pišem što osjećam i mislim, možda volim

nedjelja, 31.08.2014.

Priča o mojoj prijateljici

Predgovor
Kako se kreće s romanom o sebi?
Jednom i davno i ne baš tako davno (sve je kojim očima gledamo) obitelj kojoj novi član baš i neophodan bio nije, ali stigao je jednog rano proljetnog jutra. Kad sve već zeleno je bilo, maslačaka cvijetom i razasutim bilo je svugdje, duge su bile ono što ljeto donosilo je obvezno. Roditelji kao i svi drugi, sretni ali i zabrinuti. Tata, stub sreće i odgovornosti ove obitelji bio je. Istina sina nekog sigurno priželjkivao je, majka djetešce kćer treću baš ni zamišljala kao sreću nije. Ipak stigla je, i dugačka i bucmasta. Neki što pametno smisliti drugo nisu mogli, treća sreća je roditelji moji. Sestrice dvije što prije nje su ugledale svijet, što reći bi mogle. Osmijesi lijepa njihova lica krasila su, što i ne bi pa djeca su tek bila. Otkud itko znati je mogao, da baš uvijek treća sreća neće biti. Izrekama mudrim i povijesti staroj, pridružila i jedna se ona: Izuzetak pravilo potvrđuje. Da ime mi kršteno kuma dala nije, to mogla bih izuzetak se zvati.
Priča romanom će se zvati, i pričati će sve ono što životom se zove.
Dosta je stiha i rime, kao predgovor neka bude ovo.

2014.31.08.
Dugo sam već na svijetu ovom, toliko da i koliko sebi i njemu sam dosadila još i više. Nije to obijest, nije ni očaj, nije pesimizam ni ništa izmom što se negativno zove. Zasićenost puno bolje zvuči. Lutala i putovala, upoznavala drage i one koji nisu. Noć u kojoj odlučujem, noć u kojoj prelazim, noć izbora. Sve je to ova noć. Prekinuti sa svim što je bilo, odraslim i nezrelim. Prekinuti sa ludostima koje sutra se zove. Suočavanje, gledanje u oči, vlastite sebe. Noć u kojoj priznajem sebi, a ostalima nisi i nećeš. Noć u kojoj vrijeme neumitno teče. Predivno je bilo slušati lijepe riječi, zatvoriti oči i zamišljati se u njima. Gledati sebe očima drugih. Ponekad dobro a ponekad loše.
Noć koja ne dozvoljava to više, noć u kojoj priča počinje. Noć priznanja.
Nisam i neću razumljiva biti, i nije to pjesništva radi.
Ispričati ću vam priču, koju čula sam jednom davno, o djevojci toj. Ni ružna ni lijepa bila nije, oči ni smeđe a ni zelene bile nisu. Crne kose uokvirivale joj lice. Nije ovo priča o meni, jer nikad ja priča ne bih mogla biti. Tek ponekad družila se s tratinčicom malom, jer mila i draga je biti znala.
Dugo već nitko ništa nije o njoj čuo, u zaborav kao da je prešla. Zato ja ću ispričati vam priču njenu, ni uljepšanu ni scenarijem nekim oblikovanu.
Nekad je i moja prijateljica bila, izgubila se u vrtlozima ratnog života. Otišla je neki kažu u svijet bijeli potražiti sreću.
Istog jutra tjedan prije mene, rodila se djevojčica ta. U rodilištu pored mora s prvim pogledom na toranj kule te. Razumjeti ni mogla ni znala nije, ali pričala mi poslije kad djevojčice nestašne smo bile. Kako kao da je hodnike dvorca znala, u kuli sobicu svoju imala. Već tada oči su joj sjajem sunca sjale, dok priče svoje pričala mi je.
Bila sam voljeno i željeno dijete, dijete ljubavi prave. Vile i vilenjaci kume su mi bile, čarobnim štapićima želje mi izricale. Haljinice mile su joj bile, šeširići zlatnim vezom prošiveni. Vesele smo djevojčice bile, u pričama i igri provodile vrijeme. Pozdraviti došla jednoga se dana,
Gdje ideš prijateljice moja mila?
Tata je posao dobio, u mjesto od mora daleko.
Suze u očima i njenim i mojima su bile, dok zagrljaje zadnje dijelile jesmo.
Prvi puta tada rastanak riječ oblik dobila je svoj.
Dugo prošlo je godina od tada, uvojke zamijenila kosa je kratka. Nevino i čisto, pogled i lice zamjenile maske civilizacije i uljudnosti zvane.
Noć u kojoj se sjećam tebe, draga prijateljica moja. Kako samo si svijet očima boje duge gledala! Kako si samo glazba za sve nas bila!
Raširenim rukama htjela si svijet obuhvatiti, radovati se svakom novom pupoljku. Sjećam se kako si jednom tri sata bradom naslonjenom na ručice tvoje, čekala i bez treptaja oka promatrala gusjenicu kako leptir postaje. Toliko sreće u tim očima je bilo.

Noć u kojoj ništa nije kao sinoć, u kojoj čak ni sati nisu isti. Noć u koju riječi se ne izgovaraju, u kojoj zrak nije onaj koji se udiše. Ovo je noć prepuna priča. Sve ljepša jedna od druge. Kao biseri nižu se riječi. Ovo je noć sjećanja na nju, prijateljicu moju.

subota, 30.08.2014.

Zdrav razum

„Udaranje“ po zdravom razumu pojedinca, skupine ciljane ili tek slučajne (stvorene zbog prilika koje se upravo događaju), velikog broja stanovnika ili bilo koje brojne i prostorne oznake ljudi je čest a posebice u posljednje vrijeme slučaj. Znano što iz povijesti, osnova i teorije ekonomsko političkog gospodarstva (i ne, nije greška politika je oduvijek a u ova suvremena vremena sve više i neizbježno pratitelj i čimbenik bez kojeg je sve ostalo nemoguće) samostalnost pojedinca, ili kako sam već navela bilo koje brojno-prostorno označene grupe ili grupacije ljudi prvenstveno je zavisna o ekonomskoj neovisnosti. Primjetljivo je da je upotreba riječi, zavisnost, neovisnost, ovisnost, česta i učestala upravo zbog specifičnosti uvjetovanosti odnose kao takvih samih.
Uvod, kao ovakav je samo osobni stav osobe na čijem blogu će osvanuti ovaj post. Najvećim dijelom upravo taj osobni uvid u suštini priče i manjim dijelom činjenice naučene od drugih. Vjerojatno iz samog uvoda (ukoliko ipak ponetko se usudi upustiti u čitanje posta, samo napomene radi, nije riječ o državničkim odnosima samo, o utjecajima polito-moćnika na sve i svašta izvan politike. Ima tu i riječi o odnosima među ljudima, pojedinca i grupice kao izrugujući naziv za nekoliko ljudi okupljenih oko zajedničkog cilja i slično) jedino očito bi bilo da je to politiziranje s osnova ekonomske ovisnosti ili neovisnosti.
Ipak poticaj za ispis ovih redaka, nisu bili ni predsjednici država ili parlamenta, ni predsjednik najvišeg zakonodavnog tijela ni svi oni ini nepoznati privremeni moćnici. Ne mogu (jer nisam vlasnik veće količine stručnog znanja o tome) pisati i pričati o sadašnjim ili bivšim ili možebitno budućim polito-možnicima, ne smijem isto tako iz prethodnog razloga a i ne želim baš previše. Ne želim jer nemam potrebu da mi te sivo-crne operacije nečijih mozgova kvare svojim bitkom i (ne)-radom ama baš svaki trenutak kratkog zemaljskog življenja. Svi ti ili oni navedeni, dobro mi dođu kao usporedni alat za ono o čemu želim pisati.
O ljudima našeg života, dobrima i zločestima, ljudima s motivima i bez motivacija, ljudima koji i kad nešto čine ne znaju što čine. Jer „budalama bi blago upravo iz znanja da ono što čine ne znaju što je to!“. Da nije citat, već samo donekle ispremiješane riječi. O ljudima koji dalje od vlastitog nosa ne vide (i pri tome ne mislim na veličinu nosu), već zbog izobličenog oblika već samog po sebi prilično izobličenog lika „ego“. „Udarati“ sve dok to njihovom samodopadljivom bitku odgovara, stalno ili povremeno. Udarati na zdravi razum pojedinca, isključivo i samo iz potrebe ružne spodobe „ego“.
Slušala sam (i ne, nisam prisluškivala) jer razgovor je bio toliko glasno samodopadan, da ni pored (skupih i kvalitetnih) slušalica za mp4 nije bilo moguće isključiti ton do sebe. Sadržaj riječi u razgovoru je važan samo u tolikoj mjeri kojoj se koristi određena zamjenica kao substitut svega ostaloga. Tolika važna da se dva sugovornika/ice uopće ne slušaju dok razgovaraju (jer samom analizom razgovora poslije odslušanog, u pojedinačnoj komunikaciji sa svakim ponaosob je to i utvrđeno), toliko zaneseni korištenjem zamjenice da se uopće ne sjećaju o čemu su netom prije razgovarali sa (dosta dobrih odnosa) sugovornikom/icom.
Lijep mi je ovaj badić? – upit sugovornice br. 1 onoj drugoj
Ja sam isti takvi imala veće prošle godine. Da dobar je, ali su mi ga oduzeli.-odgovara druga
Imala sam i pareo baš u istoj boji. – produlje razgovor druga
Ja sam takav isti odnijela u CK.
Priključuju se dvojica muškaraca uz komentar da cure dobro izgledaju, i još poneku riječ iz koje je razvidno da se poznaju u mjeri nazvanoj dobro poznanstvo.
Upravo sam se vratio s jedrenja. Kupio sam jedrilicu 15 metara. – započinje razgovor jedan od njih.
Na to se nadovezuje sugovornica br.1 – I ja sam išla prošlih godina dok je nisam morala prodati.
I tako razgovor teče, nadam se da ste uočili bitnu zamjenicu i zdravu komunikaciju dobrih poznanika. Na samo kraju negdje pred kraj razgovora, jedan od sudionika izriče:
Žurim jer idem na sprovod. – i tek što je krenuo pozdraviti društvo i okrenuti se, prije njegovih izgovorenih riječi.
Ostatak društva se nadovezuje na njegove riječi ,skoro pa u glas:
I ja se žurim idem isto ……….
I ja sam pošla upravo tamo ........
Priznajem da je „karikatura“ razgovora prešla pomalo okvire same karikature, ali iz razgovora koji su obavljeni poslije, ponaosob sa svakim od njih ukazivao je upravo na ovo.
Poanta teksta, posta ili ovih nabacanih riječi (iako bez lažne skromnosti bih rekla da su prilično dobro složene) tandrmoljaka (kako neki bi sebi dozvolili izreći te riječi, a to samo onda kad su isto tako sebi dozvolili biti iskreni, jer u svim ostalim trenucima to upravo nisu), ukaz je na „nježne i drage ljude“, tihe i mirne, dobre i dobroćudne, upravo one koji uspijevaju cijelo svoje vrijeme u lažima ispunjavati svoje i tuđe živote. „Udarati“ na zdrav razum ostalih ljudi. A onda i poneki ti ostali ljudi, na čiji se zdrav razum lijepim uhu-ugodnim riječima od dobro-izglednih i slatkorječivih pojedinaca, onda oni počinju „udarati“ na još ponešto (izmorenog i razorenog od ostalih životnih udara, nevezanih sa svim ostalim. Ali kao takvog podložnog brzim infekcijama) zdravog razuma one mete. Usmjeriti udare u pravcu iz kojeg se neće vraćati kao bumerang.
Ali i polito-možnici isti su kao ovi svakodnevnici, udaraju i na razume i na sve ono što sami smo dobrim učinili. Znam da ni ja, ni netko od čitatelja ne možemo učiniti čudo. Ne možemo promijeniti svijet odmah, učiniti odmah i sada mjestom ljepšim i boljim za život, i njemu i njoj, i djetetu i ljubimcu. I meni i vama.
Ali izbor je naš, i ne ograničavajmo se. Niti je sve ono jučer bilo dobro, niti je sve ono danas loše. Isto tako ne vjerujem da ni kad bih i one i ove opet zamijenila, pa im rekla da su jedni jučer umjesto sutra, oni jučer preselili u danas. Neću im to reći. Ne želim promjenu samo za zadovoljavanje naziva, ne prihvaćam da moram biti s njima da bih bila dobra. Gotovo je i vjerujem i nadam se završilo ono suludo vrijeme ne vjerovanja u ništa, ali isto tako i vrijeme ono u kojem ako nisam vjerovala u ono i kako oni kažu onda sam bila „čovjek s greškom“. A greške su bile (priznali mi to ili ne, htjeli ili ne) uklanjane.
Nije nikad ili barem nije uvijek ono kako na „vaš prvi pogled bi se reklo“. Ponekad riječi su samo riječi, a ponekad ni nisu. Neki pišu o ljubavi jer vole ili su voljeli.
Ostali pišu o……………
…..pišu o očima, kao što sam i ja htjela
Pjesmu i riječi o očima boje duge
Riječi nema, pjesme nema
Ima predivna fotografija

I meni je to pjesma o očima boje duge.
(naravno da nije moja fotka…)

četvrtak, 28.08.2014.

