solitudine
AGONIJA
Pojavi se
Jutro i miris agonije za njom
Za njom što sam je propustio u letu
Za njom što sam joj potkresao krila.
Ubojica je nježan moj zalistak i brk.
Pokojnici su prsti
Koji nediranju ustupaju mjesto
Tamo gdje bi trebali voljeti
Voljeti samo.
Za njom sam nekada išao bos
Po plaži i zemlji i makadamu
Dok su mi iz usana migoljili žmarci
Jer sam htio poljubiti te.
Pojavi se
Nekad baš kad mi ne treba
Kad se gužvam u tramvajima
Kada pretrčavam preko crvenog
I zbrajam kune kojih nemam u džepu
Osjećajući miris taštine u zraku
Pojavi se onda misao o tebi.
Čista je i neiskvarena.
Postojana i lepršava.
Zahtjevna.
Za njom sam nekada gladovao, i nisam
Jer sam mogao živjeti od nje
Od njenog tijela
Kose
Siluete na makadamu.
Još me i sad njena ulica
Sjeća na korake
Kojima smo pretrčavali duge
Koračavši svakim dodirom
U neku novu stvarnost
Sve se to rasplinulo…
