solitudine
hoćeš li se ikada vratiti?
nerođeno dijete naših dana
plače za dodirom koji tješi
prije no što su izmišljene suze
isplakao sam iluziju o tebi
još se nije pomaljalo cvijeće
zapodjenuo sam sa njim dijaloge
usred svemira šupljina je
u njoj se izvijam i napredujem
iz limba u limb uvijek jednom umorniji
i usred tmine jasno je.
kutija od čežnje.
u čežnji slika tvoja.
u slici pohranjeni poljupci.
u poljupcima neviđeni strah.
u strahu naše uzdrhtale sjene
u sjenama izdah života.
u životu neimanje
tvoje i moje, nema nas.
hoćeš li se ikad vratiti
da ponovimo onaj dan
onu šetnju i smijeh
one ulice i zakucavanja o golove
nekih zrcala odsjaje
ili možda poglede
još nepostojeće pjesme opjevao sam
i čekao te prije nego si otišla.
hoćeš li se ikad vratiti...
S.