Jedna za kraj

Sreli smo se, i još uvijek imam (ovaj put bar na riječima blaga ću biti) smiješak na licu. Kao da mi se urezao kiselinom jokerovom (broj 1.batman strašan, sljepić kad je bio, hajde lampica i da čujem napokon eureka.) na lice, između usana koje nekad bile su usne (a ne sada tek sprava za pravljenje grimasa). Kako smo uspjeli doći do ovog stupnja ne-uzvišenosti?! I bez obzira na osmijeh i smiješak, na ono što usne ne zovu se više (mislim li samo ja tako), uvijek ima jedan komadić svih nas, najvažniji. Bez njega ni tebe ni mene, ni nas. Čak ni onog predivnog djeteta, sina mog ne-rođenog bilo ne bi. Voljela sam to dijete, još dok bio je samo dijete. Dok nismo znali da li kćer mog pogleda a tvojih očiju bi bila, smiješnog madeža pokraj obrve kod desnog oka. Onog istog kojeg prvog uvijek bi poljubio. Sad zamisliti možeš (znam ja da ti mogao si i tada, ali onaj ludi muški ponos otjerao te od te pomisli) koliko lijep bio bi naš sin. To zamisliti ni ne trebaš, jer jednostavno znaš koliko sam ga voljela. Od jajašca dok bio je još. Kad smo mu tepali one riječi, sjećaš li se!
Eh, da sam tada znala ovo što sad znam, vjeruj mi još samo ovaj put, rekla bih ti. Bez uzdržavanja, možda bih i viknula, ne ono divlje i ne da svi čuju. Jer htjela sam samo ti i jedino ti, da čuješ i vidiš me. Svi željeli su tu ne-vidljivost i ne-čujnost, poželjela sam im je dati bez egoizma. Bio bi to čisti subjektivizam. Ne, naravno da altruizma nema. Lijepa izmišljena riječ, onako zgodno uz ime ne kao prezime, već atribut nedostatku koje ime nosi.
Razumiješ li me, ako nisi onda, barem sada kada prošlo je godina dovoljno za ona života dva što lijepim godinama se broje. Kako je to bilo sa 19. tvojih i 21. mojih? Ha ha ha ha ha ha ha čuješ li kako smijeh lijepo zvuči!!!!!!!!!! Kao pjesma najljepših stihova koje napisati bi mogao. Riječi, znam kako lijepe znaju biti. i da, volim ja i riječi kao što volim i tulipan žuti.
Naravno, dobro to zapamti da slučajno nikad ne bi, jer onesvijestiti ću se od muke i tuge ako ikad bi u zabludi nekoj svojoj poklonio mi:(molim te prije nabrajanja samo napomene radi, dobro ovo zapamti, nauči napamet kao što pjesmicu Cesarića znao si)
- Ni slučajno ružu, posebno neku bijelu ili crvenu…….nikada
- Već u nesvijest padam od pomisli da bi mogao – orhideju a posebno ono u kutijici ukrašenoj….plače mi se od toga.
- Neki nakit nikada ali baš nikada. Ne želim ni zlato, ni platinu ma ništa takvo.
Ako poželiš vidjeti moj osmijeh, a vidjeti ćeš ga uvijek kada ugledam lice tvoje. Još više tvoje zelene oči koje volim, i opet sam vrijeme pogriješila ili ipak nisam. Voljela sam te oči tvoje, volim ih znam to (i sama sam kriva) ne znam hoću li voljeti, a nije ni važno jer sutra je to. I dosta mi je više i sutra i jučer. Danas ionako ni nemam. Jer ovo danas ne može se tako zvati.
Ali ostavimo te tužne misli. Kad su tužne misli treba ostaviti sebi, a u šetnju iznijeti osmijeh, dragog ljubimca primiti u ruke. Uzdignute glave s mašnicama u kosi i osmijehom koji lice krasi, naklon blagi glavom kao pozdrav. Dan je lijep i sunčan, tek blagi vjetrić poneku dlaku skladno očešljane kose ni plave ni smeđe usuditi će se dodirnuti.
Susresti ćeš možda i nekog poznanika, (prijatelja ne, otišli su), pozdraviti upravo onako glavom blagog naklona. Neka riječ moguća je ali i nevažna. Sigurno neće biti neki mudri latinski izričaj koji je pamti ili zaustavio bi ti korak.
Dan koji preći će u onu istu noć s početka jer i jesen će proći. Tko zna možda jesen nećeš ni upoznati…

Pričam o ljubavi još uvijek

Bila je zima, noć i hladno. Davne u stoljeću ovom ili onom prije. Ne mogu se sjetiti ili bilo je to baš na prijelazu s jednog na drugi. Bili smo mladi, ne samo ti i ja, svi oko nas. Pomisao prva bila bi nemoguće je, otkud mladi svi. To jesmo bili mi, svi mladi, tek poneki lijepi, jedni pametni, o koliko zgodnih plavuša je bilo, atraktivnih crnki i jedna ona.
Sjetiš li se jer godina prošlo je mnogo?! Nije to bilo ni nad Brestom, ni pred kazalištem ili na trgu konjanika slavnog. Bilo je to prije te zime, i prije noći hladne. Ni u najboljim horor filmovima, a zamisli kako to tek u SF- u . Da si bar malo redateljskog imala u sebi, sve drugačije bi bilo. I tebi (osjećaje možda razumjela ne bi, ali gluma je uvijek kao mogućnost) i njemu, jer bili ste neki par.
Sjetiš li se nakon proteka vremena tog, i njega i vremena. Ljubavi da li ikad je bilo!? Čemu lagati i sebi i njemu, zar nije dovoljno bilo što već njegova laž preplavila je i tebe i njega.
Kako ste samo dobro skupa izgledali! Zavidjeli poneki, prolaznici i poznanici, prijatelji i rodbina. Smiješno je bilo, jer nitko nikad znao a ni saznao nije. Čak i sada, a ljeto je (istina negdje pri svom kraju), nije hladno (neki vjetrić, nije maestral nešto drugo, burin ma važno ni nije), dan i sunce u njemu. Svijetlo je i sjaj sunca vjetrić raznosi taj.
Bilo je nešto između nas, ali mladost i život prepun budućnosti tjerao je to. Bilo bi to previše srednjoškolski, i što bi bilo nakon toga. Prsten zaručnički, dijete možda čak i prije braka, pa neko brzo vjenčanje (mali je to grad, a poznavali su nas mnogi), sobica kod mojih ili tvojih roditelja, prvi plač našeg sina (jer nemoguće je bilo da bi djevojčica bila moje prvo dijete) i što onda. Prve svađe ili još bolje prve šutnje onako tek u naznakama, pa onda one malo dulje, tvoje ili moje izbivanje dulje i češće (iz našeg sobička – gnijezda nekad ljubavnog) i vjerojatno kraj. Ili bi pokušavali i trudili se, zbog sina jedinca našeg, jer djeca više ne bi ni bilo. Kako bi to uopće moguće i bilo, za ljubav je potrebno dvoje, još više za seks potrebni su oboje. Možda bi ti postao i neka faca u politici, ili vlasnik nekoliko desetaka velikih firmi!?
Ali dobro je ili možda i nije. Tada smo donijeli odluku, ne razgovarajući, vjerujući da tako je najbolje. Odluka i izbor bili su naši!?
Zar važno je, da li je to samo moj dobar scenarij (sjetiš li se da je dovoljan bio tek trenutak, malo papira i olovke i riječi bi krenule same od sebe) bio. Vjerujem da sigurno tako je i bilo, sjećaš se ti a ja znam. Dok prsti i olovka klizili su po papiru, stihovi nježni krenuli su (nisi ih mogao vidjeti, a nisam baš ni ja, jer prve kapi suznih voda iz očiju krenule se), zamagljeni i umrljane tinte. I imala sam još mogućnost jednu, novi list papira i tintanu olovku.
Čemu sjećanja, ali lijepo je!? I ne nije ovo zbrka. Ne brini, nisam ozbiljna ili možda ipak jesam. Nikad zabavna nisam ni znala biti. Tek ponekad s maskom ako ne i lude a ono dobro uigrane plesačice.
Sjetiš li se, klupe do prozora i stolice one lijevo od tebe? Vjerojatno ne, jer i kako bi kad ni pogledati nisi htio.

A ja, sjetim se i tebe, i moje priče. Sjetim se što jesmo, ali ipak nismo nikad ni bili ni postali. Ti faca za sve a ja u sjeni tek cvijetić neprimjetan……….

Pričam ti o ljubavi

Mravac dragi i lijepi, sićušan, nožica malih a važnih, u bolnici morao je ostati. Leži još uvijek na krevetu madraca lošeg stanja, već ga sijede misli muče, tih i šutljiv kakav uvijek je bio. Bez zahtjeva i prohtjeva, zagledan u točkicu kroz prozor do kreveta svog.
Prvog dana događaja nemilog tog, posjete sažaljive, posjete dragih riječi ispričane, jedna za drugom nizala se kao bijelog reda bisera niz. Dan jedan, i drugi i lagani bili i brzo prolazili. Ali treći već postaje teži dan, mravac vrijedan kakav je, želio je ići van.

Ribica zlatna na ruku mi pala, kapljice vode na dlanu joj dala i za zahvalu sretne okice ona meni dala. S rukom prema moru slanom ribicu htjedoh vratiti, kada gle velikoga čuda li „miša malog ti tvog“. Draga ženo smeđih očiju i plave kose, zastani još malo na tren. Trideset i četiri želje su tvoje, do sumraka ovoga dana, potroši ili uloži ih ti. U prvim satima sumraka ove noći dana koji traje, sjetiti se nećeš ni mene ni riječi ovih. Želje neka budu želje baš prave. Sve one nikad izgovorene, samo srcu znane tvom. To želju su za ribicu zlatnu, nije to još jedan mujo-haso šala.
Ribice moja zlatna, ti govoriti znaš?! – prva moja ali želja ne, tek izgovorena riječ.
Tiana, ne trošimo vrijeme tek s prvom krenuti bi mogla. Osim vremena do sumraka tog, još jedno pravilo za želje je tu!
Kako vrijeme gubili u pričama ne bi, još jednom ponovimo sve. 34 želje su tvoje, do sumraka prvog sata noći ovog dana poželjeti ih sve trebaš. I da sve bude još ljepše za prvu još nekoliko sekundi ostalo je tek.
Izreci svoju želju prvu meni Tiana plava i smeđa, neka riječi koje želju znače zapovijed budu meni sad.!
Toliko toga već unaprijed je znala, ali vjerojatno osjećaj znate i sami, kad htjeli bi i znate da možete. A onda kao ploča izlizanih pruga, zaustavljena na najvećem frižu, ponavlja se tek poneko slovo i nikako do rečenice stići.
Hm, ah, uh i eh? Tiana gdje si ti? Želju izreci i najgluplja i ostvarena je dobra. Samo već jednom je reci! I molim te, i kleknut ću. Čak i želim te pa skoro i volim te, bile su riječi koje samo što izrekla nisam.
Nikada ribici tako važno bilo nije, kao sada za sve 34 želje te.
Automobil vrata žute boje. Sjedalo moje sigurno bi trebalo biti, tek još jedno dovoljno bi bilo. Brzina vrlina meni nije, ali autu mom biti će i da nikad više od sekunde jedne ne treba mu, za susret bojeva 0 i sve do još 0 puta dva i predznaka broja 2.
Nasmiješena i vesela davno je takvu nitko vidio nije. Bez štapića čarobnog, i šešira cilindrastog ribica zlatna treptnuti će tek. Auto, žuto kako želja kaže, jedno čak i sjedala dva. Ključ u ruci malenoj i jedno za prvu hvala. Da poludim i odludim, od 0-200?! Ostavljam vas sve iza sebe, ne okrećem se tek krećem. Brzo i još brže, dalje sve do kraja svijeta. Svemir, možda, ali i on mali bi bio.
Mravac moj mili i dragi, sjetim se prije nego pojurim i umjesto prema zapadu okrenem na jug. Poslijepodne srijede jedne, pomalo vruće krajem ljeta mjeseca kolovoza, godine sjetiti se ni ne mogu, automobil vrata žutih kao neosunčani limun, pred bolnicu stigao je.
Kad i želja bi se računala ni briga me nije, mravac prijatelj je moj. Povlastice nikad tražio nije, nudio bez pravila i uzvrata sve što trebalo mi je. Mravac prijatelj je moj, i svih 30 potrošiti ću ako treba, ali do mravca otišla jesam.
Svi oni dobro zbrajajući matematičari, a još više oni koji izreći će odmah. Da, prijateljica jedna i sve bi želje potrošila sad. Za prijatelja mravca svog sve bi dala. Podsmijeh i ironija, a gdje su joj one još tri. Kako ih je sačuvala sebi?!
Bilo je i biti će, niti čujem niti me je briga. Ali nekako da ne ostane nejasnog traga tog, pa onda arbitraže pa sudovi međunarodne pravde. Riješimo mi želje one tri.
Moja sis znam da jednu veliku ima. Jer sve želje su i lijepe. Ljepota je velika, a onda i želja je takva. Ma da i nema znala bi ona što treba učiniti.
Bracu lijepu ili samo možda lijepo bilo bi imati. Ja najmlađe i najdraže, ponekad čak i najslađe dijete sam bila (naravno dijete, kao da nisam to nikad bila ja) i kako da neki potomak muški odnese mi to. I zato rekla ja i mami i tati, što imali djece jeste, brata nam ne treba. A onda pročitala pjesmicu ja, a ono (neću vam napisati ništa, to osjetiš samo ali ne u riječima i stihu), i da poželim bracu velikog ja. Pa tako, nije moj već moje sis braco, pa kad poželim to jednostavno izreći kažem tako i ja. Zna što bi htio, gdje bi htio, inventuru ionako napravio, djelomičan više nije, cijelosti posvetio se. Čak ni mjesec ni zvijezde isto više ne bi htio biti, pasa onog morskog koji ne grize odavno ni ne spominje. Zaključak želja u pravu ruke (da krene u predsjedničke s kolindom predizbore). Možda čak i saznamo svi mi, željica koja bila je to.
Još kad bi mi odgovorio, zid – WC – mjesta se ne sjećam. To je razjašnjeno. Osim na zidu kojeg roda imenice napisanog? To voljela bih znati.
Treća uvijek kažu sreća. To tek zbog rime napisano je. Za mentora kako zovem ga ja. Možda šala, možda ozbiljno. Koga briga to? Ni mene ni njega, što onda to bi važno bilo, nekome, ovome i onome, tamo i ovamo. Želja će u prave ruke stići, to sigurno potvrditi vam mogu.
Ni toliko draga a još manje lijepa, ni toliko altruizmom bojana a još manje nacrtana. Ostalo je želja i željica za ispuniti tek 30-tak, što velikih i malih. Lijepo bi bilo jutrom se buditi, ne gledati još poneku problemom jutra ili poslijepodneva novog boru novog dana. Ali život je život, upravo takav. Zato su želje više za maštu stvorene, a one koje ostvarive jesu to tvoje i moje su. One koje ja tebi i ti meni sa smiješkom ćemo predati.

Tratinčice, baš si vrijedna bila?
U školu sam ovo ljeto išla, učila i vrijedna vrlo bila. U plastičnoj vrećici (sastav nisam sigurna) nekih potvrda donijela sam. Ali tko zna, priznati mi da poželjeti znam osim što vi ćete učiniti ću i ja.

utorak, 26.08.2014.

Šutnja je zlato, ali riječi su ponekad sjajne!!!!!!!!!!!

