srijeda, 06.02.2008.
Lie To Me 2
. . .
. .
.
pokaži mi put kojim želiš ići, i ja ću te voditi.
.
.
zanimljiva rečenica, zar ne? sama po sebi kontradiktorna, no kad opet pogledaš i zaustaviš se nad njom na trenutak duljim od sekunde, izgleda savršeno normalna.
neću sada o pojmu normalnosti jer o tome mogu raspredati cijelu noć i, logikom murphyjevog zakona, sve će otići u klinac i nestati u bespućima interneta.
.
.
postoje oni ljudi koji, bez obzira što više ne postoje ili što više jednostavno nisu prisutni u našim životima, ostavljaju trag.
nasreću ili nažalost, imam oči i uši, te ponekad vidim i čujem ono što ne želim.
al šta sad. tako valjda mora bit', kako je znala reći moja nonica.
prije nego je otišla u vječna lovišta.
a o tragovima... ne mislim sada na gorak okus u ustima, ne, sperma nije gorka (barem koliko se sjećam iz davnih dana).
ne govorim ni o izdrkotinama po trbuhu ni maničnom traženju ručnika nakon 5-minutnog "divljeg, neobuzdanog i maratonskog" seksa.
oh, gimme a break.
govorim o nekim sitnicama, o postavljanju šalica za kafe, o načinu pripremanja salate, o zdravoj percepciji međuljudskih odnosa unutar kruga ljudi s kojima se svakodnevno susrećeš - bile one u poslovnom ili privatnom okružju.
govorim o svim onim dobrim stvarima koje su nam te neke osobe pokazale, ukazale na potrebu pridavanja pažnje.
.
.
ne smatram se lošom osobom.
zadnjih par dana sam se igrom slučaja našla u takvim situacijama gdje sam se morala zauzeti za sebe jer se neko imbecilno stvorenje usudilo napadati moj integritet i pravo na slobodu govora.
savjest imam i mirna je. recimo da je tako; nisam si još oprostila što nisam ponijela onu mačkicu sa sobom no... mace ne smiju u bolnice. ispravak - neke smiju, neke ne. eto što je diskriminacija!
isto tako, smatram da sam iskrena. barem do onog - što ne znaš, to ne može povrijediti.
možda sam ponekad trebala reći sve, al šta sad. mea culpa.
pravedna? to volim reći da jesam. ne da sam fer, jer to bi bilo "koliko tebi toliko i meni, bez obzira na zasluge".
ja važem zasluge. itekako ih važem, mjerkam i procjenjujem. kritički pogled i analitički mozak u kombinaciji sa kreativnošću mogu učiniti čuda. premda, to se ponekad toliko zakomplicira do neprepoznatljivosti i počne izgledati kao... ovaj post, naprimjer.
da možete mijenjati povijest, da li biste mijenjali neke svoje postupke i odluke?
ja ... e sada. ne znam. rekla bih da se ne bih upustila u onu zajednicu, koju se još naziva bračnom; no onda ne bi bilo princeze. možda i bi, who knows, ali ne bi bila ovakva kakva je sad - savršena.
ponovila bih sve, osim što bih neke pojedince preskočila, izbrisala, kako iz memorije tako i sa lica zemlje.
heh.. rekla sam da sam pravedna, no nisam milosrdna.
sadista u meni živi i hrani se svakim danom malim dozama krva, znoja i suza koje su u uzročno-posljedičnoj vezi sa mojim - rukama?
.
.
a sad ono bitno.
treba mi session.
hitno. sada i odmah!
gorenavedeni krv, znoj i suze u velikoj mjeri poželjni.
uvući se u latex-leather čuda i sa cropom u ruci učiti stvora ponašanju.
pravilnom ponašanju i disciplini.
red, rad i disciplina!
. . .
. .
.
zainteresirani neka potraže mail skriven negdje na blogu.
oni lijeni nek se jave tamo gdje znaju gdje me mogu naći.
u bespućima interneta.
u realnosti ovog svijeta.
. . . . .
. . . .
. . .
. .
.
reci mi ono što želim čuti.
