela reći, ne znam. Nadam se da jest.

Njemu sam pak jasno dala do znanja što mislim prilikom isplate plaća i to sam planski učinila pred komisijom. Pred svima onima s kojima je ispijao kave. Strpljivo sam čekala taj dan. Starija kolegica, inače jedna mila i plaha osoba, koja je po novac došla iza mene, a koju je konstantno, pa čak i tada pred komisijom, vrijeđao ciničnim opaskama o njenim ograničenim mogućnostima, za mnom je kasnije potrčala jer nije valjda sebi mogla objasniti ono čemu je svjedočila i zbunjeno primijetila da mu nisam pružila ni ruku na pozdrav: Zašto nisi, to je izgledalo tako nepristojno?

I njoj sam tada rekla:
-Ja toj osobi ne dugujem pristojnost, niti mu ti duguješ pristojnost, pogotovo mu to ti ne duguješ – jer te on upravo uvrijedio, zar ne shvaćaš? Niti ja, niti ti, niti itko iz naše grupe njemu ne dugujemo - ništa. Novac koji smo krvavo zaradile nije njegov novac, iz njegova džepa, već je to naš novac. Ne isplaćuje nam ga on, niti ga on daruje, već je poslodavac država i država nas plaća. Ali čak i da je novac njegov, kao što nije, mi njemu ne bi dugovale ništa, jer smo svoj novac pošteno i mukotrpno odradile i zaradile. Kao što nismo dužni ni državi, jer smo svoj posao od-ra-di-li, te taj novac za-ra-di-li.

Kad već spominješ pristojnost i nepristojnost - on je taj koji tu istu pristojnost duguje nama. Nepristojno je od njega, od slabije plaćenih radnika, potčinjenih njemu, tražiti da ga vode na riblju večeru, nepristojno je ucjenjivati i prijetiti, nepristojno je koristiti svoju poziciju moći za zastrašivanje slabijih od sebe, nepristojno je biti bahat, nepristojno je biti govno od čovjeka. On je taj koji u ovoj priči nije bio profesionalac, on nije bio radnik, a nadasve on nije bio čovjek. Svaki potez kojim nam je zagorčao posljedne tjedne bio je više od nepristojnog, svaki taj potez bio je - cijepljen od ljudskosti.

On je od samog početka bio majušni bijedni sadist, mini-nacist, izopačeni častohlepnik, koji uživa u svakoj, makar i minimalnoj poziciji moći i koristi je da se iživljava na onima ispod sebe. A to čini čak i onda, kada od toga nema nikakve vidljive koristi, osim vlastitog bolesnog užitka, užitka u maltretiranju slabijih od sebe. To je klasičan mobbing.

Čak i kada bi po zakonu bio sasvim čist, kada mu na papiru i pravilima ne bi našli ni jednu grešku, moralno je i ljudski podbacio u svakom pogledu. A to je, pored slijepe poslušnosti, samo jedna od definicija i karakteristika nacizma.

Eichmann je u svome poslu bio izuzetno pedantan, učinkovit čovjek. Njegovi suvremenici svjedoče da se birokratski držao slova zakona, slijedio ga je u stopu, samo što je u njegovoj birokratskoj savršenosti postojala jedna ključna zločinačka kvaka – njegov je posao bio slati vlakove u Auschwitz.

Na jučerašnji dan, točno 66 godina prošlo je od oslobađanja te tvornice smrti, a ja ponavljam svoj nijemi krik - Zar ne postoji netko tko će reagirati?! Upravo je manjak ljudske empatije i solidarnosti, a višak slijepih amoralnih poslušnika, omogućio zločinačko nicanje najveće ljudske klaonice na tlu europske zemlje, u kojoj će 40ak godina kasnije ponovo niknuti ta ista pogažena riječ - Solidarnost.
Zlo se naime događa kada dobri ljudi okrenu ili pognu glavu. A pognu ili okrenu glavu većinom iz straha (za život, posao, ljubljene, egzistenciju), nesvijesti i neznanja, te čistog - koristoljublja.

I tako vam se dragi moji dogodio - Holokaust.