Samokritična kakva već jesam, uhvatim se u razmišljanju, a kad to krene onda me baš i zgodne priče pođu. Istina da razmišljanja i smišljanja, ubila su mravca jednog, i poremetila cijeli red u mravljem svijetu. Ali pričati o mravcu malom stradalom i jadnom, jer u bolnicu na kraju završio je on. I uslijedile baš onako kao što uvijek u životu krene, ne nevolja jedna već malo više njih. Uvijek, ali baš uvijek u ponekad u paru, a ponekad i više pristignu, hoćeš ti ili nećeš. Vjerujem da bi to moglo od onoga biti, u društvu i s više ručica složnih sve brže i bolje ide.
Kako mravac mali, nije glavni lik, to ostaviti ću njega u bolnici zasada samo. Više zbog vijesti i informiranosti same. Sreća nekakva dođe i meni, u visine vinuh se sama (tko drugi bi zbog težine moje i godina silnih i napraviti to mogao), ofendljiva i uvrjedljiva kakva biti znam. Nije to greška genskog koda, to epruvete pomiješale se neke.
To priče doći ću ja, ne brini se Tratinčice moja. Nisam te zbog ničega u školu kod profesora poslala. Kažu ljeto je pri samom kraju, kalendarski još i nije, pa ćeš u školici svojoj ostati do samog kraja. I pisati i pričati pričice (tandrmoljci nazvali ih neki, učeni i naučeni za ocjenu dati), kao da ih sama Andersenova ruka vodi. U nekima i Ivana će se naći, da štih im prošlosti udahne. I sad kad nahvalila te jesam, prvo završi (kao što nikad ništa do sada nisi, jer sutra u novom danu bit će vremena i za sutra) što započela ovaj put jesi.
Dosta ovih ironično- sarkastičnih riječi, ni samu sebe razumjeti uvijek ne možeš. Htjela sam napisati priču o mojoj ribici zlatnoj, ali i nju ostavljam za drugi put.
Mudro šutjeti nikad znala nisam, šutljiva biti mogu. Sve dok netko ne upita za potvrdan odgovor njegovih riječi. Kako da potvrdim ono što nikad ni pomislila nisam, izrekla ni napisala? Blog mjesto na koje smo svi dobrovoljno došli, u svemir zapisali svoje ime i prezime (izmišljeno, blisko i nama drago, vezano ili nevezano, obilježavajuće ili ne) i puni svojih misli i viđenja krenuli u svijet riječi i slike. Pisali jesmo, pišemo i pisati ćemo. Fotografirali nama drage bliske ljude, svoje ljubimce i mezimce, klikali pjesmice, plesali. Ponekad veseli i ponekad tužni, dijelili sreću i nevolje, razumijevali se i zajedno smijali. Možda smo iskreni, možda nitko od nas to nije. Pisali i isticali svoje iskrene riječi, i netom poslije sve to povlačili. Podsjetilo me to na dječje igre, u kojima u jednom trenutku lutke i autiće dijelimo, a u sljedećem tražimo svoje krpice natrag. Osuđujemo nečiju ironiju i sarkazam, a u svakoj ispisanoj riječi, tek ponekoj ne (tako rijetkoj da ni s mikroskopom nije je lako naći), pronaći ih puno.
Ljudi smo i samo smo to, ni sveci ni bezgrešnici. Volimo biti i lijepi i mladi, i veseli i sretni, važni i uvaženi. Priznati sve to skupa rijetko. Kako u životu, kako u domu svom tako i na blogu i pravila i procjene postoje. Tko nije pogriješio kao dijete, tko nije pogriješio kao mlado tek stasalo biće, tko kao roditelj nije možda neki prijekor viška svom djetetu dao? Tko kao zaljubljenik/ica nije zaboravio neki važni datum, izgovorio neke riječi u pogrešnom trenutku? Ljudi smo dragi moji blogeri. Živimo, udišemo zrak, i izdišemo taj isti prerađeni zrak, griješimo ali znamo biti i ljudi. Čovjek kao riječ koja je gorda kako u izgovoru glasnom tako i u onome što ta riječ znači.
Volimo se, ne volimo se, dragi smo si ili nismo dragi, simpatični i čitljivi, gledani i uzvišeni. Sve to i jesmo. Zašto se opravdavamo, zašto se ljutimo? Prodiremo i zadiremo u ono što nam ni samima bitno nije, tek da možemo kao priču uz kavu ispričati. Ima mladih ljudi, i napisano je dragi, pristojni i kulturni. I slažem se, iako uopće ne znam i ne moram znati, i ne želim znati. I dok sam to čitala, osjetila sam se povrijeđenom. S čime sam i kakvim činom svojim, postadoh i nekulturna i nepristojna. Zbog čega? Jer mlada nisam. Ne slažem se. Ali iako sklona isprika nisam, jer svoje riječi prethodno „ispečem“, generalnu ispriku dajem za sve ružno i zločesto što ako učinila jesam. Ni tko je mlad, ni tko je star. Ni tko se kako zove, ni tko koliko godina ima, koliko diploma je izvješeno po zidu, obiteljska stanja, ni ljubavi ni ništa. Ne znam, ne trebam znati ni ne želim znati. Što želim i što mi je srcu drago, to znam. Isto kao i svi ostali. Pisalo se, piše se i pisati će se na blogu ili nekom drugom imenu. Da li nam je lijepo, da li smo željeli i želimo biti tu. Kao i sve u životu i to sami odlučujemo. Ne trebaju ni meni ni Vama ni kritike, ni prodike, ni savjeti. Lijepe riječi? Trebaju i meni i vama. I što je to tako u ljepoti ružno?!
Da li će netko čitati? Naravno da mi stvara osjećaj ugode kada znam da je netko pročitao ono što napisala jesam.
Da li mi je važno? Umrijeti zbog toga sigurno neću. Kao ni nitko drugi.
Napisati ružno, čemu i zašto?
Komunicirati? Uvijek!!!!!!!
Sinergija različitosti!!!!! Predivno zvuči.
Gdje je? Ja nisam primjetila je.
Osobne razmirice? Naravno da ih ima i biti će ih. Ali nismo mi tu da presuđujemo, osuđujemo.
Komunicirati. Uvijek.
Ja sam tu upoznala predivne ljude, jer uvijek upoznajem samo predivne ljude. Možda ja njima nisam. Ali to je život. Čitam i čitati ću, komentiram i komentirati ću, onako kako znam. Pišem i pisati ću, kao i krenula s početka jesam. Pišem što mislim i osjećam.
Završiti jednom već napisanim ću: „Nesavršeni svijet, nesavršeni mi. Ali jedinstveni u svojoj nesavršenosti.“
nosti.“

ponedjeljak, 25.08.2014.

Ispovijed pijanog čovjeka

Što trijezan čovjek izreći bi htio, izbaciti misli svoje nemoćne, pijan u hrabrosti stečenoj ispričati će priče cijele! Uvijek sam ispijala svoje boce, pune do vrha smrdljivim alkoholnih tekućinama, tek ponekad našla bi se i poneka boca dobro ohlađenog bijelog vina, sama u tišini neometanoj svoje kuće. Previše i za pijanog čovjeka – ženu, razorni su sažaljivi i optužujući trijezni pogledi. Riječi možda ni ne dopiru do sivih natopljenih stanica, ali oči vide sve. Ogledalo, ogledalce moje ponekad društvo bi bilo, posramljeno više no što htjelo je biti. Ružnoćom pijanog čovjeka, glasom koji odzvanjao nije, filozofiju tek njemu znanu i soba je nestati htjela. Kamen je to ipak bio, čvrsto na zemlji stojeći stoljećima nekim. Ali to tek je samo slika, oči neka gledaju, duše njihove neka se smiju. U inozemstvo poći valjalo bi, jer tamo neka sve bolje je. Gdje sada u godinama ovim, bijeg onaj bio bi to. Bježati i nije tako loše, ako trčati znali smo, 100 – 200 metara u krugu, i vratiti se opet. Na dugo nikad nisam znala, trčati naravno jer riječ o bijegu samome je. Sve kao ljuta i bijesna nisam, a para samo što uzavrela nije. Dobro me krenula proza u rimi, a riječi zavoljela kad ljudi više bilo nije, ljubavi uvijek kao Penelopa vjerna (da ne napišem luda i glupa) držati najbolje sam se znala.
Filozofiju izučavala nisam, psihologiji iz prikrajka divila se, s matematikom na ti kao prva i jedina prijateljica bila, biologija i kemija one prijateljice neke poznanice moje bile. S hrvatskim da li jezikom ili nečim drugim rodila se, odrastala ali ne kao ludo zaljubljena, rezala vene nisam ni krv svoju prolijevala. Suzu joj podarila, da li njoj ili sebi samoj, u ovoj prozi ni važno nije. Puno više iza negdje izrečeno, nego što ekran ijedan vidjeti će i čitati.
S pravom i pravdom, nespojivom rekoše svi, budila se svako jutro. Ni budilica trebala mi nije, ni djelomična ni u cijelosti. Spojivo nije, glasovi iz blizine, glasovi i krikovi iz daljine, ponavljali i ponavljali. Nikad pitala nisam Vas, ako ja kažem da moglo je, može biti onda će tako i biti.
Odoh i ja sama (kako objasniti glasom, riječima lijepim – dragim – ružnim i kada nestane i njih samih, naravno ironije i sarkazma (ima li još neki novi u rječniku stranih riječi objašnjenih pojmova i izraza) elokvenciji predanih. Pa kada krenu silinom kako samo one znaju, ni kraju na vidiku nema. Početak davno zaboravljen, ni bitka ni sadržaja ostalo ni za mrvice golubovima i slobodnim galebovim krilima ponuditi. O lijepa li si ironijo blaga, sve dok bratu sarkazmu ne prepustiš postolje. S tobom se nositi nekako i znamo, ali on što zvati se sarkazmom i sam htio je, ni sam nije znao kako bih u tome uspjela i sama.
I pijanac još dobro držećih nogu, bez sramote i srama, jer glede čuda velikog i malog ogledala ni za lijeka jednog. Ispričao bi priču on i lijepu i dragu, ali nitko od odjeka vlastitih ne poželjeti ni čuti ni čitati. I čemu onda ispijati boce da do dna bi došao?! Blata, mulja i još nešto malo ostataka kapi kiše (jer padala je i padati će, grmilo je i grmjeti će, munje su nebom parale kao da nikad otići neće). Zaustavi se munja silna, grom povukao svoje glasje a kiša nasmiješi se suncu i reče:
IZVOLITE, VI STE NA REDU!!!!!!!!!!!!!!
(„VI“ ne iz poštovanja i uvažavanja tek zato što u paru su stigli, i obojana duga mila i sunce ugrijano sjajno)……….

nedjelja, 24.08.2014.

Zamjena

Kad nebo bih bila ja, grmljavina svakodnevnica bila bi. Grmljavina je nebu kao vikanje ljudima, pražnjene skupljenih i nakupljenih toksina (naravno zanemarujući ovdje znanstveno iskazivanje grmljavine, nastanak, razlog i način. To nešto ostavljam drugima, učenima, diplomama obješenih na sebeljubljivim zidovima).
Oslobođeno nebo zvala bih se tada, noću crno kad bih htjela, sjala samo iz inata. Danju bih veselo nebo bila, plavo i oblake bih zvala. Kiša svaki dan padala ne bi, jer znam da i sunce lišću, krošnjama, cvijeću, žitu, pšenici čak i klipu kukuruza treba.
Sunce bih jeseni još više davala, ljeto ga ionako puno ima. S proljećem izmjenjivala bih riječi, kiša pa sunce, zeleno sve da bude. Sa zimom na Vi bih bila. Cijenila i uvažavala, poštovanja nešto malo manje. Upravo onoliko koliko ona bi dala.
I tako lijepo, promjenjivo nebo ja bih bila.
Otuđena i nevoljena, ali sudbina tako je htjela. Gledali bi isti me oni, koji osuđivačkim riječima pričali priče, pjesme pjevali bi. Takva je sudbina nas osamljenih, promijeniti kad bih i htjela, pitanje samo po sebi mi dođe. Upravo zbog pitanja takvih, osamljenica postala jesam. O koliko ljubavi imala sam samo, za više dugovječnih života onih. Nudila i davala, uzimali neki i jesu, dijelove one koji mili im bili. Razdijelili me i raspolovili, djelomično primali, ponekad sitnice u mrvicama davali. Na trećine velike i male, prešli na četvrti i peti dio, tko zna čak ni ja, do kojih bi sve razlomaka i decimala došli. Jednom jedna trećina poprilično dobro se snašla, otišla bez riječi hvala i pozdrava, nikad pisala nije, ni hladni mail poslala mi nije.
Nebo je dobro da budem, da nikad više podijeliti se ne mogu. Jedno, jedino nad svima isto. Zamijeniti ću sebe i nebo, primjetiti nitko neće. Svi smo vraški brzo zamjenjivi, prepoznati u nekoj osmini.
Možete i smijete me ludom nazvati, ljutiti i zamjeriti Vam to neću. Neki su to već pokušali, u neuspjehu svom uživali. Kako se ljutiti na nekog tko sebe opisati ne zna. Smijete, bez brige možete biti, neznalicom u nečemu nazvati. S dužnim uvažavanjem u naklonu poznavatelju dobrom priznajem. Optužiti za nešto bez razloga i bez dokaza, samo naprijed dajte. Učinili to i više puta neki su, i opet što postići su htjeli. Ni oni, svekoliko pučanstvo a ni ja na kraju balade stihom deseterca napisane, rimom ispjevane, nikad saznali nismo. Obranu niti spremala bih niti spremala jesam. Čemu iznositi bisere pred svinje blatom umrljane, davno nekoć pametniji od nas u stihu lijepom rekao, i zapisao je. Biserje puno ljepše pristaje školjki crnoj, na dnu mora skrivenoj.

Ali nikad, u pravom značenju, bitku i srži riječi nikad, ne izrecite da glupa jesam. Ni pomisao da ne bude vam to. Od umilne mačke u tigra strašnog pretvaram se, od cvijeta u mirisu neodoljivog biljku ljudožderku, od pristojnog i punog uvažavanja prema svima, s poštovanjem prema onima što zaslužiše tu riječ, od čovjeka u najgoru zvijer pretvorit ću se.

petak, 22.08.2014.

