subota, 21.04.2007.
Sacred
Šetala sam se sa djetetom danas i brale smo maslačke. Ona se malo udaljila od mene pokušavajući dohvatiti onaj jedan jedini koji je preostao u krugu od cca 20km i poskliznula se.
Ispred nje je bila provalija od nekih 10-12 m.
Instinktivno sam je zgrabila za ruku i povukla je k sebi.
Ona je već počela kliziti, osjetila sam.
Kroz glavu mi je prošao trenutak kad sam ju vidjela na utz-u, kad se prvi put pomakla u meni, kada je nakon užasnih bolova napokon ugledala svjetlo dana; kako me prvi put zvala, kako mi je znala zaspati u rukama, smijati se do suza; pa njena prva Nova godina kad sam kleknula kraj nje dok je spavala i šapnula joj:"Sretna ti Nova, anđele"...
Uhvatila sam ju za ruku i zgrabila ju prema sebi. Počela je plakati,ne znam da li je zaplakala zbog straha od potencijalnog pada ili zbog siline kako sam ju uhvatila - ne znam.
No znam da sam onako u haljini kleknula na travu i samo ju grlila.
Kako je malo potrebno da čovjek izgubi ono što je vrijedno truda, vremena i svega ostalog...
Svatko nosi svoj križ.
Ono što ovaj čas želim jest jedan pravi classy session.
Poljubac u rist i lomljenje whipa na leđima pokornog stvora.
Čupanje za kosu i pljuvanje u lice.
Ništa nije tako lijepo, tako emotivno kao šamar voljene, zar ne?
Iron hand in a velvet glove.
