srijeda, 20.12.2006.
Only When I Lose Myself
Ok, činjenica jest da od sve glazbe na ovom svijetu istinski volim jedino i isključivo Depeche Mode.
And so what?
Nekima je to degutantno, nekima nepojmljivo, nekima ne baš normalno, a nekima jednostavno fantastično, jer su i sami takvi.
Svako moje razdoblje života, svaki iole bitniji trenutak je prožet nekom njihovom stvari, bilo to vjenčanje, ponosno šetanje sa djetetom, razvod, collaring mace, karaoke ili oni trenuci u kojima se osjećam so deep low ili so fuckin' high...
Da izaberem omiljenu, to jednostavno ne mogu. I jednostavno neću. I ne želim.
Sad o tim deep low trenucima...
Prilično često sam u nekakvoj melankoličnom raspoloženju; kad se osjećam tako indiferentno prema svemu i svakome, kad me jednostavno nije briga. Osjećam da bih mogla slomiti whip na leđima moje mace dok bi mi tekle suze niz lice. No nisu o suze boli, suze gubljenja identiteta, nisu to suze tuge, očaja, ravnodušnosti ili čega već..
Suze su ventil svih onih osjećaja koje ne možemo ili ne želimo izreći javno, naglas, napisati ih.. emocija za koje ne postoji adekvatan opis.
Smatram se preemotivnom osobom, bez obzira na svoju D stranu i način izričaja bilo u govoru ili u pismu. Ima i onih koji ne vjeruju u to, no što ću im ja. Njihov problem, ne moj.
No o emocijama.. ona divna, strahovito snažna kombinacija sadizma, ljubavi i indiferentnosti. Prema sebi, maci, cijelom svijetu.
Nihil homine est miserius aut superbus.