Od zipke do križa

izbor je uvijek naš

Danas sam pročitala jedan post, i vjerojatno nakon pročitanog (u svakom slučaju onaj tko pročita) će znati o kojem se radi. Ponekad me neka riječ nevezana, rečenica lijepim bojama oslikana, tekst ili neka osoba, potakne, izazove ili jednostavno poželim nešto napisati.

Izbori, dobri ili loši, uvijek su izbori?! Život pored lijepih, donosi i ružne stvari i događaje. Život je prepun odluka i izbora. Biramo ili odlučujemo, onako kako želimo, kako želimo misliti ili znamo u tom trenutku u kojem ga ili ju donosimo. Što će biti poslije, ne možemo znati jer život onda jednostavno ne bi bio to što jeste. Bio bi to savršeni svijet u kojem bi mi bili savršeni, ali ne jedinke i ne unikati. Savršenstvo života kojeg živimo je naša nesavršena jedinstvenost.

Odluka ili izbor odlaska u neku drugu zemlju, izbor nekog drugog susjedstva, drugih ljudi, drugog načina života. Odluka da izaberemo bolji život, život u kojem će nas poslovno više cijeniti, život u kojem ćemo više materijalnih stvari steći. Osigurati život sa osmijehom, življenje bolje i nama i svojim potomcima, djeci našoj i njihovoj. Uvažavam, cijenim i iznad svega poštujem takve ili neke druge odluke i izbore svakog ponaosob. Ono što mene osobno smeta, je obezvrjeđivanje onog što je ostalo (i ne toliko od ljudi koji su odlučili otići, kod njih je nešto drugo. Nostalgija!? Ali odluka kao sama takva na svojoj negativnoj strani na papiru je imala upisanu i tu riječ. Znači, bila je manje važne u odnosu na ostale pozitivne u koloni br. 2) u tom mjestu, u toj državi, tih drugih ljudi koji nisu odlučili da odu. Pogrešno je, jako puno možda i previše toga ne valja. Ali mjesto, grad, područje ili država nisu zemlja, nisu stabla ni kamenje. Sve to ne bi zvalo se tako, da u njima, na njoj ili u njoj ne živimo i udišemo zrak, mi isti ti ljudi. Zar i mi onda ne griješimo? Tko je samo to tko griješi? Mi, svi ostali da li smo takvi bezgrešnici? Tko je omogućio završetaka školovanja onima koji su to željeli? Tko je napravio cestu? Zar baš ništa, ali ono baš ništa ne valja!?
Nije ovo obrana pripadnika vladajućih političkih stranaka, ni obrana pripadnika opozicijskih, ni obrana birokrata ni tehnokrata, ni išta slično tome. Jednom draga osoba, apolitična u potpunosti, osoba koja nije bila sklona ikakvim sličnim diskusijama, čovjek koji je jednostavno živio životom koji je volio. Uživao na sebi svojstven način u malim stvarima koje su ga veselile. Naučio me je (riječi koje uvijek i zauvijek od tada koristim u slučajevima sličnim ovima) da generalizacija bilo kakvog oblika nije dobra i da nema nikad, ali baš nikad uporište. Generalizacija nacija, generalizacija ljudi, generalizacija postupaka samo zbog čina jedne ili nekoliko osoba.
Da li smo se ikad mi blogeri nazvani, skupljeni na prostoru manjem (kako to prostorno imenovati) od prostora vidljivog okom zapitali, posebno kad kritici skloni kakvi jesmo (samokritici rijetko kada) da upravo i mi jesmo pripadnici i stanovnici te države i politike koja ne valja i pogrešna je, da mi isti smo koji na dan izborne godine donosimo neke odluke, i odlučujemo o tim izborima?!

Ljutimo se na blagajnicu u prodavaonici, budemo bijesni na nekog birokratskog službenika koji s nepotrebnom arogancijom se odnosi prema našem problemu, nezadovoljni radom učitelja i profesora, pruženom liječničkom pomoći. Koliko od nas ovdje je jedan od tih? Vjerujem jako puno. Da li za sebe kažemo da dobro ne obavimo svoj posao, da zaslužujemo veću plaću, zašto ne dobijamo poštovanje koje zaslužujemo? Uglavnom ne, rijetko ili skoro pa nikad. Ali kad vikati na nas iste treba onda nam je grlo prilično pročišćeno i riječi nailaze same od sebe. Riječi koje za sebe ne bi htjeli.

Pišemo o uvažavanju različitosti, cijenjenju tuđih riječi i poštovanju prema drugoj osobnosti. Pišemo, lijepim riječima, a onda tek iza najbližeg ugla nasmijemo se i njima i sebi, kako smo lijepo obavili taj zadatak. Čemu to? Kako očekivati poštovanje drugih ako to isto ne pružimo. Nema tu djelomičnosti to je cjelovitost.

Ne mogu se hvaliti ponudama za lijepi i novi život u inozemstvu, ali tko zna da sam tako odlučila možda bih i uspjela u tom nekom boljem životu. I sve to nije ni važno, samo sam htjela reći da ne želim i ne krivim uvijek nekog drugog za moje neuspjehe i moje pogreške. Jer imala sam iste mogućnosti kao i puno drugih, možda čak i bolje. Iskoristila ih nisam i ako poželim se ljutiti, uvijek to mogu. Sebi sam uvijek dostupna i ne trebam birati riječi kojima ću se kriviti.

Nikad ne prihvaćam da ljudi imaju pravo napadati i optuživati druge, a da pritom ne pogledaju sebe. Šale na račun drugih (one ružne i uvredljive) davati samo onoliko koliko spremni smo primiti. Istinski uvažavati različitosti, uvjeriti se da nešto o nekome sa sigurnošću znamo da bi to javno i izrekli.

S dužnim poštovanjem prema riječi…….

četvrtak, 21.08.2014.

Prvih 100. je najteže

Sladoled

Što misliš, kako dalje? – upitana od tebe.
Trebam pomoć. – po prvi puta izgovorene riječi, glasom njenim.
Žena koja znala je uvijek što željeti neće ni pod koju cijenu, ali što htjela bi, to će malo iskomplicirati. Ludo je kročila kroz život, samosvjesno a opet ne.
Da li je to opet neka tvoja šala?! – nesigurnost s tvoje strane.
U pravu si! – kao i obično odgovori ona.
Dvije kuglice sladoleda, čokolada i pistacio. – Tratinčica ne kao prva zbog „ja“, tek nedostatak vremena ljubaznog konobara koji se upravo pojavio pored njihovog stola.
Vanilija i citron, za mene - Bugenvilija će.
Čokolada, jagoda, stracciatella, vanilija i lješnjak – uslijedila je sljedeća u nabrajanju i brzini sljedeća narudžba koga drugog, doli dečka iz prvog reda sale za predavanja.
Istog onog s kojim sam započela vježbu razgovara na samom početku. Sljedećim zadatkom kojim smo zaokupljeni od strane profesora A. odlučeno je da odradimo u kavani u centru grada. Komunikacija među ljudima od kojih poneki ni imena ne znaju, razgovori s temama izvan profesionalnog poznavanja, uočavanje lažljivih pogleda (onih istih očiju za koje kažu da su prozor duše), osluškivanje riječi, upoznavanje.
Imaš li djevojku kod kuće? – upita Bugenvilija dečka do sebe.
Da. – tihim glasom odgovori. (upravo takav je i sam bio, kao da jedina želja mu je da bude nevidljiv)
Dugo ste skupa? – ne odustaje od nevidljivog Bugenvilija. (ne primjećuje otvorena i vesela djevojka na kakve muke ga stavlja)
Godinu dana! – spuštene glave, glasom tišim od ne-čujnog odgovara, iščekujući zemlju koja se otvara.
Otvorenih usta glas upravo spreman da iziđe s pitanjem novim, prekida Tratinčica i pitanje sljedeće uputi. Pogled kratki na dečku (očiju koje izazivaju, čekaju pitanje, pogledom koji kaže: Kome drugom osim meni?!) i pitanje s kratkim uvodom:
Primjetila sam da si na predavanju jučer vodio bilješke, pažljivo zapisivao i s velikom pozornošću pratio profesora A. Različak, koji povod je bila tvoja prijava u ljetnu školu? – upitala sam dečka do sebe.
Iznenađeni izraz na licu lijepog Narcisa, bio je više nego očit.
Imam problem u uspostavljanju komunikacije s ljudima kojeg tek upoznajem ili trebam upoznati, nerazumijevanje okoline mojim izražavanjem, jako često i jako puno pretpostavljam. – s dobrim povodom Različka nastavljamo sve življi razgovor.
Maslačkica, predivna djevojka plavih očiju i kose, ona koja izaziva poglede ne samo muškog dijela populacije već i ženskog (onog koji bez prethodnog ugriza za usnu to može priznati).
Pogled, tek poneka usputna riječ i razgovor ugodni razvio se između Tratinčice i Narcisa. Iznenađena, ali ugodno, neočekivano za zgodnog dečka, teme su same po sebi nailazile. Mišljenja u kojima se slažu, ona u kojima se u potpunosti razilaze nisu ih priječila da uživaju u izmjeni riječi. Nekako svatko od prisutnih pronašao je sebi bliskog sugovornika (istina, pomalo smo odmakli od zadatka, jer razgovori su prešli više u sferu dijaloga), s vremena na vrijeme izmjenjivale su se i riječi uzajamno i između više sudionika. Jedina koja je svojim učestalim „Ja“ u svakoj oblikovanoj rečenici (zamjenica koja je bila neizbježna, kao usporedba njenih iskustava, njenih događanja. Za svaku anegdotu, za svaki doživljaj proživljen od strane nekog drugog ona je imala za isti takav potrebu upotrebe „JA“), bila je prelijepa Maslačkica.
Tratinčica će imati o čemu pisati…

Umjetnost

Jednostavnost življenja istinsko je umijeće. Zapitati se da li se s tim umijećem rađamo, da li ga učimo?! Mišljenje naravno da imam, jer prerijetko mi se dogodi da bih za nešto rekla da nemam mišljenje. Ne mogu, ne usuđujem se pričati o tehnici, elektronici, kemijskoj industriji jer to ne znam. Volim slušati o tome, naučiti od nekoga tko zna što priča. Ali o jednostavnosti, o njegovoj pravoj iskonskoj suprotnosti, kompliciranosti! O tome volim pričati, pisati, razmišljati. O ljudima koji lakoćom urođene jednostavnosti, prolaze kroz vrijeme. Ne zaustavljaju se na običnim znakovima „stop“ i „sporedna cesta“. Riječi su im jednostavne, rečenice još i više. Osjećaji, pomalo teško je reći. Ali s dobrom pretpostavkom, rekla bih da su im i osjećaji takvi. Zaljube se, vole nekoga dulje i kraće vrijeme, ako su nekim slučajnim slučajem ostavljeni, malo plaču da ih svi tješe. Svi poznaju njihovu bol, velika je i teško prolaze kroz to razdoblje. I to je ta jednostavnost, umjetnost življenja.
Kompliciranost, blaga i nešto veća nerazumljivost, to kako nazvati. Izazivati vraga u samom sebi, izazivati ga oko sebe. Navući na sebe čuđenje okoline, postavljanje (ali ne na pijedestal, jer to niti je traženo niti bi bilo dobiveno) na pozornicu humora, biti zaogrnut plaštem očekivanja od drugih. Biti nevidljiv stalno, tek prema potrebi u upotrebi. Biti nerazumljiv svima, ponekad i sebi. Ali kao i urođena jednostavnost, i kompliciranost je urođena. Roditi se talentom takvim, da li sreća je ili križ ili friž koji nosiš, oznaku vidljivu a opet nitko oči za to nema. Sve što možeš dobiti, lijepa cvijećem iscrtana, kapima rose kao biserima koje bacaš pred noge svih ukrašena, naljepnica koju nosiš zalijepljenu tik do srca.

Utopija

Sad opet pišem o tebi
Uvijek bih pisala o tebi
Nisu to riječi tuge
Nisu ni riječi žaljenja
Voljela sam ili
Ljubav to bila ni nije
Sad znam
Jer voljeti nisam te znala
Djelomično nikad
Kad dajem ne pitam
Koliko to je puno
Kad uzimam
Čemu se pitati daješ li se?

srijeda, 20.08.2014.

101. ću ga zvati

Bajka

Nekako s jednog proljeća (kao u onim bajkama), bršljan vjetrom (bez pitanja, bez dopuštenja) korijenom čvrstim od početka kad sjeme još bio je, pred vrata moja došao je. Što proljetne kiše životom zvale se, ljeti moje kapljice vode bez razmišljanja za sutra u danas danu dopuštale mu da raste. Bršljan, bez očekivanja uzimajući sve što dano mu je, rastao kao zaštitnik bez maske Z, zrake sunce uzimajući sebi, sjaj mjeseca u noći blistao na listićima njegovim. Pazio na snove, duljio san. Ni zvonce malo vidjelo se više nije.
Dobrota je bršljan pitala i odgovor dobila. Duhovi i sjene ni pitale nisu, u pruženoj ruci razmicali (crvenu jabuku što otrov je skrivala) osmijeh nudili. Prijateljice nudile se biti, s ogledalom skrivenim u njedrima nošenim. U svojoj samoljubivosti smijale se ružici maloj u bršljanu izrasloj.
Što može im ona, tako malo i istinski lijepa? Ni dobrota njena ništa im ne može, dok njihovo trnje rašireno je, uvjerili sebe oni jesu. Tko ubosti mogao ih je, tko zaustaviti u pohodu osvajačkom da zarobe svijet?
Ni trebao im nitko nije, ni mačevi oštri ni strijele ravne. Presudiše sebi sami, u samoljublju svojem svijet skratili, u bršljanu se izgubili da lutaju u kutku bez svjetla i puta.
Bršljan kao zaštitnik pravi prepusti mjesto svoje ružici lijepoj. Uljepša ona dane, obasjava noći i osmijehom ispuni praznine one.
Kao u bajci pravoj, sreća otkrije zvonce i pozvoni na vrata da priča traje i dalje. I ne bude više samo riječi na papiru, već u govor lijepim glasom pređu. Odzvanjale note s pianina starog, plesni koraci prelazi iz sobe u sobu. Sunce im svjetlo bilo, a mjesec i zvijezde snove im tkali.

