solitudine
hoćeš li se ikada vratiti?
nerođeno dijete naših dana
plače za dodirom koji tješi
prije no što su izmišljene suze
isplakao sam iluziju o tebi
još se nije pomaljalo cvijeće
zapodjenuo sam sa njim dijaloge
usred svemira šupljina je
u njoj se izvijam i napredujem
iz limba u limb uvijek jednom umorniji
i usred tmine jasno je.
kutija od čežnje.
u čežnji slika tvoja.
u slici pohranjeni poljupci.
u poljupcima neviđeni strah.
u strahu naše uzdrhtale sjene
u sjenama izdah života.
u životu neimanje
tvoje i moje, nema nas.
hoćeš li se ikad vratiti
da ponovimo onaj dan
onu šetnju i smijeh
one ulice i zakucavanja o golove
nekih zrcala odsjaje
ili možda poglede
još nepostojeće pjesme opjevao sam
i čekao te prije nego si otišla.
hoćeš li se ikad vratiti...
S.
k.i.š.a
kiša je napadala po jagodicama duše
po zglobovima se sjene ustalila
jesen je poprimila me
preobratio sam se u povinutu krošnju.
grane su moje umorne.
oni vidikovci
što su nekoć ostavljali me bez daha
sada su prometnuti u bezlične slike
i kako da zaboravim
tvoja proljeća?
kako da ne čeznem za tvojim suncem?
večeras samo za tebe pjevam.
o magli
o sjenovitim putevima vjetra
o tamnoljubičastome ispod očiju
o bijelome po tvome tijelu
i sve ću to opjevati bez stiha
bez pjesme i melodije
kiša je oskvrnula muziku.
u maramice ću pospremiti rosu tvoju
na rubove svijesti poslati nas
tako da se sjetim kada postanem
opet jednom jesen
kada padnem na ceste
kada se ušuljam u tvoje kapute....
S.
TU NEGDJE
pripadam.
ogoljeli sam list nekakve jeseni
pod njene se kapute sakrivam.
i imam prošlost
otkucaj svemirskog sata
i brojim dane
dok ne raskinem se
pripadam.
ali ti ne znaš.
kako sam si ime nadjenuo
po tvojim koracima
nadimak mi je sjena tvoja.
i ti ne znaš.
ne voliš i ne nedostaje ti.
nasuprot tebi, ja sam suvišan.
previše boja u dugi
može li to biti?
tebe nikada dovoljno.
žudim za tobom
čak i kada prođeš kraj mene
tik uz moje samoće
okrzneš tugu moju
očima.
tu sam najslabiji.
tu, ispod obrva.
ja ti pripadam.
tako mala istina
a tako du u tančine isplanirana bol.
odvratna i privlačna istovremeno.
ostalo mi je još malo boja za proljeće
a za dalje imam sjećanje
na bijelu, zlatnu i zelenu
i mirise ruža
oporo tvoje je neznanje...../strong>
KUĆA BEZ PROZORA
volim te
a istina je
ne znam ni riječi o tebi
ne razaznajem drugo od tvojih očiju
postajem pjesnik
umiljat kao pas.
a istina je
da te ne mogu poštedjeti sebe
svojih nedopuštenosti
u četiri zida previše
u minuti predugoj
za sastanke kapi znoja
od tebe i od mene ne smiješi se nebo
nema čarolije u čekanju.
gluposti su moje
sve što sam osim tebe
u pokrajnostima
u vlastitoj kući bez ijednog prozora.
nalakćen nad nepostojeća okna
još posmatram ulice kojima se ne ide
i nebo što me ne vidi ovdje dolje
ugledam djevojku nestvarnih očiju.
a istina je
nikada dosad nisam takvo nešto vidio.
nikada se nisam tresao od praznine
nisam posustajao od ljepote.
možda negdje još ima posebnosti
volim te
jer bi mogla biti ta
mogla bi biti moja istina.
znao sam te
po mirisima planina.
ljetos si upijala arome onkraj mora.
upravo po mojim ukusima
nepce si zavodila.
znao sam te
i znala si gdje postojim.
gdje bojim duge
gdje nisam sam.
onda sam se prometnuo u oblake
u nebo i sve što ono skriva
u visine sam se razodjenuo.
zapodjenuo sam razgovore
sa svojim prošlostima
i već dugo nisam vidio sada.
možda sam umoran od traženja.
od jutra koje nikako da dođe
od tvojih obraza što me ne griju
od usana koje ostanu suhe.
bez nas
ne poznajem se više.
ne znam te i ne znam se
a nekoć sam te znao
po sreći koja bi prevladala
na dlanu kad bi ostala mi rosa.osa.
JA I SJENE
Natkriljeno sunce
Odaje koliko sam nestaložen.
Ima me po cestama
Koje ne vraćaju me i ne vraćaju se.
Ima me za noći
I podignute ovratnike kaputa.
Oči su mi otkinuta okna
Iza kojih neke druge ulice rugaju se.
Mjesec
Na meni crta autopute
Ja sam putnik bezvremenja
Neproničan sam
Samo sam ja i sjene moje.
Tu smo, zajedno kao prijatelji
Ponekad
Osjetim da sam sam.
Znam da nikada neću naći
Tebe koja u noći
Gledaš iza okna.
Kada spavaju ljudi, životinje i taštine
Dva me oka slome ispod koljena.
Osjetim udarac po rebrima
Istisnuti zrak odlebdi u nepoznato.
Stojim vani
I volim te oči koje vide me
Iako ne gledaju.
Znam da nikada neću naći
Tebe koja u noći
Ne znaš ne vidjeti me.
Imam samo sjećanje
Kako si mi značila sve
U noći kada bili smo sami
Ja i moje sjene.
AGONIJA
Pojavi se
Jutro i miris agonije za njom
Za njom što sam je propustio u letu
Za njom što sam joj potkresao krila.
Ubojica je nježan moj zalistak i brk.
Pokojnici su prsti
Koji nediranju ustupaju mjesto
Tamo gdje bi trebali voljeti
Voljeti samo.
Za njom sam nekada išao bos
Po plaži i zemlji i makadamu
Dok su mi iz usana migoljili žmarci
Jer sam htio poljubiti te.
Pojavi se
Nekad baš kad mi ne treba
Kad se gužvam u tramvajima
Kada pretrčavam preko crvenog
I zbrajam kune kojih nemam u džepu
Osjećajući miris taštine u zraku
Pojavi se onda misao o tebi.
Čista je i neiskvarena.
Postojana i lepršava.
Zahtjevna.
Za njom sam nekada gladovao, i nisam
Jer sam mogao živjeti od nje
Od njenog tijela
Kose
Siluete na makadamu.
Još me i sad njena ulica
Sjeća na korake
Kojima smo pretrčavali duge
Koračavši svakim dodirom
U neku novu stvarnost
Sve se to rasplinulo…
