četvrtak, 01.11.2007.
Sister Of Night 2
opet rezuckanje.
samo - čega?
nekoć davno, pred koju godinu, jedna osoba mi je rekla da je ponekad potrebno srušiti mostove iza sebe, tako da bi neopterećen mogao nastaviti u budućnost.
sigurnim i mirnim korakom, samouvjerenim i sigurnim u svoje sposobnosti.
srušiti mostove, definitivno.
ja svoje rušim. ne baš sve, nažalost.
tu i tamo nađe se neka ruševina koja me vraća u prošlost ostavljajući mi gorak okus uspomene i sjećanja na nešto što je već pomalo i izblijedjelo.
ali ima jedan most, jedna megastructure koja stoji čvrsta i statična bez obzira na sve utjecaje okoline.
po njoj možeš pljuvati, doslovno srati, o njoj možeš pričati i misliti gadosti, ali ona je ipak dio mene.
kažu da je bdsm devijacija.
no, da li je to uistinu tako?
devijacija nastala kao razočaranje, kao posljedica trauma iz djetinjstva? kako da ne.
devijacija nastala iz želje da u toj intimnoj okolini budemo sušta suprotnost onome što predstavljamo u RL?
ništa od navedenog, hvala lijepa.
često su mi spočitavali da sam ekstremista, psihopata; da moja predodžba o bdsm-u i Dominaciji itself nije u okvirima normalne osobe.
otkud nekome pravo da mi govori o normalnosti?
što je uopće normalno?
ako volim malo jače udariti bičem?
ako volim zabiti strap-on u anus?
ako volim probiti nježnu kožu iglama?
ako volim proliti vreli vosak po genitalijama?
ako volim vezati?
ako volim tease&denial?
ako volim blood play?
ako volim svoju kreativnost izražavati kroz oblikovanje i modifikaciju tuđeg tijela?
to je nenormalno? pa i ne bih rekla.
tako puno misli, tako puno želja, a tako malo vremena....
je suis affrensement inquipte.
osjećam se pomalo kao affranchie, kako bi rekla jedna moja kolegica po orijentaciji..
tja...