Istina

Noć u kojoj ću sve boce ostaviti potpuno prazne, u kojoj ću svaku čašu razbiti. Noć u kojoj ni alkoholi destilarija raznih pomutiti mi razmišljanje neće. Položiti ću sve kraljeve i aseve pokerom ojačanim, flash kraljevske obitelji pomoći im neće. Ni „kupe“ ni „špade“, kad pozovem na red odgovoriti neće moći. Zašto mi opet „tučeš“ kad izgubili smo unaprijed, jer „baštonima“ i „dinarima“ na izazov se ne dam. U prvoj boci zaljubljeni pogledi će se izgubiti. S drugom ću ljubav utopiti. Što s trećom da radim? Neka riječ voljeti izbriše. Zajedno (dok još smo tu riječ znali), i ručicama dječjim skupa je trošili, tek možda u četvrtoj bijeloj boci, mirisom ruske rakije s previše otopljenog leda ostaviti ću tamo gdje mjesto joj i je. Ali, uvijek i uvijek to „ali“ i u petoj mi se javi. Čaše sam razbila, petu ispijam s pravim mirisom što boca je samo može dati, da tebi zelenim očima zbogom kažem. I nemoj slučajno u šestoj što sreću znači, da pronađem te opet tamo. Jer „ali“, utopit ću te u moru plavom (u dubinama mojim).

Pjesnik sam htjela biti

Nisam ni mjesec, djevojčica sam
Nisam ni zvijezda, sjati ne znam.
Oblak kako da budem kad krila nemam.
Sunce je toplo i sjajno, a ja hladna kao kamen.
Nebo bih mogla biti, ugostiti i mjesece i zvijezde.
Suncu i oblacima bijelim domaćica dana postati.
Vještica bez metle kako da budem,
S ružnim nosem i bradavicom na njemu.
Dobra vila s čarobnim štapićem
Da biti ću to.
Djeci ću uspavanke pjevati,
Zaljubljenima poljubce slati.
Voljenima još ljubavi dati.
Jednog dana se pojaviti
I još poneku riječ napisati.


Cijelu noć Tratinčica zaspala nije, zadatke svoje izvršila je. Lutale joj misli k poljanama zelenim, razigrala nožice svoje opet, više nego što trebala je. Zaustaviti ne zna se ona, kao da jedna i druga i pomalo treća greška joj dovoljna nije. Dijete kad probudi se u njoj, igri kraja nema. Odrasti već jednom, glas je opomene. Bumbar prstićem svojim, leptir raširenih krila. I zastane ona, pred zoru novoga dana. Pero zlatno u ruke, riječi na papir stavljati krene. Razumljive riječi samo sebi znane, drugačije nikad znala nije.
Jutro se javilo, doručak zvao. Buđenje bugenviliji objavi i novom danu na ocjenu krene.

petak, 15.08.2014.

Tratinčica u ljetnoj školi kod dr F&A – 100.

Odrasla brzo, prevelikom količinom sunca uvjetovano, pogledima i dodirima posjetitelja mnogih, riječima u pjesmama i glazbom violončela. Prerasla livadu na koju tek još poneki leptir ili bumbar svrati, i list bačenog papira nemarne ljudske ruke. Oglas za ljetnu školu, predivnu staru zgradu pored mora. Čempresima i tulipanima okružena, stepenicama tek nekoliko do plaže šljunkom i ponekim zrncem pijeska ispunjene. Plima i oseka, mjesečeve mijene, zvijezde sjajne ni mjesec im nije smetnja. Suncem koje kapljice mora uzme sebi da ih vratim noćnom rosom i maglicom nad plavetnim morem. Punoljetna svoj potpis stavi, vjetru poruči pošiljku svoju i dok još ni sve spakirala nije, poziv plavom tintom pera zlatnog napisan, stigne.

Putovanje kroz krajolike zelene, poljane promicale pred znatiželjnim i široko upijajućim očima tratinčice, prepune žute boje divne maslačka dragog cvijeta. Povuče je želja da kočnicu pokrene, na livade znane vrati se, ali ona druga veća i nova zadrži ručice njene, uz vitku zelenu stabljiku privijene.

Škola ljetna – zamisli malo Tratinčica da li će to ona moći?! Promišljanja i razmišljanja biti će puno, što voli ona. Raduje se Tratinčica saznanjima o ljudima, zašto i zbog čega žele sve to, što je to što ih (kao da ih neka šiba ponekad tjera) tjera dalje i više. I dobro je više i znati i otkriti, ali kad ta otkrića ne žele dobro (što onda s njima?). Razumjeti bolje htjela je, jer oduvijek svaki odnos koji je gradila s drugima nikad nije bio površan, nije bio samo prolaz kroz maglu. Razumjeti i nesvjesno, i podsvjesno i svjesno.

Miris mora i soli, žamor netom preplanulih turista osmijeh novog na licu se pojavi. Pločica s imenom njenim i glas koji kaže:
- Vi, Tratinčica M. da li ste? Žuta kosica i bijelo lice, i haljinica šarenih boja prepoznali su vas.
- To ja sam, osmijehom i glasom zadovoljstva uzvratih lijepim riječima tim.
Iznenađenja tu prestala nisu, jer vespa zelena i plava čekala nas je da povede me do doma novog, što zvati će mjeseci nekoliko se. Ceste gradića gdje i zgrada stara se nalazi, prepune veselih i razigranih vespi, bojama raznim kao da pozdravljaju u prolazu svakog. Poput dobrodošlice svakom tko s dobro namjerom je stigao. Promicale pred očima tratinčice, lijepe kuće i veseli ljudi, rascvjetali đirani i ružičaste kugle hortenzija. I kad pomislila je već da mjesto će njeno biti daleko od lijepog grada vespa uspori i skrene u dvorište zelenom ogradom šimšira okruženo.
Ljepoti samoj kao da kraja u ovom danu nema, sve ono što ostaviti htjela pred odlazak nije, pronašla opet tu je. Zgrada od kamena bračkog građena, stepenice isklesanom ogradom zaštićene i tulipani žuti u neznano neizbrojivom broju nasmijani dočekuju.
Prijavak brzo prošao je, ruksak na rame stavljen da ručice slobodno ponesu knjige za početak učenja novog. Pogledima polaznici pristigli upravo kao i ona, zagledavali se i pogledavali, možda u traženju poznatih lica ili treptajem oka i pokretom glava u pozdravu upoznavanja. Sretni i još više sretni, jer stigli su tu.
Tik do nje, stajala je bugenvilija bijela, pomalo tiha u raskošju svoje ljepote. Pogledaju se tratinčica (mala i skromne ljepote prema lijepoj bugenviliji) i bugenvilija i prepoznaju se odmah kao da su dodirom toplih duša znale da dodijeljene su jedna drugoj za cimerice. I pustolovina ljetne škole krene.

četvrtak, 14.08.2014.

Ti bio si ljubav mog života
Tebi sam rekla volim te
Ne kao riječi
Jer riječima to nisam znala
Bila sam ljubav tvog života
Rekao si mi volim te
Riječima nigdar
Jer ti to si znao
Znala sam da ti jesi moje proviđenje
Voljela sam te
Čemu riječi sada
U tvojim zelenim očima
Pronašla sam more plavo more
Mijenjala tebe za sve moje drugo
Prošlo je kao što život prolazi
Tebi ljubav više nisam bila
Ti meni ljubav si zauvijek……..

utorak, 12.08.2014.

Ponedjeljak u odlasku

Razgovor preko mobitela je potrajao prilično dugo, traje još uvijek. Kako dugo i često je zvonio upravo kao da ova duljina glasovnog izričaja (s obzirom na činjenicu da poznajem ime i osobu koju ono predstavlja, u ovom slučaju sugovornicu s druge strane govornog područja bez žice) označava kaznu za postupak ne-javljanja i dopuštanja bespotrebnog utroška vremena, koje je potrebno bilo za ukucavanje ili tek pronalaženje imena s upisanih brojem mobitela.

- Vraćam se u Zagreb, ranije je zakazano suđenje. Upravo me je nazvala ….;
zaustavljam ga u nastavku objašnjavanja i znam da nije ni lijepo ni u nikakvoj sprezi s pristojnošću i dužnom i zaslužnom, ali jednostavno nisam mogla sebi pomoći i spriječiti se da to napravim. Na spomen imena osobe sugovornice donedavnog razgovora, pored svih osobina razumljivosti, smirenosti, uvažavanja (poštovanje u ovom slučaju ne želim i neću spomenuti jer ta osoba to ne zaslužuje ni u pričama koje pišem u trenucima slobodnog vremena) s moje strane ne mogu suspregnuti osjećaj koji mi izaziva. – muk tih nekoliko trenutaka nakon moje izgovorene riječi:
- Znam!!!!!

Ustanem sa stolice, nezadovoljna s učinjenim, ljuta na samu sebe.
I kao što ja znam tko ga je nazvao, tako i brundo zna kako se upravo sada osjećam.

- Malena, …………….nisam kao ti koja bi sad ispraznila sve riječi nastanjene u ormarima iz prošlih vremena, policama sadašnjeg doba i USB-a budućih nekih koje tek doživjeti ćemo vremena.
Ljuta si na sebe, i tada ti je najgore ali to uvijek radiš i sebi i meni. Malena, to je posao kojeg radim za osiguranje naših životnih potreba. To je ono što volim raditi i ono što jako dobro radim. Znam da ljuta si jer tvoj 2/3 „ID“ ličnosti je istrčao kao pravi sprinter ispred dvojice drugih, tek 1/3 zastupljenima ali važnima i mudrijima.

Prilaziš mi, ne izgovarajući više riječi. Poznajemo se već tako dobro, da znamo da bi sva sljedeća slova i riječi bila višak za tebe a za mene kao voda u kojoj bih se sigurno utopila. Zagrliš me a ja se kao i uvijek naslonim na tvoja prsa, titrajuće glazbe u ritmu kojeg volim.

- Kad moraš krenuti? uobičajenim pitanjima iz sigurnosti zagrljaja nastavljamo rješavati novonastalu situaciju.
- U utorak ujutro trebam biti na sudu, ponedjeljak poslije ručka bih krenuo. Papiri su tu kod mene pa ih mogu pregledati i nema žurbe.
- Večeras ostajemo još u Zadru, ili se vraćamo kući?
- Da li bi voljela da ostanemo!?

Kazneni zakon RH u svom članku definirao je i opisao djelo silovanja, te na prvi pogled većini laičkih oka i čitatelja navedene definicije, izgleda kao da je sve jasno. Da mogućnosti pronalaska rupa i rupica u slovu članka navedenog zakona neće biti. Kazneno djelo silovanja u članku je opisano na sljedeći način: „Tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se………“
Ipak sudska praksa se još jednom pokazala morem mogućnosti „šokantnih primjera različitih tumačenja, u ovom primjeru “ definicije silovanja“. Obrazlažući svoju presudu sudac županijskog suda (grada-istinski nije važno, iako to naravno nije nikakva tajna) u kojoj je odlučeno da se u „slučaju penetracije prstom u anus“ ne radi o silovanju.
Obrazloženje je preneseno sljedećim riječima: „…u počinjenju te radnje mora sudjelovati, ili na strani počinitelja, ili na strani žrtve, spolni organ jedne od osoba i on mora prodrijeti u neki od ostalih dijelova tijela druge osobe, jednako kao što prodire u spolnom odnošaju... U ovom slučaju ni prst ni anus nemaju svojstva spolnosti, ako bi bili u međusobnom kontaktu, jer ni prst ni anus nisu spolni organi, pa njihovim kontaktom ne ostvaruje se spolna radnja i ne može se izjednačavati sa spolnim odnošajem... U hrvatskom jeziku zna se točno što je spolni odnošaj, zna se točno što je spolna radnja i nitko ne može nešto drugo navesti kao spolnu radnju, niti izjednačiti sa spolnim odnošajem", objašnjava sudac Milanović dodajući: "Kada bismo prihvatili da je svaka radnja u međusobnim kontaktima izjednačena sa spolnim odnošajem, radnja koja se može podvesti pod ovo kazneno djelo, tada bi nastao kaos u pogledu primjene ovog kaznenog djela u praksi, jer bi se svaki dodir između dviju osoba praktično mogao smatrati počinjenjem ovog kaznenog djela, ako jedna od osoba nije željela tjelesni kontakt s drugom osobom, pa bi i obično rukovanje bilo kazneno djelo silovanja, a što je neprihvatljivo". Samo jedan od loših primjera tumačenja, a ja kao vječna pitalica pomislim možda i zbog nekih drugih razloga.


kad smo imali 18. tog ljeta

- Kava i kolači u Ražancu, baš se radujem tome nakon toliko godina.- poljubac zasluge na obraz, na vrat upravo stiže poljubac kao da je u zasjedi čekao svoj trenutak, ni trenutak slobodnog hoda ne dozvoljava nježan i uvijek onaj koji stiže nakon drugog.

Ime kao utjelovljenje lika kojeg jednostavno ne želim i ne mogu probavljati uvijek i stalno, a nekim životnim izborom loše odigrane tombole, moram. Ne da moram, ali ono drugo mi je puno važnije i vrjednije od nepodnošljive ne-lakoće povremene prisutnosti tog imena i lika u kojem je ime nastanjeno. Tek ponekad „ID“ samo moj iskoči iz nesvjesnog dijela bez suočavanja sa svjesnim i odigra monolog, prije nego se dobri stari likovi svjesnog dijela ličnosti sjete da kroz razgovor utječu na njega. Nekom svojom nazvala bih je čudesnom moći opstojnosti, ta žena stalno i uvijek, pa opet uspijeva ostati tu gdje je još uvijek u blizini osobe koja je meni više od.
- Nemoj zatvoriti oči, naravno. Ipak si ti gospodar ceste. Nakon prvih taktova, jednostavno moram. Moram vidjeti na tvom licu da jesam te?!
Iz torbe vadim CD, iznenađeno me promatraš tek krajičkom desnog kutka oka,(što zbog mojih riječi i što), jer pažnju zadržavaš na cesti. Nema gužve, ali auti stalno prolaze i nije dobro izgubiti se u želji znatiželje, želji znanja prije slušanja. Umetnem u otvoreni prostor za ploču modernog vremena, pritisak kažiprsta na tipku početnog slova „s“, i razliježu se prvi zvuci.

n'oubliez jamais

Osmijeh kojem ne možeš pobjeći, oslušnem desni žmigavac, zaustavljaš se na prvom zgodnom mjestu pokraj ceste. Ovo se zove iznenađenja kojima danas kao da je dan u kojem jednostavno postoje.
Ne tako mladi, za poljubce u parkiranom automobilu, ali nikad dovoljno stari da to ne bismo i sad napravili. Bez stida zbog onih vozača kojima pažnja ceste nije bila dovoljna, zbog pogleda nekih koji sliče mojima iz onih vremena nigdje.
- Dobar dan. Ja bih espresso kraći, čašu hladne vode. Molim vas ako može s kockicama leda više nego vode. Neka to bude za početak. Recite mi od kolača što imate?
- Donijeti ću vam meni za kolače, ali preporučio bih vam (i znala sam što će reći, osmijeh na licu se već pojavio prije prvih riječi konobara, miris onih šam………) šampite.
- Onda mi donesite jednu. I to može odmah. A poslije bih i sladoled.
- I ne dočekavši svoj neki red, ovaj put ti uskačeš u kraj mojih riječi. Hladno pivo, može točeno ako imate. Neka bude, ni veliko ni malo, može 0,3 l za početak.
- Pomislio bi čovjek da nešto malo i nemirno se javlja iz tvog trbuha, kad su ti oči onako zasvjetlucale kad je spomenuo kolače.
- Zagonetan osmijeh, i za mene neuobičajeno malo riječi: Tko zna!? Upravo tu smo se okupljali one davne pred-brucoške godine. Prvo pravo tinejdžersko ljeto bez roditeljske skrbi.

