nedjelja, 07.12.2008.
World Full Of Nothing
.
.
.
prosinac.
ma kako krasan mjesec za bankrot, ubijanje božićnim glupostima, pretjerivanje u jelu i piću (ovom potonjem pogotovo) i forsiranju same sebe do maksimuma.
ne, ovo nije još jedan tipično predblagdanski post o melankoliji i depresiji.
.
.
čudan mjesec je iza mene definitivno.
osjećam kao da je trajao puno, puno duže nego što uistinu jest trajao. da li je to zbog vječne kiše i tame kojom sam bila okružena, ne znam, no činilo mi se da mu nema kraja.
a dani samo lete, lete.. u nepovrat.
mogla bih reći da je mjesec bio intenzivan.
posla preko glave, no to nije ništa čudno.
čudno je da sam uspijevala sve stići bez poteškoća; disperzirana na 500 lokacija, a svaka u svom filmu... nešto nevjerojatno. mjesec mi je bio prožet emocijama svakojakim.
od sreće, adrenalinske euforije, preko potpune praznine te osjećaja mira, sreće... i onda opet praznina. praznina koja je tu u meni samoj i oko mene.
.
sama usred kaosa.
.
.
ono što mi treba jest pažnja, glorificiranje mene same na neki novi, još nedoživljeni način. tašina mi je gladna, nema kraja; u nastojanju da se egzistiram na tronu univerzuma ostajem sama...
i kome to dati, kome to pokloniti?
što dati nekome tko ima sve?
mogu se valjati u krevetu prepunom šuštavih novčanica, isprazniti trgovine i ine perverzije.. no što mi to znači kad opet, opet i opet nema nekoga kome ću dati Ono što zaslužuje?
jer, mogu biti divna i nježna u jednom trenutku, a u drugom brutalna i nemilosrdna...
.
.
igračaka imam koliko poželim; samo fućnem i tu su, spremne za igru.
no nemam vremena za bacanje.
no, doći će dan kada ću te uzeti, kada ćeš pripadati meni.
i onda tvoje vrijeme završava, a moje počinje..
.
.
.
patetika ubija.
.
.
.
