utorak, 11.03.2008.
A Pain That I'm Used To 3
.
.
.
tko o čemu, ja o međuljudskim odnosima.
zapravo o ne-odnosima. zanimljivo, zar ne?
ljudi su divni i recimo da ih uglavnom jako volim. ne pojedince, neć onako generalno gledajući, sve ih volim.
poput kakvog histeričnog altruiste, samo što ne hodam okolo i ne ljubim ih i grlim sve redom.
još mi samo to fali.
drag mi je ljudski rod ali još su mi draži pojedinci i pojedinke.
.
.
pojedinci, znači.
oni pojedinci koji su mi priuštili mnoge besane noći; njih dijelim na dvije skupine: prve su one noći koje sam provela sa užitkom dok sam poput mistress of the dark šetala u outfitu po parkićima i raznim opskurnim lokalitetima, a druge noći su... one, kada nisam mogla oka sklopiti bez obzira na umor jer su mi se druge misli vrzmale po glavi.
vjerojatno bi se u arhivi ovog bloga mogao naći pokoji post pisan u gluho doba noći, u doba kada su samo rijetki budni. ne mislim na naše antipode, već na nas, ovdje, right here.
pojedinke su mi jako drage. nije nikakva tajna da ja volim i žene. volim njihovu glatku i nježnu kožu, meke usne i sklonost ka minucioznim praćenjem detalja. no ja jednostavno obožavam ženski um.
više mi se sviđa od muškog. kako rekoh, detalji.. devil is in details, ain't it?
.
.
.
draga mi osoba ženskog spola spomenula mi je vosak i tim činom mi ubacila bubicu u uho. sada samo o tome razmišljam.
vizualni sam tip i na tren sklopim oči, a onda scenarij krene...
no... to je već u domeni priča, a ta priča će ostati neispričana, barem za sada...
no vosak po dlanu, podlaktici, nadlaktici... čak i mali ožiljak na njoj...
nostalgija? euforija? da, sve u jednom.
.
.
.
mogla bih ti pričati priče iz tisuću i jedne noći, ne bi znao da li je to java ili si u carstvu snova; pokazala bih ti svijet kako ga ja vidim i svidio bi ti se, no kako tvom egu objasniti da svaki put kad se pokloni tim činom postaje sve veći?
.
.
.
"...da se na ovome svijetu treba žalostiti samo zbog onoga što nas osobno dira; da u sebi samima možemo naći fizička uzbuđenja prilično pikantne strasti kojima možemo ugasiti sve duševne patnje kojih bi udarac mogao biti bolan; da taj postupak to više treba primijeniti, što se prava mudrost beskrajno više sastoji od udvostručivanja zadovoljstva nego u umnažanju muka; da, u jednu riječ, ne postoji ništa što se nebi moglo napraviti da se u sebi ublaži ta neiskrena osjetljivost kojom se samo drugi koriste, a koja nama samo nevolje donosi. Ali teško je otvrdnuti dobro srce, ono se opire umovanju lakoumna čovjeka, i njegove radosti utjeha su mu za lažne dragulje ljepoumca."
Markiz de Sade: Justine ili nedaće kreposti