Stare zadružne zgrade više nema, ne ukrašava centralni trg svih većih ljetnih okupljanja i događanja. Zgrada u kojoj smo izvijali tijela u ritmu disco glazbe '80.-tih. Prebirali prstima zamišljenim rockerskim gitarama, dok je treštao AC/DC s već poprilično izgrebane ploče. Prvi nenamjerni zvukovi budućih DJ-a.
- Brundo, hvala ti za ovo veče.
- Malena, nikad nemoj zaboraviti, pa čak ni onda da jesi i uvijek ćeš biti.

Otvaraš mi vrata automobila, nježno mi dodirujući leđa. Osjećam u prstima želju da mi dotakneš trbuh, još od onog trenutka i dvije riječi. Ne znam, kao što ni ti ne znaš. Vidim ispisano pitanje, ali odgovor ti ne mogu napisati.


Ministar turizma D: Lorencin danas je na jednoj od svojih za široku javnost ili bar za one koji gledaju dnevnike, vijesti, ekskluzive i in tabloide, održao konferenciju za medije u Splitu na kojoj su predstavljane ključne postavke sažetka Strateškog marketinškog plana hrvatskog turizma 2014-2020- godina, nazvanog „Hrvatska 365“. „Odlučili smo se za logo i slogan Hrvatska 365 jer njime pokrivamo sve, od Riječkog karnevala, Dana tartufa, Snježne kraljice, Vinkovačkih jeseni i mnogih drugih manifestacija koje se događaju tijekom godine na području cijele Hrvatske. Sa ovim znakom svi će se moći poistovjetiti, a inzistirat ćemo da si dajemo ritam uspostavljanja destinacijskog menadžmenta, te će od dna prema gore prirodnim putem doći do kvalitetnih pomaka“, komentirao je ministar Lorencin. Ukupna vrijednosti pilot projekta PPS iznosi 4,8 milijuna kuna koji će, između ostaloga, obuhvatiti offline kampanju na tržištima Austrije, Italije, Njemačke, Slovenije i Velike Britanije, online kampanju na osamnaest tržišta te posebne i b2b radionice na osam tržišta.
Istina, zbog ponekad odnosno učestalog odbijanja sudjelovanja u živoj televizijskoj riječi, ne mogu previše reći ni o gore spomenutom ministru, a ni o ostalima. U posljednje vrijeme izvan svih dnevno političkih događanja sam. Mladi ljudi od kojih sam očekivala veću dozu entuzijazma, samostalnosti, pa i grešaka. Onih zbog kojih bi mogli ustvrditi da žele i rade u smjeru tih želja koje i mi svi ostali imamo.

- Noć u Pagu, što kažeš malena?! - desni žmigavac i svijetla postaju sve bliže.

ponedjeljak, 11.08.2014.

Nedjelja

Subota -

To je dan koji ne dijelim nigdje i s nikim. Jednostavno dan koji sam oduvijek i zauvijek uzela sebi. Život je kao što već je, i lijep i divan i predivan, i mogu nabrajati zadivljene riječi životno usidrenog broda. Ali život je i nametljivac, i kad ga hoćeš i kad ga nećeš. Ne pita ni unaprijed ni ikada-nikada. Bez kucanja, jer što će njemu civilizacijska diplomacija i kulturološki bonton, pa sve to on je zamislio i izmislio u svojim subotama.


- Espresso kratki i molim čašu hladne vode.
- Kavu s mlijekom i mineralnu.
- Da li je u blizini nekakav kiosk sa novinama i cigaretama, molim?
- Odmah tu iza ugla u uličici. ; odgovori konobar
- Trebaš ti još jednu kutiju, i neke novine osim dnevnih da ti uzmem?
- Kupi još jednu kutiju da se ne opterećujemo poslije s tim, a novine pogledaj pa vidi što ima.

Sunce ugrijalo, vrućina izvire iz svakog kamena koje se do zore hladilo od jučerašnje topline i tek ili još neohlađeno upija novu toplinu. Volimo s vremena na vrijeme promijeniti mjesta jutarnjih kava, šetnje ne uvijek istim parkovima i kamenim pločama uz more. Zadar nam često dođe kao zgodna promjena, što zbog svega onog promijenjenog na super bolje u njemu. Sjećam se, ne klinke ali brucošice jedne, s upravo položenim vozačkim ispitom, autom novim i naravno ne super brzim, ali novim. Ljeto produljeno, fakultetske godine počinju puno kasnije od prošlogodišnje školske maturantske godine. Bila je to sve u svemu jedna lijepa i godina željna pamćenja. Prve haljiine i nesnosnih štiklica, prve torbice (pod prisilom majke, da napokon oslobodim džepove traperica) koja mi je pristajala kao dami tenisice uz večernju haljinu. Zadar je tada bio tek grad tranzicije, grad kroz koji se prolazilo bez nepotrebnog zastajkivanja, tek toliko koliko je trebalo za uhvatiti autobusnu liniju za Ražanac, Vir ili dalje. Zadar je bio grad autobusnog kolodvora i trajektnih linija.
Zadar je sada poželjan grad u koji volite doći, smjestiti svog limenog ljubimca negdje u hladovinu ili samo ga negdje jednostavno ugnijezditi da sačeka povratke.

- Jesmo za još nešto popiti, ohladiti se ili nešto pojesti? Ili da idemo negdje, naravno ne kući, ne bih to?!
- Ja bih nešto da pojedemo i da odemo negdje za okupati se. Može malena-ice moja!?
- Super si se to sjetio brundilice ljutkasta moja, uz naravno neizbježne osmijehe lica uzvratim. Hoćemo onako laganicu od hrane i sladoled uvijek! Ja bih još jednu kavu da ne zaobiđem jutarnji prosjek cigareta i kave, a onda idemo, brundice.
- Ja budem onda jedno super hladno pivo.

Uživajući svatko ponaosob u hladno toplim napicima i podijeljenim stranama dnevnih novina, baš onako kako to stalno radimo, pogled mi s vremena na vrijeme odluta lijenim koracima turista, domaćina baš onako kako zaslužuje nedjelja. Ma koliko nam radna vremena ne dozvoljavala uvijek da taj dan bude i neradni, da bude ono što stvarno uvijek je bio, nedjelja prizvukom tonaliteta glasa, otkucajem srca dok izgovaramo ju kao riječ, udisajem jutra tek otvorenih očiju u nedjeljno jutro. Nedjelja je jednostavno nedjelja. I tako je svi izgovaramo, pa makar ponekad i značilo da ona dosadna budilica, starinska ili ove modernije mobitelske, u svakom slučaju zvono koje me kao noćna mora uvijek progoni. Nikad se nisam mogla naviknuti to, uvući u tu kolotečinu uobičajenih jutarnjih ustajanja. I napokon dočekah status „slobodnog umjetnika“!. U neke ljepše nazovimo jutarnje sate se odvija ono radno buđenje, a rad e to je već druga priča. Mogu raditi, cijeli dan bez stajanja tek s ponekom cigaretnom pauzom a kava je naravno uvijek tu, onako dobro hladna i gorka.

- Malena večeras je koncert dalmatinskih klapa. Hoćemo ostati i odslušati to?, i opet me onako divno vrati u vrijeme razuma iz mojih čestih lutanja.
- Baš bi bilo lijepo, znaš da volim to. Skoro kao što sad volim tebe, brundice ha ha.; neizbježan osmijeh i smijeh. Zašto mi radiš to? Hoćeš da se zaljubim ha ha
- Sad možeš onda početi ti meni ugađati, kao na primjer recimo…….
- I naravno, ja ne bih bila ja, ta sveznajuće dovršavajuća misao rečenice: Idemo i večeras na kupanje, brundo-rundo.
- S osmijehom na licu, što od zadovoljstva odgovora, a što znamo već čega, uslijedi njegov odgovor: Idemo onda nešto naručiti za pojesti, pa u hotel da se „odmorimo“! Rezervirao sam nam sobu jer mi je ugodnije nego da tvoje gnjavimo sa spavanjem kod njih.
- Sve osim tebe i tvog Znaš, bilo bi suvišno.; i to je ono zbog čega ponekad više trošimo dodire od riječi.

Bile su čak i to nepotrebne riječi, jer tako predobro smo počeli prepoznavati buduće korake. Pokušali su nas razdvojiti i razdvajati od samog početka. Bili smo kao trnje koje je trebalo poskidati, razdvojiti. Kao da su se bojali nas, nas dvoje. Iz nekog nepostojećeg razloga, i koliko god se trudila da to zanemarim (ali vjerojatno onaj mali profesionalno deformirani dio u meni mi to nije dozvoljavao) nisam mogla. Stalno sam pokušavala doprijeti do tog njihovog saznanja, njihove potrebe za uništenjem nas. Uvijek kada bi vidio (nakon nekog novog upletanja njihovog), kako mi sive stanice rade ubrzano, kako mi je pogled prazan i zamišljen, kako mi misli više nisu tišina i boja je nestalo. Uvijek bi mi iznova pokušao utisnuti riječi: Zaboravi ih malena! Nisu vrijedni tvojih misli, i tvojih razmišljanja. Ne možeš tu ništa promijeniti. Neka sami sebi presude. Ali koliko god se trudila, i željela biti pod utjecajem tim riječi, nisam uspjevala. Barem ne uvijek.

- Klapa Cambi, kambelovska naravno (ne onaj novi splitski proizvod) večeras je tu. Kad god je spomenemo sjetim se prvog nespretnog plesnog kiksa. Sjećaš se kako sam ti dobro ugazio nogu?!
- Ha , ha naravno da se sjećam. I tko zna kada će moj nokat zaboraviti tvoju bijesno modernu cipelu.
- Tko prvi ide pod tuš?
- Ha ha ha nemoguće je bilo zaustaviti se kad jednom krenem ti se smijati. Ni dok si mi masirao leđa, skidala ti pijesak sa trbuha.

Bila je nedjelja večer, kavana u kojoj smo se uvijek pronalazili. Neki od nas su čak i poneki posao obavili uz kavu ili neko ledom rashlađeno piće. Sjedila sam čekajući da još netko od stalnog društva stigne. Dogovorili smo se nas dvoje, prvi put da zajedno izađemo kao mi onako obznanjujuće za sve ostale. Očekivala sam večer zabave, duhovitosti, plesa čak i poneke čestitke (iako smo odavno postigli neki nepisani dogovor da izbjegavamo ta glupa čestitanja u stilu „redalica“). I nakon nekoliko godina još uvijek mi licem preleti sjena ružnih sjećanja. Ta večer je bila sve osim večeri okupljenih prijatelja. Groznih riječi izgovorenih, moje i tvoje šutnje, njihove skoro pa „razularenosti“.
Koliko god poželim zaboraviti, ne mogu tu silinu riječi, toliko svjetske zloće skupljene na tako malom prostoru. Kao da oluju s tihog oceana prebacite u čašu.

- Malena zaboravi ih, nisu vrijedni ni jedne tvoje suze i ni jedne tvoje tužne misli. – poljubcem izgovaraš mi riječi
- Znam brundo, ovo je bio trenutak tvoje čaše s kockicama leda.


I naša pjesma, stihovi. Nešto što dobila sam za nas, od
divne duše. Žene koja poznaje ljubav i život. Kad nas taj oblak sjećanja prisjeti postojanja ružnoće kojom se ljudi kao s plaštem zaogrnu, riječima koje i prije izgovora znaju da su kao žuti i uveli list na grani. Iz dišpeta i zbog ljepote izgovaram ih tebi:

parkiram brige uz kameni put
onaj što vodi za nigdje
tamo sam već bila
ja trebam novi put
ne onaj bez kraja
ni onaj do vrata raja
samo put što dalje od nigdje
tamo sam predugo bila

petak, 08.08.2014.

Petak

Klimatske prilike na cijelom teritoriju lijepe i drage naše države, je i promjenljivo i više tamo nego ovdje. Ali baš zato što je takvo, odnosi ili donosi sa sobom i podosta ovoga od onoga. I zbog klime i zbog godišnjeg doba, i zbog novoniklih biljaka divnih boja, čudnovatih pogleda i ne samo u očima već i na svijet i ljude, (sad bi bilo ne-anomalistički napisati suša, jer pobogu zar nije mjesec kolovoz i dalmacija bi odavno trebala imati sasvim dovoljno osušene trave za zaštitu korijena biljaka) zavladala je atmosfera niskih oblaka, koji u preletima nad zemljom, mokrom i natopljenom više od moći upijanja ne vide ispaćeno korijenje. Korijenje koje se trudi uzimati samo dostatno za preživjeti ljeto, ali poneko neumitno vodom više nego ne-potrebnom, ubijajućom u tamnoj tišini odlazi.

- Tražila si me?
- Ne, tek pogled i misli u žabokrečini zaposleni.
- Trebaš li me?
- Da. Upravo je nestalo plina i nisam skuhala kavu.
- Idem ja onda!
- Donesi nam i dva capuccina, molim te!

