solitudine
k.i.š.a
kiša je napadala po jagodicama duše
po zglobovima se sjene ustalila
jesen je poprimila me
preobratio sam se u povinutu krošnju.
grane su moje umorne.
oni vidikovci
što su nekoć ostavljali me bez daha
sada su prometnuti u bezlične slike
i kako da zaboravim
tvoja proljeća?
kako da ne čeznem za tvojim suncem?
večeras samo za tebe pjevam.
o magli
o sjenovitim putevima vjetra
o tamnoljubičastome ispod očiju
o bijelome po tvome tijelu
i sve ću to opjevati bez stiha
bez pjesme i melodije
kiša je oskvrnula muziku.
u maramice ću pospremiti rosu tvoju
na rubove svijesti poslati nas
tako da se sjetim kada postanem
opet jednom jesen
kada padnem na ceste
kada se ušuljam u tvoje kapute....
S.
