utorak, 26.02.2008.
Waiting For The Night
. . . .
. . .
. .
.
iliti Oda Ingenioznom Umu
. . .
. .
.
"Je suis affresement inquipte!" - rekoh sjedajući za stol i primičući (ovu divnu) tipkovnicu bliže k sebi. Zapravo, digla sam noge na stol i tipkovnicu položila sebi u krilo. Da, da; toliko ju volim.
Milijuni misli kreću se glavom tolikom brzinom da ih nisam ponekad ni svjesna; tek nakon toga, kada se dotaknem te teme cortex posluži svojoj svrsi i poveže tu davnu misao sa trenutačnom situacijom i voila! Milijuni misli, prihvaćanje da sam zapravo tek na samom početku svoga Puta. Svoj Put vidim kroz spoznaju sebe u metafizičkom svijetu etike, morala, filozofije, matematike 1,2,3, bdsma i relacije ljubav - bol i bol - ljubav.
Da, uz experience du passage sve je to moguće. Moguće je nanositi nekome bol na način da obje strane uživaju u tome i da tu nalaze svoj mir. Neki bi to nazvali nirvanom, no nirvana je ništavnost, zar ne? Sorry, ali nihilizam nije moja furka, mea culpa mon amour. Znala sam se prije uhvatiti kako odmahujem rukom na teoriju o sinergiji između D osoba. To ponekad i dan danas činim, no ne na taj način. Ne smatram to besmislicom, tricom i kučinom; već not in my (back)yard. I dalje nisam u nekom prisnom odnosu sa drugim D. Zašto? Možda zato jer nisam sklona prisnosti premda žudim za njome. Da, moglo bi se to nazvati svojevrsnim izolacionizmom koji to nije? Možda se negdje skriva controlfreak koji ne želi pustiti uzde iz ruku i prepustiti se slučaju i vremenu?
Moj dragi Aristotel je rekao divnu stvar "Ono smo što neprekidno radimo. Stoga je moć kontrole našeg djelovanja moć kontrole našeg karaktera, a moć kontrole našeg karaktera je moć kontrole našeg života." Quae nocent, docent. Bijah, vidjeh i osjetih. Nije mi se svidjelo.
Ah, te vječite borbe sa samim sobom; gdje se id, ego i superego nadmudruju sa razumom i inteligencijom, one su fantastične. Premda... upoznaj neprijatelja, učini da se osjeća ugodno. I onda ga porazi sa osmijehom na licu.
I koliko god te vuklo, vabilo, dozivalo; cvililo za tobom i besramno se nudilo, riječ ne je bila ključna. Ne, ne i neću! Se ipsum vincere pulcherrima res est i onda možeš sam sebi u oči pogledati, doduše putem zrcala.. ali znate i sami što sam htjela reći. Hodati dalje uzdignute glave sanjati snom pravednika. Cor ne mentitur, my dear, nocento dicere verunt. Za svoje dobro - neću, jer znam gdje nas to može odvesti.
I ne, nije ovo nikakva Oda ingenioznom umu, već crtica, kratki zapis onoga što nazivamo - mislima...
. . . .
. . .
. .
.
trudim se ne misliti na tebe.
trudim se potjerati svaku misao koja vodi k tebi.
mislim da ću jednog dana i uspjeti.