More tek što ga rukom ne dotaknem s terase. Nekoliko skalina i noge zaranjaju a onda ubrzo i glava se nađe ispod plave i kristalne slanoće. Grize mi oči, crvene od soli i sunca. Obožavam to. Još kad bi i ona prava kolovoška kiša se pokazala. To je kupanje, i kao takvo treba biti zaštićena nematerijalna baština. I onda ćemo je mi pokazati i drugima, i kao i svi pametni turistički i ini radnici u području ekonomija baziranoj na ljetnim guštima i zabavi, iz nekih susjednih, ne-susjednim i onim još daljim i puno daljim državama rade, naplatiti uživanje u toj nematerijalnoj baštini, koja je k tome još i zaštićena.
I naravno, zbog specifičnosti nematerijalne baštine (jer nema veze sa paškom čipkom, štruklima, licitarskim srčekima i ne znam sve već ne što, ah da prošek) ne mogu to uzeti lijepo 1 primjerak pa se sljedećih 15-20 godina prisjećati gdje su to bili i kupili, već ako i ukoliko opet i opet to želi, mora se stalno vraćati.
A zavoljeti će , vjerujte meni a i svakom djetetu.

- Malena, molim te dodaj mi cigarete.
- Znaš da sam i ja upravo tek prvu zapalila?!
- Gužve na i na cesti, i na benzinskoj i u gradu.
- Idemo li večeras do Zadra?
- Joj, pa to je oko dva sata vožnje.
- Znam, ali možemo prespavati jer sutra je subota!
- Malena, želim te.
- Veliko brundasto ljutkasto moje, i ja tebe.

Civilizacijska diplomacija je kad bi je materijalizirali, bila poput venecijanske maske. Gledaš, pomisliš da vidiš, ali čak i podsvijest je uočila da ništa ni vidljivo a ni znano nije. Ni na površini, na onom vidljivom dijelu maske, a ispod nje je sama praznina. Upravo takve su sve odlike i svi sadržaji koje mi ljudi 21. stoljeća koristimo u svrhu, pa sad nabrajam:
- bolje komunikacije
- boljeg razumijevanja
- ljepšeg izgleda
- većeg i značajnijeg prosperiteta
- nezaboravnog dijaloga
Jednostavno postoje situacije za koje kažemo da bile bi smiješne da nisu tragične. Jednako i u obrnuto proporcionalnoj situaciji. Civilizacijska diplomacija je tek izmišljotina (ali na kao ogledni primjerak na izložbi INOVA 2014.) već ona prava izmišljotina, ublaženi oblik grube riječi laž.
Djelovanjem i upotrebom, aktiviranjem svih poznatih, a svakim danom pristižu nove i nove odlike svepriznatog oblika ponašanja ljudi upravo se događa sva suprotnost od nabrojenog. Niti se više uopće razumijemo, tek ljutnje, podbadanja, bjesnoće i gorkasti okusi nakon pokušaja organiziranja razgovora između dvoje, koje već neslavno završava. Zamislite tek samo kako to onda izgleda kad se radi o tri nonice, pa četiri i dok ne završimo na punjenim paprikama konferencije za ljudska prava.

- Nikad ti nisam rekao da te volim, zbog osjećaja da te riječi ne želiš.- slušam riječi u njegovom zagrljaju
- Mi ni nismo nikad bili zaljubljeni, ali ja tebe volim. Volim te ne ono pjesničiki. Samo volim te.
- Malena, volim i ja tebe.

Skaline i nožice, more i ovaj put zajedno u zagrljaju ja u tvom i ti uz mene,
a more nas čeka..........

Kad bio je četvrtak

Četvrtkom, još uvijek užurbano i radno. Osjećaj dolaska vikenda za one koji ne osjećaju miris godišnjeg odmora, ili polagano prelazi u ishlapljeni miris nekog davno korištenog parfema, još uvijek tek u nekim naznakama. Još uvijek se ima poprilično toga za obaviti, i tko zna. Uvijek neka nova i moguća iznenađenja, produljeni vikend prelazi u produljeni radni tjedan i nema znanog osmijeha, samo miris novo otvorene tegle još prošle godine ukiseljenih krastavaca. One lijepe i zdrave, i zbog puno prirodnijeg mirisa i okusa kisele paprike smo pojeli još davno prije početka proljeća.
Četvrtak, ljeta gospodnjeg sa zbrojem svih njegovih brojki dobiješ jednu lijepu osmicu, nadnevka dana tog gospodnjeg ljeta, sa potrebom nešto duljeg zbrajanja dobiven je opet neki lijepi i ne baš okrugli broj. I možemo tako nabrajati sve moguće kombinacije brojeva, pokušati nekog ili samog sebe zavarati kao i mnogo puta do tada. Čemu, kad sve skupa nije bitno? I nitko nikoga, pa čak ni ja ili možda ti ne želimo ni zavarati, a bože sačuvaj uopće na pomisao nekih (mogućnost takva uvijek je moguća, ljudi imaju neke čudne misli, kombinatorika im radi kao da je solarni pogon, nepovjerenje i sumnjičavost čak i bolje, poput nuklearnog potiska u sredini istih) da bi netko nekoga htio, želio ili imao potrebu prevariti. Neki su već od samog početka teksta što shvatili, neki već odavno i odustali a namjera uvoda je upravo u tome. Što više ispisanih riječi, ponekad sreća i muza na ramenu, mi podare sretnih i lijepo isprepletenih riječi. Već dijelom to tek su riječi usput nabacane, kako netko bi htio reći: „Primjetljivi dualizam i znana ili obaviještena znatiželja!“ I nekoliko umilnih riječi sviđa mi se, i sreća što se ne prevare pa napišu stvarno ono što misle, pa bude sa dodatkom ne. Ionako ni važno, ni značajno, ni sadržajno a pobogu izreci više ni u početku svoje suštine nebitno.
I tako došli do onog što tema posta, pričice ne-osobne, paranormalna u svakom slučaju nije (mjesto radnje „Planet Zemlja“, vrijeme „Ljeto gospodnje kako već napisah“), rukotvorina – pomalo ima nešto u tome ali ni s tim se ne slažem, fotografija – ni u malom slovcu „f“ od mene nikako, poezija – da tu i tamo se ne predam lako pa onda zatvorenih očiju nakon nekih ispisanih od želje silne i sreće moje kad vidim da i rima se poneka ugnijezdi, kliknem lijevi miš-klick i objava krene, karijera – nešto psihologije, pomalo bilo bi tu i sociologije, ali sve u svemu nešto je drugo tako neće biti ni to, i sve one ostale lijepo dvoredom izložene kategorije. I kako netko mudro zbori, zar važno je što izabrati ćeš, drugi onaj Hugo a bloger nije, kao i uvijek izreći će svoje „Izaberi to što želiš, pogriješiti ćeš sigurno!“.
Ali ako i ne pogriješiš, i ako u nekom sretno sudbinskom trenutku, tvoje DA na izbor je bilo u potpunosti ispravno, sjeti se i zapamti. Uvijek se netko pronađe da to pokvari. Ovako ili onako, raspadom ili utjecajem na raspad. Jer za neke je sreća kad vaša, moja i tvoja pa i njihova, ta ista sreća odlazi negdje u nestanak.
Tema je ipak četvrtak na blogu, u blogosvijetu i ima tu još naziva. Ali neočekivani mir, nakon svih zamaha. Ili je stvarno i istinsko ljeto dohvatilo se od blogo-urednika do novo registriranog i prijavljenog blogera upravo u trenutku, kad klick označi objavu, naravno ukoliko uspješno riješim zagonetku zvanu „Sezame čudotvornog pitanja“.
Mir čudesan ili zlokoban, lijepi mir. Mir kojeg volim. Fizikalistički i ini slični razračuni mi nikada nisu spadali u kategoriju omiljenih. Filozofsko više ispisanih i izgovorenih riječi, za one tko razumije i shvati super, za ostale. Zbog njih je sve to i izmišljeno. Jasno, kristalno i otvoreno! Zašto?
Zar nećemo reći jasno kao dan!
Isto reći možemo i kristalno čista čaša, molim natočite mi jednu prozirnu dvije kockice leda i
zrno kave, ukoliko vam je pri ruci.
Predivno zvuči kad kao da pjevamo čujemo glas koji kaže uputiti ću se ljubavi u susret tebi
na otvoreno more srca tvog.
Sad oni koji me uspiju do kraja pročitati (ja sigurno ne bih) shvatiti će da moj glas i svih 12 poena idu za riječi s manje jasnoće, riječi lijepo kao one paukove mreže s fotografija @V, riječi zamotane u baršun i svilu @sarah b. Mir čudesan zavladao, i nadam se da ljeto je. Jer ako ne, od starijih iskusnih ribara naučila sam da ovo je naznaka velikih nevera, ne onih malih učestalih i nestajućih @neverina, već pravih i istinskih nevera koje ruše sve pred sobom. Ne pitaju da li nešto treba ostati, da li nešto je mlado i tek niknulo. Samo rušeća i uništavajuća nevera, ali prethodno poruši i pred sobom odnese puno toga.


......naslov je naslov

Ni u vremenu dok legitimno smo se nazivali ljubavi
Kad ponekad smo imena mijenjali za malena, dušo
Čak ni onda kad nisam znala da li kad bila bih kao
Ljuta na tebe, kažem ti suprugu moj ili da ipak
Ublažim „gard“ i kažem mužu nešto želim ti reći
(i naravno uslijedila bi bujica i od Drave veća).
Sve ovo izmjenjivog je jezičnog roda.
I tebi ove dileme samo tvojoj glavi znane
Događati su se i to počesto znale.
Čak ni onda dok zaljubljeni bili smo još
Nisam se obazirala na niske spletke, spletkice
Igre i igrice, tvojih malenih i nasmijanih
Jedno-noćnih damica ili tek poneka za ručak kao desert
Na brzinu poput sladoleda i to onog više kao led, koji se
Neumitno i bez prisustva sunca topi.
Čak ni onda niste bile važne.
I čemu onda sada sve ovo i ono
Ovako ili onako, ovisno o mjesecu ili danu u godini.
Ostavite mi mir, jer ja vama dajem i put i cestu
Koordinate ali samo do zabave
Jer srce nećete dobiti
Odavno je zauzeto, čak ako i ne zna.

četvrtak, 07.08.2014.

Sve je to samo igra AUDICIJA PROVEDENA, I SNIMANJE MOŽE POČETI

„No one is born hating another person because of the colour of his skin or his background or his religion. People must learn to hate, and if they can learn to hate, they can be taught to love, for love comes more naturally to the human heart than its opposite.“ N.Mandela

Igra je zaboravljena, da li će netko pročitati, preletjeti pogledom ili ne, nije ni važno. Kažu da post ukazuje na nešto dobro napisano, nešto duhovito napisano ili nešto osobno podjeljeno pisanjem po broju komentara. Ne uvijek, ne nužno i ne istinito u potpunosti. Kad se u jednom dogode i jedno i drugo to je onda pohvalno i za pisca bloga i za čitatelje.
Zadatak-igra kao i puno toga do sada, od blogera omiljenog i rado čitanog, bila je dodjeljivanje poimence, po vlastitom nahođenju prema zadanim i potrebnim ulogama za tzv. „trash film“ u nezavisnoj produkciji po uzoru na takove američke filmove. Igra-zadatak je u stilu duhovitosti izazivala na iskazivanje hrabrosti (zbog „izuzetnosti zna se“ već zbog čega, jer kako je jedan komentar na mom postu ukazivao da hrabrost je nekom s kim si dobar izreći istinu, a glupost nekom za koga unaprijed znaš da će ti to isto zamjeriti izreći ipak), a kod mene izazov i pri tome nevažno da li je u pitanju navedena hrabrost ili glupost-ludost, potiče na ostanak u prvim crtama bojišnice. Unaprijed znajući i za posljedice, tako da ne radi se o naivnom prihvaćanju istog. Odgovoriti na navedeni izazov za mene je bio poziv za poticanje na duhovitost (s obzirom na uredničku kritiku da je blog postao mjesto svaštarenja, i da postaje ogroman izazov uopće mogućnost izbora nekog posta kao vijesti, posta kao teme tjedna ili dana, mjesto na kojem blogeri ispisuje sve samo ne kvalitet, vijest ili bože sačuvaj poželjnu duhovitost. Kad bi bio u prilici najradije bi objavljivao stare postove, najvjerojatnije je pri tome mislio i na svoje dok je još bio u prilici ispisivati svoje riječi po praznom ekranu.) sa malom ili ponešto većom dozom „špiciškandalske“ kvalitete dragog blogera u duhu međuvremenski izabranog nicka.
Podjela uloga kreće od kraja, jer s obzirom da je napomenuto da je scenarij u njegovoj domeni tako i sama organizacija i uloga ali ne kao što je navedeno „organizatorica“, gdje se automatizmom preferira ženska uloga, dakle :

ORGANIZATOR VJENČANJA (iako ne znam zašto se radi o vjenčanju) – Bloger @CYRANO

KONOBARI (s obzirom da bi bilo sve u verziji samoposluživanja, po želji i po volji u količinama i vrstama, a catering bi to sve obavio prethodno) uloge za to ne trebaju osim ukoliko se neki od blogera u privatnom životu ne bave s tim pa bi usput i pored ugodnog iskoristili i korisno.

FOTOGRAFI – kao netko tko dodjeljuje uloge a i kao netko tko je uložio u produkciju s obzirom da se pokazalo da je nezavisnost iste upitna (a naravno zbog čega nego zbog nedostatka onih šuštavih papirića) za sve umjetničke fotografije postoji samo jedan bloger ili bolje i točnije rečeno jedna blogerica za to (i nadam se da neće biti i vjerujem u to, nepotrebnog vrijeđanja) a to je Blogerica @nisa. Ona je moj izbor broj jedan, bez uvreda svima ostalima. Ali kao i u svakom poslu tako i ovdje svatko ima pravo na vlastiti izbor.

D.J. za mene nepoznavateljicu velike većine blogera, istinski ne znam koga bih tu odabrala, ali kako bi veče slavlja i vjenčanja imalo više tematskih cjelina onda bi u obzir moglo doći i više blogera. Čim se dosjetim ili uz nečiju pomoć saznam ponešto više i to ću objaviti. Za sada neka ostanu dijelom nepopunjene uloge. Kao prijedlog zbog mladosti i onog dijela zabave gdje bi trebalo poludjeti s glazbom, prijedlozi bi bili: blogeri @the page i @pablon. Prvi kao netko tko stalno nešto novo i zanimljivo traži, a drugi zbog svoje mladosti i pregršta energije u sebi.

SUDIONICI MOMAČKE VEČERI (iako ne vidim razlog te večeri ukoliko nema i djevojačke, jer zbog čega bi ova bila zanimljivija od druge) recimo da to budu sljedeći vrli blogeri: @el nisan, @neverin,
@škrpun, @sjedokosi, @plastik i ima tu još ali su trenutno zauzeti nekim drugim obvezama.

DJEVERUŠE već će se prepoznati kada navedem tko je izabrana blogerica za glavnu žensku ulogu.

NEKOLIKO ŽENSKIH ULOGA KOJIMA JE NAPETA GLAVNA MUŠKA ULOGA molim unaprijed bez vrijeđanja (a saznati će i zašto) jer faca kojoj će biti dodijeljena ta uloga je to istinski: so blogerice @malo ti malo ja, @slatko grko, @demetra, @modrina neba,………

SLATKICA KOJA JE POTAJNO ZALJUBLJENA U GLAVNU FACU (kako on to voli i sam za sebe reći) @veronika je odlučila, ali samo zbog toga jer je vjerujem da je slatkica a i ne da je zaljubljena i da će ulogu izvrsno odraditi, zbog siline riječi koje nosi u sebi.

NAJBOLJA PRIJATELJICA GLAVNE ULOGE KOJA BI RADO ZASKOČILA GLAVNU MUŠKU ULOGU (ma jednostavno ne postoji, jer jednostavno ne postoji) i zašto ne bi bilo obrnuto pa to bio najbolji prijatelj koji bi rado zaskočio glavnu žensku ulogu. I tako s obzirom na dionički udio zadržavam pravo na promjenu navedene uloge.
Potom se redaju uloge sa manje i više značaja za sami film, jer se ipak radi samo o nekakvim mislima što bi oni ili ne bi rado učinili sa glavnom muškom ulogom ili glavnom ženskom ulogom. Tako da te uloge se uvijek mogu dodijeliti i pri samom početku snimanja filma.

DVA SIMPATIČNA STARIJA GOSPODINA KOJI IGRAJU ŠAH I RECITIRAJU POEZIJU – uloge dodijeljene više zbog onog „dva starija gospodina“ i poezije nego zbog znanja da li igraju šah. Istinski simpatični i dobri poznavatelji poezije, te je izbor pao na @sjedokosi(iako nekako vjerujem da mu šah i nije omiljena zanimacija) i drugi bloger mi je pomalo problem jer ne poznajem nekog drugog zbog poezije i nakon detaljnijeg informiranja ću obznaniti izbor.

Dolazim do ZLE SUSJEDE KOJA GURA NOS U SVE I SVAŠTA – i kao i kod nekih drugih uloga a i zbog mog prethodnog posta, uloge idu prema nekom svom osobnom izboru zbog pozitive ili onom drugom izboru zbog negativnog iskustva. Tako i ovom prilikom izbor je pao uz malu promjenu a to je da se radi o ZLOM SUSJEDU koji i ne gura nos ali znanim civilizacijskim vrlinama i perfidnim riječima ubode tamo i gdje ne treba i ne baš uvijek ispravno: @kalorijski …minus 40kg.

PUTOPISAC u ženskoj ulozi, ona koja bi sve one predivne ljepotom umjetničkog oka blogerice @nisa i toplinom koju nosi u sebi sve to na kraju snimanja pretočila u nezaboravnu priču bila bi blogerica @valcer.

MUŠKARAC DUHOVIT ONO FACA – kao glavna muška uloga postoji i odabrana, ali do samog početka snimanja neće biti obznanjena. Iz produkcijskih razloga.

BLOG SWEERHEARD, poželjna i odabrana za glavnu žensku ulogu a tko drugi bi to mogao biti nego ja. Tko napisao je, objavio i izazvao lavinu iz ne-eruptirajućeg vulkana, za post „Žena za poželjeti“. Salve nepotrebnih uvreda, nepotrebnih epiteta i pomoći pri izboru klinike za liječenje. Blogerica @tiana f.


P.S.
Komentari tipa uvredljivosti prihvatljivo samo uz priloženo objašnjenje. I za sve one kako je napisao bloger znan: dobronamjerni i s kritikama uvijek dobro došli, a ostali zabavljajte se tamo gdje vam je bolje i ljepše. Ako nešto ne volite, ne znači da i drugi nemaju pravo izabrati što njima je drago.

utorak, 05.08.2014.

Zadatak samo za hrabre - odgovor

Zgodan zadatak u stilu "dvorske lude"
Meni dozvoljeno sve, a vi se pridružite
Ako sa m......... stojite dobro.
U stilu tjedno dnevničkog pregleda
Ne izostavi nikoga zbog povrede ponosa
Hrabro sam izazvao
Vi odaberite
A ja ću zaplesati na zaleđenom jezeru
Ili još bolje kao scenarist hrabar i tko zna što još
Iz sigurne daljine upravljati svime.
Lijepa priča kroz zadatak složena
Znajući da tek komentar poneki tu i tamo će pasti
Ne baš onako doslovno pasti, već u sigurnosti doma svoga
Ili u tišini ljetne noći ispisati tipkovnica hrabra.
Hrabrost prati da li blago lude
Ili sreća bi to možda bila.
Kakva bi to skika i vika bila
Da hrabri se neki pojavi i iskoči iz prikrajka nekog.
Što onda bi učinila vrla naša dvorska opslužuša
Skotrljala s brda nekog ili ples u stilu svom zaplesala.
Uloge podjeljenje tu dvojbe nema
Jer tko kod svrnuo na blog tvoj je
Nevidljivim slovima prema osobnim animozitetima i
subjektivnim simpatijama, u mislima i više imao je glumaca.
Najpoželjnije dvije Mr. Oscarom ovjenčane
Baš svaki posjetitelj dodijelio je zna se kome.


U nastavku kad hrabrost mi se vrati
I glumca vam možda poimence obznanim.
Scenario prvo na sunce "dvorska ludice" iznesi
a onda i glumci prijave se sami...................
Neba ti pošaljem malo da zagledan u njega
Hrabrost tvoja pređe na mene..............

nedjelja, 03.08.2014.

XI. – Jane s očima Anriet

Zrake sunca kroz prozor bez zavjesa padaju na oči, bude ga, jutro. Proteže se lijeno naspavano u krevetu, osluškuje i čuje šum vode koji dopire iz kupaone. Ustaje iz kreveta sa smiješkom na licu. Tiho i bez najave dodir prstiju koji klize mokrim tijelom, poljubac na usne mokre i tople. Uzdah zadovoljstva s njenih usana, prsti na njegovom licu, spojene ruke. Voljeli su taj samo njihov jutarnji ritual, osjećaj dodira mokrih golih tijela. Pogledom su izgovarali riječi, koje ni trebale nisu. Kao u polusnu sve dok im prve kapi hladne vode ne bi izrekle da je vrijeme za prvu jutarnju kavu.

Jutrom nikad nisu puno razgovarali, voljeli su tu svoju tišinu. Riječi su ostavljali za druge ljude, za dnevne obveze. Miris i ispijanje prve jutarnje kave, prepečeni tost s kriškama žutog maslaca. Svježe iscijeđeni sok za njega, i druga šalica crne kave za nju.

Izlazak iz stana do garaže. Poljubac za privremeni rastanak odlaska na posao i koracima svatko do svog parkirališnog mjesta. Pomalo hladno za sve slučajne promatrače. Poput onih bračnih parova koji imaju prividan izvanjski život zaljubljenog para. Ali ni nalik njima nisu bili. Oni jesu zaljubljeni, dvoje ljudi čije zvijezde su zasjale u trenutku njihovih prvih riječi kroz plač rođenja izrečene. U prvom pogledu slučajnog susreta, zvijezde su bile u njihovim očima. Intelektualna kemija, tjelesna fizika, pogled biologije. Večer koja traje još uvijek, bez odvajanja.

Upoznali su se u klubu u koji su dolazili prilično često, njeni kolege s posla, prijatelji i ona zajedno s njima. Bilo je tjedana kada bi onu stresnu uzbudljivost i užurbanost s posla liječili u ugodnom okruženju kluba, uz taktove nadasve opuštajuće i za ples stvorene glazbe koju su stvarali predivni muzičari i njihova talentirana pjevačica. Ta večer je bila nešto kao slavljenička večer, njenog prvog članka vrijednog naslovnice poznatih dnevnih novina. Da, postala je istražiteljica – novinarka, pred nekih dvije godine od te večeri. Imala je sreću, stečenu svojom upornošću i predivnim preporukama dragog čovjeka njene nedavne prošlosti. Početak, kao i svaki drugi bio je i težak od snalaženja u novoj sredini, do upoznavanja novih ljudi, novog grada. Sve da je i htjela i mogla pomisliti život koji je dobila, koji živi ne bi ga mogla u toliko lijepih boja opisati. Društvo pomalo je postajalo bučnije kako je večer odmicala, petak noć u kojoj su se mogli opustiti i uživati kako su već to i više puta radili. Bili su zabavno društvo, sa puno smijeha koje je osiguravalo nekoliko nadasve duhovitih ljudi. Glazba je izazivala na ples, pa je i društvo krenulo ka plesnom podiju i slavljenica među njima. Svaka nota, svaki takt kao da je poput niti se vezivao s njenim tijelom, tako je i omamljujućem ritmu glazbe i nekoliko čašica votke koje je popila (ne proslavlja se svaku večer onu za čime je žudjela, svojom pričom i onda još nagrada) se pokretala. Zatvorenih očiju, onako kako je i uvijek uživala u plesu, dodir nepoznatog tijela. Okrenula se prema tijelu i ugledala zelene oči u kojima se bezvremenski izgubila, u satu koji je upravo otkucavao jednom, dvaput, triput, jedanaest puta, osmjehnula mu se uz njegovo obećanje da će uvijek imati osmijeh na svom licu.

Upravo kad je dovršavala posljednje retke svoje nove priče, u koju je uložila posljednjih šest mjeseci na istraživanje, intervjue važnih sudionika te priče, saznavanje svih činjenica, zazvonio je telefon. Na trenutak nije ni shvatila da je to zvuk telefona, jer kao i uvijek dok je stvarala i pisala, ulazila je samo sebi znani svijet, svoj svijet isključena od svega i svakoga izvan njega. Zvono je uporno nastavljalo zvoniti, pogled je odlutao i vidjela je da se radi o privatnoj liniji. Javila se i bio je to on, čovjek kojeg voli.

- Dolaziš večeras na vrijeme, zar ne? upitao ju je.
- Naravno, imam još samo ponešto za obaviti i krećem. odgovorila je.
- U redu ljubavi, ja sam već kod kuće. Nemoj kasniti, molim te. uzvratio je odgovor.
- Večeras ne. odgovor je njen.

Iako bi misli htjele krenuti nekim drugim stazama, vremenima vraćam se na dovršavanje teksta, jer za koji trenutak će začuti glas urednika koji poziva da je vrijeme za tisak. Ispisivanje posljednjih i završnih riječi, zaključak svih činjenica iznesenih u priči i poznata točka – zvijezdica za kraj. To je bio njen potpis, koji je sa smiješkom otisnula znajući da će kao i nebrojno puta do sada urednik uputiti joj poznate riječi:

- Jane, za boga miloga zar baš ni jednom ne možeš kao i svi ostali završiti s točkom. izgovorio bi urednik ali sa osmijehom.

Sat je pokazivao 18.00 sati, užurbano je počela spremati stvari kako bi ipak održala obećanje koje je dala. Pred vratima zgrada obuhvatila je pogledom prepune ulice, u sumraku ugodne jesenske večeri. Ljudi su prolazili s jedne na drugu stranu, poneki umornih lica, parovi zagrljeni, neki držeći se za ruke. Voljela je promatrati tu vrevu, lica ljudi pa ponekad stvarati svoje njihove životne priče. U nekim rijetkim trenucima, bilježila je i u slici njihove izraze, govor usana, tijela. Ušla je vrevu, mimoilazila se ljudima, s nekima okrznula ramenima uz prolaznu ispriku bez pogleda. Gužva na prometnici, neoprezni koraci i škripa kočnica. Vrisak odnekud se čuje, pogled…

Jabuke koje razasuto leže i kotrljaju se po cesti, vino koje se prolijeva iz razbijene boce, krvavi trag mesa iz vrećice pored iskrivljene ruke, kao da je slomljena, tijela žene na cesti. Vozač i još nekoliko ljudi okupljeni oko tijela, bespomoćnih pogleda i još jednom vrisak neke žene iz pozadine.
Jane je zaboravila na vrijeme, potrčala do žene jer je ponešto znala o prvoj pomoći. Progurala se između ljudi, opipala puls i osjetila ga. Samo je izgovorila da netko pozove pomoć i da ne dodiruju ženu. Uzela ju je za ruke kao da izgovara: Biti će sve u redu. Zvuk sirena je dopirao do nje, i hitna je ubrzo stigla i krenula prema najbližoj bolnici i Jane zajedno sa unesrećenom ženom. Nije znala ni tko je, ni kako joj je ime ali je osjetila da mora biti uz nju.
Ključ u bravi, ruka na kvaki i otvaram vrata. Pomalo slomljena, umorna prolazim hodnikom i odjednom svjetlost iz pogleda ljudi u prostoriji. Prilaze mi, ljube me i nitko ne pita ništa.

Da, večeras je slavlje, 1095 dana od njihovog prvog susreta, noći u kojoj je upoznala ljubav. Pogledom traži ga i kreće prema njemu, i kao i uvijek pronalazi mir, sreću i ljubav u njegovim zelenim očima. Samo ga zagrli, da osjeti poznati miris da osjeti mir i sigurnost.

Sat otkucava jednom, dvaput, triput – jedanaest puta. Poljubi je jer riječi im nikada nisu trebale. U očima joj odsjaj svježe ubranih tratinčica na stolu u vazi s morskom vodom, i djevojčica Anriet koja slobodno trči livadom svog djetinjstva, u očima voljene žene i žene koja ljubi, Jane.

LJUBAV JE NEŠTO ŠTO SAM UVIJEK PROMATRALA IZDALEKA. A, KAD ME JE POLJUBIO OSJETILA SAM SE KAO ONI LIKOVI IZ FILMOVA.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv