pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 29.09.2014.

Prepisujem naslov kao i tekst u postu (ponekad je dobro i druge poslušati)

četvrtak, 25.09.2014.

3,2,1....kažem sad ili možda bolje da 1,2,3 i glas...

Dobar dan ili da kažem bok, kak'si?
Prepoznaješ ipak da sam kao s tečaja za strani jezik.
Muk, tišina zbog prepoznavanja i napokon:
Dobar dan, (mojoj ljubavi, ovo je dodatak autora posta - onaj iz prošlosti) Tratinčice, kažeš ti (ne baš tako ali to je to- suštinski i bitno).
Hej pa ti si, nekad bih ti rekla, ljubavi;, osmijehom koji se ne bi mogao nazvati "osmijeh za tebe".
Više je to osvetnički osmijeh zadovoljstva, jer nisi mi se nikad više nadao. Ne samo vidjeti već ni čuti.
Sve je ovo samo uvod, za prići telefonskoj slušalici, jagodice ovaj put služe samo za označavanje tvojih brojeva, onih nakon kojih ćeš (a ima tome vremena za cijeli jedan novi život) čuti moj glas, i ja tvoj (iskreno se nadam da mi nećeš pokvariti to zadovoljstvo da te čujem, svojom šutnjom koja bi onda bila dulja od sada većih dugih i visokih 20 godina). Vjerujem negdje, iako ledenom i kamenom srcu (ali ima ona jedna mala tanana cjevčica s kapima crvene vode da potpuno ne okameni u ledenom okruženju) baš u tim sitnim kapljicama omiljene boje hlača, da neće biti poziv razočarenja. I nije istina, vježbam sve one riječi koje sam ti htjela ali onda opet nisam, i sada napokon hoću reći i izreći. Riječi koje ćeš i kada budu izmaglično samo u početku pomalo nejasne, vidljive ali ne baš kao kad ih sunce obasja. Riječi koje ti razumiješ. Prođe vrijeme, ali kada nekog istinski poznaješ, onda to isto vrijeme u kojem nismo stekli povjerenje ni jedno ni drugo, tek povjerenje dodira tijelima, zbog ljubavi koju smo izgovarali.
Ne razmišljam, jer nije me nešto baš ni briga. Vjeruj mi (davna nekad ljubavi moja) ja sam od tebe dobila više nego što si mi htio dati i više nego što si ti dobio od mene a htio si.
Nikad u ovih dugih 20 godina nisam (a htjela sam, i bog mi je čak svjedok koliko puta sam to htjela) znala govoriti i misliti ružno o tebi. Tako puno puta (trenuci kad je netko za čiji život još uvijek ne znaš, iako si na izvoru informacija prijavljenih i registriranih osoba) u trenucima osjećaja nemoći, čak ponekad bespomoćnosti (drugi to nisu znali jer nisam u tom dijelu djeljiva s drugima, radost je za dijeliti, a tuga je moja) poželjela bih glasom ili mislima izricati ružno o tebi. Sve što se događalo, ili dogodi i sada nekad je osmijeh sreće što sam te poznavala (u pravom i punom smislu te riječi), i riječi s mislima koliko sam "možda" pogriješila što te nisam tada zaustavila s dvije najobičnije riječi.
Nisi se okrenuo, od trenutka u kojem si izgovorio riječi: Ak' sem te?!, a jesam!
Nikad više neće biti v redu, i možda da sam prva izgovorila riječi, bilo bi sve drugačije.
Upitao si me: "Što si mi htjela reći?"!
Okrenula sam ti leđa da ne vidiš suze (s tobom ih nikad nisam krila), ali ovaj put ne želim.
Riječi više nisu bile potrebne, znao si (da ništa više neću reći). Pogled je potrajao još neki dulji trenutak (s možda nadom da ću.....), okrenuo si se i otišao.
Prsti poskakuju s jednog do drugog broja telefona, i tako devet puta. Slušalica tik do uha (samo nas dvoje ćemo se čuti), zvoni.
Halo! - glas i nestaje 20 godina....
Trudna sam! - riječi koje sam prije tebe htjela izgovoriti pred 20 godina.............

Oči mogu biti prozor duše, očima čitamo naučene riječi, ali pročitati nije tek čitanje.......

Sutra reći ću i ispričati ti sve. Sve ono što sam do sada skrivala od tebe, odgovoriti ti na pitanja tako puno puta postavljena tvoja. Ne znam kako će sve biti poslije toga, i zbog toga ti nikada nisam ni odgovarala. Sada ćeš saznati zašto ja ne volim pitanja! Sjećaš li se pred 10 godina, prvih ozbiljnijih tvojih pitanja, prve maske na mom licu. Pogled koji prolazi kroz tebe dok sam te gledala ravno u oči.
Tada sam s prvom navučenom maskom dala sebi i ime Koraljka. Učinilo mi se primjereno trenutku u kojem je stvoreno. Riječi koje nisam morala izgovarati, samo ispisati da ne ostaju u meni. I bila si i ti tada tu. I baš si mi tako bezvezno luda sjela na treću. I imala si onaj dugački konop koji si stalno vukla sa sobom, vezana s nemogućnošću da se oslobodiš. Glumila si neku snagu, a upravo kao što si i danas, slaba i jedino što ti je ostalo od tada je izbrazdana cesta u tebi. Malo više od brade smještena, cesta onako ni duga ni kratka, ponekad vijugava. Istina nije uvijek zgodno stići te na toj cesti (ti je jako dobro poznaješ), ali i pored te kvazi neuhvatljivosti, duhovitost često bude istrošena i neprimjerena. Htjele su te neki razvlačiti poput escorta u dnevnim i noćnim obvezama. Ali nije bilo potrebe, jer razvučena sama od sebe postade u lažnim zajedničkim noćima uzajamnog smijeha (tako dobro smišljenog od prvog h do posljednjeg a ili opet h, ovisno o redoslijedu).
I prestao si mi pitati, zanimljivost pitanja je nestala u svojoj jednostavnosti upravo kao što je i došla. I vratila sam se nama, sva ona blještavila izmišljenog nevidljivog svijeta i prostora u malom sa svim svojim različitostima ostavila sam onim inima tamo, koje ni ne pamtim. Žao mi je bilo pomalo što ostavljam nekog za čijim se „skutima bilo zgodno povlačiti“. Ali ti si me trebao, a ja sam od prvog tvog trenutka naznake u postojanje, obećala ti.
On ne treba tebi, upravo onako kako mi njemu nismo bili potrebni. Dobro, s malom ispravkom. On ni ne zna za nas, točnije ne zna za tebe (ja sam bila njegov suvišak, jer imao je nju. Bolje su uz njega i novi automobil pristajale i njene laže doli nas dvoje). Lagala sam njemu 20 predivnih godina, godina uz tebe predivno moje. Onih koje sam ja imala a on ne. I nikad ih neće ni imati. S namjerom zločeste ostavljene žene, uskratila sam mu pravo da te gleda kako rasteš. Pravo na ponos oca dok gleda kako izrastaš u predivnog čovjeka. S namjerom i s predumišljajem da sazna možda jednom, a to je ono sutra u kojem ćeš ti saznati sve ono na što nisam htjela odgovarati.
Sjećaš li se, od vremena neke one Koraljke prošlo je nekih pet ili nešto manje godina?! Krenuo si u srednju školu, postao već malo veće moje koje je naučilo postavljati još bolja i direktna pitanja. Ona koja pogađaju tamo gdje ne bi trebala, a odgovor ima ali ne izriče se. I da, vjerujem da se sjećaš. Opet sam zalutala i svjesno odlutala u one nestvarne vode, maska broj dva znalački navučena i ime kao plašt. Ha ha ha, moram se sad i sama sebi nasmijati, da Jahačica plavih valova. Još uvijek i nakon svih tih silnih godina smijem se kad se sjetim tog imena. I opet nabasam na tu predivnu i tako dragu ženu. Bilo je tu još ponekih, ne mogu ih se baš sjetiti. Ne sjećam se čak ni imena te toliko dobre duše žene. Tako je predivno poticala me, sažaljivo utješne riječi mi darivala. Bez išta da je tražila ili očekivala zauzvrat. Žena s toliko duše topline (kao da je sam vrag u srcu zapalio vatru) i tako nesebična u davanju. Nikad nije joj bilo dosta, više i više je uvijek davala. Nikad se nije štedila u riječima za druge. Da, još ona jedna kao igrala bi se pa ne bi. Sve nešto detektivka koja joj je oduvijek bila želja da bude. I onda tu je svoju neostvarenu želju pokušavala ostvariti i utažiti. Dvije u jednom u sobi osunčanoj, pod na kojem je samo vreća za spavanje. Toliko dobrote u sebi nose samo posebni ljudi. O da, uvjerila sam se i ja dok sam plavim morem upravljala sposobnošću mornarskog časnika 1.klase.
Da, sjećam se i ponekog muškića. Kako drugačije napisati (iako ni u kom slučaju ni uvrjedljivo ne mislim niti s pomisli na nekog određenog), suza i ranjenog srca a zaraznog imena!? Dragi su bili, rado bi se popričali, pružaju i oni ručice svoje utjehe tebi (to je ono metafore i skladnih figura doli). Skoro da ti se toliko umile, da zadivljenost te opčini njima. Ali sreća, osvijestih se na vrijeme, odjašem ja u svoju stvarnost k tebi jedino moje zelenooko.
I dugo smo si jedno drugo bili dovoljni. Ja poneku sijedu u plavim kosama imam. Ti si naočit i predivan mamin jedinac. Sin onaj kakvog što imam i što htjela sam. Sutra ću, sina moj reći ti odgovore na sva ona pitanja koja pitati si me znao. Reći ću ti ime i tvog oca. Istog onog kojem smišljeno i s namjerom nisam htjela reći za tebe. Znam, tebe sam povrijedila bez namjere i predumišljaja.
I treći put otišla sam tamo, i za taj treći put znaš i ti. I čitao si puno toga, i čitao si što pišu i oni drugi. Ne voliš ni pričati o tome a ni komentirati (mamin si ipak ti sin), ali znaš da nisam one već samo ova.
Vidio si, kao što sam i ja (ali vjerovati nisam htjela) i da tragično nije smijali bi se zajedno. I jesmo, sjećaš se. One jedne noći, kad rekao si mi: Kako dobro glumiš, staričice moja mlada! I tada si spomenuo samo jednu, onako bezlično izlišnom si je nazvao. Usputna karta koju trebaš za svakodnevni prijevoz tramvajem. Da, tako si je nazvao.
Ne znam, nakon sutra ne znam. Koliko će moja avantura trajati, da li će mi trebati baš onako istinski trebati? Da li ću i ja ispovjedi pisati, jer vjeruj mi dragi moj jedini, nikad nije napisano baš ono što želimo pročitati.
Ni dama nije tek escort dama (ima i puno drugih); ni sijede kose ne znače nužno mudrost jer godine i iskustvo ne donose samo to; svjetske šetnje nužno ne znače da poznajem sve tajne svijeta, isto kao što proživljena bol ne daje mi pravo da sve ostale su boli male i još im se i nasmijati znam.

ponedjeljak, 22.09.2014.

Igra s r……

još uvijek tu, takav istrošen od upotrebe…….)Vrijeme u kojem se događa uskoro, do kraja godine, možda čak i prije, slijedeći mjesec, ovaj mjesec, negdje krajem ovog tjedna ili upravo sada. Mračno, opip prstiju-dodirima oko sebe ili u sebi. Kapci podignuti, znak otvorenih očiju, pogleda negdje usmjerenog. Ne vidim, to je osjet kojeg ne mogu koristiti. Još jedan pokušaj, zatvaranje kapaka (kao kad zatvaraš tiho vrata za sobom pri izlasku iz prostorije, jer se želiš vratiti isto onako potiho kao kad zatvoriš vrata. Nitko ne čuje ni odlazak ni povratak. Mogućnosti nebrojene, zbog nepoznatih kretnji i radnji.), trenutak tek prije rezultata ponovnog otvaranja istih. Zastajem, da li je to strah istog, novog? Ali svijest povezana sa dubinama neistražene podsvijesti, ukazuje na nemogućnost preduge odluke. Rezultat će biti upravo onaj koji dobiješ rješavanjem nepoznanica, nekog „X“-a ili tek malog i neprimjetnog „Y“-a, i sve je moguće, sve kombinacije kvadrata i korijena broja 1007 (pridodati zagradom odijeljeni umnožak broja 3,14 i stalne konstante 0). Razmišljanje koje sada čak i po vlastitom vremenu traje predugo, odgađano do krajnjih mogućnosti neizvjesnosti nade, isprepletene željama prošlih lijepih vremena i nesigurne budućnosti. Sadašnjost je trenutak do kojeg stižem upravo sada, otvaram kapke i oči su širom otvorene u pogledu prema.
Gledam, ako se to gledanje zove i ako ću ono što (ne)vidim znati opisati riječima. Da li vidjeti je isto kad i ne vidim ništa? Budna i ne sanjam jer prsti u pokušaju nadoknađivanja ne-viđenog očima koje nisu slijepe, ali mrak je tako duboko crn da ono što bi trebale znati, ono što je njihov zadatak ovaj put je ne-izvršen. Pružam ruke u pomoći da osjetim – osjetom dodira (onog istog koji slijepi ljudi razviju do čudesnih ne-granica istančanosti, iz nekog čudnog razloga prirode uskraćeno im je pravo života gledanja u dušu čovjeka) sve ono što me okružuje, da si dočaram sve ono što ne-vidim. Oprezno, kao kad ruku plamenu primičem znajući da ne bih trebala ali moram, ovaj put strah nije dopušten. Dovedena do ruba ne-saznanja, do prekida niti s poznatim svijetom (ljepote boja, presjeka kruga neba, razdvojenog kopna vodama mora) pružam ih bojažljivo (bez prethodnog upozorenja moguće opasnosti od tsunamia života), dotičem jagodicama. Osjet hrapavog i naboranog!? Zadržavam se na prvom saznanju, pokušavam razaznati na što bi me moglo podsjetiti. Poznajem li nešto tome slično, da li sam ikada takvo nešto dotaknula? Koža, naborana od starosti i briga. Asocijativno razmišljanje, ono koje preostaje kad si doveden sam ili ne-brigom ljudskog postojanja ispred nepoznanica, bez osjetila u kojem sam uživala do sada. Prelazim prstima sad već pomalo ohrabrena nikakvim (ne)događanjima prvotnog doticaja nepoznatog. Ne, nije to stara i brigom nagrižena i naborana koža. To je nešto drugačije, nešto što nikada dotakla nisam, ni prstima ni pogledom očiju – osjetom vida, kojeg sam imala.
Navikavam se pomalo na taj mrak, oči se više ne trude vidjeti. Kako brzo odustajem, pri prvoj prepreci. Ili je to onaj ljudski samonagon, naučeno samopreživljavanje. Da, ljudsko sam biće. Čak se pri prvom doticaju sa ovom mračnom, najcrnjom tamom ponadah da sam možda neka životinja. Ona ista koja obitava sama sebi dovoljna. Ona koja ne treba drugu dušu za potpunost. Sreća ovaj put i opet (inače kakvim drugim čudom osim onom ne-sretnom zvijezdom, istom onom koja je zasjala u trenutku kad sam plačem ljudskim došla na očitovanje svijetu) nije na strani mene. Ljudsko biće, ono nazvano žena ili muškarac, čovjek.
Tražiti što je ovaj mrak, istraživati kakvo je okruženje moje i onda još i pokušavati izaći iz labirinta koji me okružuje. Sve samo zato što sam čovjek. Čovjek ne treba biti sam, nije rođen ovom svijetu da bi bio sam. Treba ljubav nekog drugog čovjeka, želi pažnju i brigu neke druge ljudske duše. Ponekad trebam i riječi koje bi podijelila s drugom osobom bliskih misli ili neke usputne riječi u prolazu izgovorene. Pomalo osjet dodira, prsti koji dotiču hrapavu i naboranu nepoznatu okolinu, prisjećam se, kao da mi ti isti dodiri potiču neki vremenski stroj. Što je prvo čega se prisjećam? Želim li izgovoriti tu misao ili je zadržati sebi samo znanoj?
Čemu odgovarati, izgovarati ono što znam! Glas nepotrebnog izgovaranja riječi, zarezom odvojene uvijek napisane i izrečene riječi „ALI“. „Ali“ kao ispravak riječi u rečenici nespretno, s namjerom ili predumišljajem izgovorenih. „Ali“ za nastavak nepotrebno-uzaludnog dijaloga, onog istog koji ne vodi ničemu željenom ili potrebnom.
Djevojčica nasmijanog lica, osmijeha danas u mogućnosti sutra. Koraci pomalo nespretni u cipelicama odvezanih podvezica, koljeno prekriveno pijeskom i crvenom tekućinom nevinosti djeteta. Suza skrivena (zbog krivnje vlastite pogreške) u kutu oka, neprimjetno kap po kap dotakne obraz i nestane. Tek trenuci su bili dovoljni, da nevine dječje ručice obrišu još koju preostalu kap oka, osmijeh vrate na lice i nastavi tamo gdje je zastala.
Prsti odmaknuti od nepoznate naborane mase, nestane i osmijeha i djevojčice. Djetinjstvo moje je to, ostalo je negdje sjećanju znano. Trčala sam nesputano, sve bilo je ispred i dostižno u vremenu koje dolazi. Došlo je i prešlo u vrijeme dolaska, tu sam. Sputana u pokretima (bez prostora), bez vidjeti gdje sam. Viknuti bih htjela i vičem, u predivnoj harmoniji glasa i glazbe sluha, nečujno a tako jako. Znam, uzeti ono što mi je drago treba, ostaviti ono bez čega bih i mogla. Čemu glas koji nitko ne čuje, kad želim oči koje boje gledaju!?
Željeti, tako ljudski zvuči. Uvijek želim više od imam, hoću više od mogućeg. Ostajem nigdje i bez ičega. Ostala sam zarobljena bez prostora, zraka ponešto još imam, ne znam gdje jer ne vidim, dodirnem da se sjetim.
Zgrada fakulteta, osmijeh zbog brucoške sreće. Žamor hodnika širokih, novi poznati ljudi. Ne trčim, sada sam već velika, cipele imaju potpetice, lice uljepšano bojama ruža i tuša koje uokviruje trepavice. I ne osjećam se baš svoja, umjetno sutra ću zamijeniti svojim, ne tako lijepim licem ali svojim. Igre su prerasle igru, bila je djevojčica koja nije htjela odrasti. Puno više drugih a manje nje. Sigurnost roditeljskog doma, podrška ne-odrastanju. Iskoristila i „kraljeve i asa“ neskrivene u rukavu neobvezne trenirke i tenisica, startasica između djevojčice i odrasle punoljetne osobe.
Labirint je sve manji, skučeniji kao da je gušenje vlastitog prostora jedino što preostaje. Ne dodirujem sjećanja, ostavlja ih kao što oni ostavljaju nju. Samopomoć (prema zakonskim okvirima) je dozvoljena u slučajevima obrane vlastitog integriteta tijela i uma. Čin radnje koji nikad nije znala koristiti, metode šutnje danas u očekivanju sutra koje neće biti sutra danas. Riječi koje glas poznaje, samopomoć uz pružene pomoći, u pravom trenutku izlaz iz labirinta u koji nikad ona ne bi ni zalutala.
Igrati se jagodicama, bez vida dodirujući poznate slike, u igri s malim a nepreglednim razumom (ako je još uvijek tu, takav istrošen od (ne)upotrebe…….)

srijeda, 17.09.2014.

„Bonton“ prijateljstva

Prijateljstvo ne poznaje bonton (zbog ne-potrebe postojanja), ne poznaje ni pravilnike i ni u kom slučaju zakone i sve one ostale legitimne sile pisanih riječi. Prijateljstvo, nemam potrebu ni želju istraživati etimologijsko značenje riječi, ja ću o prijateljstvu pisati svojim riječima i osjećajima. Prijateljstvo je najdivnija veza rođena među ljudima. Najtoplije i najistinskije prožimanje osjećaja ljudi, ono što jedno drugome u toj vezi mogu pružiti uzajamno. Prijateljstvo ne pita za godine, spol, religiju i vjeroispovijed, ne pita za nacionalnu ili bilo kakvu drugu pripadnost. Ne pita za vrijeme ili stanje sušnog perioda, otkucaji srca nisu bitni, PMS nije problem zbog kojeg prijateljstvo i u tom trenutku može biti konzumirano. Prijateljstvo je istina riječi izrečenih i ne-izrečenih, toplina razumijevanja bez pogleda i dodira, uzajamnog smijeha ili plača. Djeljiva i tuga i radost, bogatstvo i siromaštvo, prijateljstvo je postojano i kad se zemlja trese, kada vatre pohode i šume i trave, dok voda nosi čvrste kuće i zamjenjive ograde.
Prijatelj je netko koga zoveš tako, jer ti ugodu i pomisao na njegovo ime stvara. Prijatelj je riječ koju s ponosom izgovaraš iako mu krv ne možeš možda ponuditi, ali ćeš učiniti sve da mu potrebnu crvenu tekućinu pronađeš. Ne može nas spriječiti ni noć ni kišni dan, kilometri koje bi trebao prijeći po žarkom suncu i usijanom asfaltu da mu doneseš čašu vode. Svaka pomisao na prijatelja izaziva osmijeh, nijedna riječ izgovorena prijatelju nije suvišna i ne može biti pogrešno razumljiva. Prijatelj te ne iznevjeri nikada, čak ni ako sebe će uništiti spašavajući tebe.
Prijatelj, da ako nam je to prijatelj bilo ženska osoba bilo muška osoba. Upravo zbog toga, u prijateljstvo vjerujem jer prijatelja biram. Ne pružam ruku prijateljstva iz navike ili iz potrebe. Samo iz osjećaja koji mi prija (ugoda) i toj drugoj pruženoj ruci upravo čini to isto. Poznanici su nešto drugo, po meni riječ pokazuje upravo kao i kod prijatelja njihovo značenje. Poznanici su ljudi koje pozdravljamo i trenutak poslije zaboravljamo taj pozdrav. Poznanika nećeš pozvati u sati poslije ponoći, izreći neke sulude riječi koje samo prijatelju će biti dovoljne da zna što treba odgovoriti.
Prijatelja ne uzimaš kao površnost i ogrebotinu na automobilu. Jednom, u tom trenutku kada prihvatiš ispruženu ruku, onu koju možeš primiti ili onu nevidljivu na daljinu riječima izrečenu, ne prihvaćaj je ako nisi spreman/a. Jednostavno izreci da ne želiš, da ne možeš. Ne čini nepravdu ni sebi ni toploj iskrenoj ruci čovjeka s prijateljskom ispruženom rukom.
Ljubav je lijepa, zaljubljenost iako kraća možda upravo zbog toga i ljepša. Ali prijateljstvo nije ograničeno, i pravo i istinsko ne poznaje rokove trajanja. Ponekad mi se događalo da neku osobu osjetim čovjekom vrijednim prijateljstva. Ispružim ruku, i onda kao i kad nekad vidim nešto (samo zato što upravo to i želim vidjeti, a ne iz razloga što je to realnost) što sam poželjela vidjeti, osjetim toplinu koju sam samo poželjela osjetiti (zbog trenutka ili potrebe), zamislila ono što sam poželjela da je tako. I srce i glas izgovara prijatelju, pravim osjećajima i riječima. Odgovor ne stiže, nema uzvrata. Možda samo u prvim trenucima dok smijeh je još uvijek jedino što nam se zajedničko događa, dok lagodnost i ugodnost su jedino što nas veže. Poneka ispijena ili zamišljena kava, čaša vode hladne u blizini i ne iziskuje nikakav napor dohvatiti je, prijateljima se zovemo. Trenutak prođe, riječ drugih ljudi ugasi smijeh, nema više lagodnosti i „prijatelj“ nestaje.
Ne postoji čak ni poznanstvo koje pozdrav poznaje. Prijateljstvo koje je poznavalo samo jedna strana, ili čak ni to. Što ostaje? Naravno ništa, jer ništa je i bilo. Predivna magla igre riječi. Ili je to tek bio odnos u kojem sam ja htjela tog prijatelja, a taj netko drugi to nikad nije ni pomislio. Igra toplo-hladno, prijateljstvo-nepoznanstvo.
Ponuditi biti prijatelj samo kad to istinski želiš…

ponedjeljak, 15.09.2014.

?

Živjela sam kako kada
Uglavnom sebi dovoljna
Pokušavala biti potrebna
U pokušajima čak i glupa
Mijenjala da li sam se?
Tek maskom prekrivena
Plaštem zaogrnuta
Da li zbog fizike izgleda
Kemije nerazumijevanja
Voljela jesam, da li?
Čak ni to nisam znala
Ustajala kad padala bih, nisam
Privid bio je to
Krenula dalje svaki puta, jesam?
Ipak nisam
Potrebita bila, jesam
Drugima, nisam
Nisam žarila
Nisam palila
U zelenom ipak voljela, jesam?
Plavom se vraćala, jesam?
Život mi se svetio, da li je?
Ili
Kad bih znala, a pitati ne želim.

nedjelja, 14.09.2014.

Ako smijem

Prije nego sam u glavi riječi osmislila, ili bolje rečeno tek netom što su se (kao i uvijek sve što prenosim u pisanu riječ) počele onom nesmiljenom brzinom vrzmati, pa rojiti misli uobličene u riječi, naslov mi je zatitrao. Riječi koje samo što se ne-izgovore, riječi a ponekad i „šušur“ od silnih misli i riječi, bile bi ponešto drugačije da je post počeo se pisati pred nekih desetak sati. Zadnjih dana (a ponekad mi se jednostavno dogodi, da poželim pisati ali prsti zanijeme) previše toga poželim izgovoriti, silnu količinu razmišljanja i emocija iznijeti iz sebe.
Ali predobro se poznajem. Od tuda i taj vrtlog i pijavica misli, koje ne izlaze, ne žele a htjele bi. Ne mogu jer ne znaju, upravo onako kako to nikada ni znale nisu. Ledeni neotopljeni led, zakovan u željeznu ogradu, obloženu nepropusnim prslukom od atmosfere i ozonskih rupa. Klimatske promjene, manija divljanja ultraljubičastih zraka, opasnih munja i gromova udara svemirske brzine. Sve su to sitna i neprimjetljiva prirodna oružja, i ne probijaju gromadu. Led se ne otapa. Tek ponekad kad zraka sunca oblikom riječi čovjeka postane: sjećanje da šest slova hrvatske abecede postaju ime – tek jedno od mnogih, pročitati da skup izbrisanih rečenica nije izbrisan prije čitanja – kao da ih nije moja ruka pisala, čovjek – žena koja vrijedi tisuće bilijuna svega ostalog što postoji, čovjek – muškarac (već sam jednom napisala da ne trebam svijeću koja traži čovjeka, tek svoje srce) je čovjek vrijedan čak i poneke prijateljske suze; upravo tada i ledeni zaštićeni brijeg popusti im i riječi (premalo, ali i to je neki početak) u povezanosti s prstima zbližene s mislima lete van.
Osobno je i istinski osobno, meni potrebno. Smiješno, ludo, glupo, nepotrebno i da je pjesma lijepa bi bila, ovako skup osobnih slova na ekranu.
Post je trebao biti ovo nešto drugo, s manje emocija više razuma, ali prelomi se i spoji se. Ponese me čitanje, iščitavanje, saznanja i razmišljanja. Tužno je kad si ostavljen, još tužnije kad te još uvijek boli (da li je to što recimo još uvijek voliš ili tek povrijeđeni ponos), a najtužnije kad za sve to što tada tužno i tužnije jesmo, pretvorimo u jed i bijes. Kada sve ono što bilo nam je lijepo – postane ružno.
Kada sve što voljeli smo – preraste u mržnju. Kada sve što opraštali smo i kad trebali nismo – u blato svjetlosti bacimo.
Do jučer smo se smijali, igrali i radovali sitnim malim stvarima. Udruga „Sretni i zadovoljni ljudi“, bez dobrovoljnih priloga, bez europskih poticaja opstajala i živjela. Ljepota je bila u riječima, strast u slikama, mađioničarski šeširi jug-sjever i istok-zapad. Zemlja izlazećeg sunca nikad bliža nije bila, a na zapadu u svakom trenutku ponešto novo. Jugom se orili osmijesi a sjever uživao u miru. Volim te krilima zmaja letjelo na sve strane, kava u 6 ispod palme, orade na gradelama mirisale. Prijateljske maramice stizale gdje je vode bilo više nego što treba, brisale i osmijehe vraćale.
Čovjek do čovjeka, u ljude se pretvorili (ili kako to jedan čovjek je lijepo napisao „korisnici vremena“) i prebrisali, nije dobro kad dobro je.
Ne mogu, ne znam i neću razumljivo izreći. Previše bi ironije slova – imena bilo, sarkazma uvreda – bolnih koji ne trebaju, cinizma dobrote – s velikim slovom.

Vama (da se sjetite)

Pet godina ljubavi
Pet godina rastanka
Svaki trenutak dana ispunjen mislima o njemu
Svaki njegov trenutak sata u mislima na mene
Voljela sam ga
Rekao je da i on mene voli
(istina ili tek riječi ne znam)
Prestali smo se voljeti
Točnije prestao me je voljeti
Zvala sam ga
Pisala mu
Riječi odgovora nije bilo
Ružnih ni misli ni riječi
Za njega
Ni tada ni sada nemam.


Tebi (jer znam da i ti to znaš)

Boli me jer je povrijeđena
Boli me jer je rana peče
Umorna od tuge ne-rastanka
Tužna zbog riječi ne-izrečenih
Plakati ne zna
Jer duga lice je njeno
Žena je koja ljubav nosi
I nesebično daje.

Nama (ljepše je)

Ne zaboravlja se napisano
Ne briše se izrečeno
Osmijeh je uvijek osmijeh
S crticom ili bez nje
Sreća nije moja
Nije ni samo tvoja
Sreća je kao što pjesnik bi rekao
U tebi, u meni u nama.

Lijepa si zemljo moja

……kao i uobičajeno prvi vikend dan iskoristiti (a prošlo je vrijeme jer godine stigle, onog ludog vikend kuća-stan čišćenja) za šetnju gradom. Sunce je (ljudi ipak sam ja dalmatinka), nešto malo kiše (onih suludih i nezgodnih meteorološki izmjerenih 40-50-60 litara po metru kvadratnom), onako kako to samo ono zna, ispružilo svoje ruke i civilizacijski odmjerenim tonalitetom (tek poneki decibel više od uobičajenog) zamolilo sive, tmurne i sve bezličnim bojama obojane oblake da se pomaknu. I kako lijepa riječ (rekli bi naši stari, pametni i mudri preci) i najželjeznija (jer plastika nije bio proizvodni materijal upotrebe tog doba) i vrata i prozore i sve zatvorene otvore otvara, tako i oblaci se povukoše tamo negdje, na počinak krenu. Da li u zemlju Rastfaliju ili neku novu genetski modificiranu naziva „Tu nikad sigurni biti nećete“, da natope usta žedna i travi sjaj donesu?!
Šetnja pazarom prepunog povrća i voća, gužva s japanskim turistima (nije njima do kupanja samo, nisu oni narod od pobune na svaki tek povremeni nestanak sunca), đir gradom kamena i katedrale, do rive (nije to subotnja in-špica preglednih odjevnih noviteta).
Pogledom lutam u potrazi za praznom stolicom, da ne ostane neispunjena želja subotnje kave uz okus i miris prave cigarete.
Lijepa li si zemljo moja, šušura i kad kiša pada, ludosti kada sunce te grije. Plavo ti more oči odmara, umorne od riječi teških tjedna radnog iza nas.
Skladna li si zemljo moja, s toliko pročitanih knjiga, sve riječi do riječi, ljepše jedne od drugih. Skladna si zemljo moja, i juga i bure puna, sve čovjek do čovjeka u ljude se pretvorili. Gazili te zemljo moja, i kraljevi i carevi, tukli i rušili ali pregazili nikada nisu. I postade zemljo moja, lijepa i skladna kakva jesi, i čista i topla i slobodna.
Ni kipari ni slikari, u kamenu i ulju - oblikovali te ne bi. Ni pjesnici ni glazbenici, u olovci i pjesmi - ispjevali te ne bi.
Lijepa li si i skladna jesi, zemljo moja.
Vukove skrivaš u šumama, lisice u jamama, medvjede u pećinama. Plavog neba i mora, livada zelenih, žutih polja rodne li ti crnice.
Čovjeku riječi dala, da čovjekom ostane. Srce mu suncem sjajila da tijelo mu ugrije, ruke mu vodom ispirala da lice si umije, usne mu melemom mazala da medom izgovara.
Lijepa si zemljo moja gdje čovjeka si rodila da čovjekom postane, tek ljude si dobila….


Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?...............

Lijepa si zemljo moja

……kao i uobičajeno prvi vikend dan iskoristiti (a prošlo je vrijeme jer godine stigle, onog ludog vikend kuća-stan čišćenja) za šetnju gradom. Sunce je (ljudi ipak sam ja dalmatinka), nešto malo kiše (onih suludih i nezgodnih meteorološki izmjerenih 40-50-60 litara po metru kvadratnom), onako kako to samo ono zna, ispružilo svoje ruke i civilizacijski odmjerenim tonalitetom (tek poneki decibel više od uobičajenog) zamolilo sive, tmurne i sve bezličnim bojama obojane oblake da se pomaknu. I kako lijepa riječ (rekli bi naši stari, pametni i mudri preci) i najželjeznija (jer plastika nije bio proizvodni materijal upotrebe tog doba) i vrata i prozore i sve zatvorene otvore otvara, tako i oblaci se povukoše tamo negdje, na počinak krenu. Da li u zemlju Rastfaliju ili neku novu genetski modificiranu naziva „Tu nikad sigurni biti nećete“, da natope usta žedna i travi sjaj donesu?!
Šetnja pazarom prepunog povrća i voća, gužva s japanskim turistima (nije njima do kupanja samo, nisu oni narod od pobune na svaki tek povremeni nestanak sunca), đir gradom kamena i katedrale, do rive (nije to subotnja in-špica preglednih odjevnih noviteta).
Pogledom lutam u potrazi za praznom stolicom, da ne ostane neispunjena želja subotnje kave uz okus i miris prave cigarete.
Lijepa li si zemljo moja, šušura i kad kiša pada, ludosti kada sunce te grije. Plavo ti more oči odmara, umorne od riječi teških tjedna radnog iza nas.
Skladna li si zemljo moja, s toliko pročitanih knjiga, sve riječi do riječi, ljepše jedne od drugih. Skladna si zemljo moja, i juga i bure puna, sve čovjek do čovjeka u ljude se pretvorili. Gazili te zemljo moja, i kraljevi i carevi, tukli i rušili ali pregazili nikada nisu. I postade zemljo moja, lijepa i skladna kakva jesi, i čista i topla i slobodna.
Ni kipari ni slikari, u kamenu i ulju - oblikovali te ne bi. Ni pjesnici ni glazbenici, u olovci i pjesmi - ispjevali te ne bi.
Lijepa li si i skladna jesi, zemljo moja.
Vukove skrivaš u šumama, lisice u jamama, medvjede u pećinama. Plavog neba i mora, livada zelenih, žutih polja rodne li ti crnice.
Čovjeku riječi dala, da čovjekom ostane. Srce mu suncem sjajila da tijelo mu ugrije, ruke mu vodom ispirala da lice si umije, usne mu melemom mazala da medom izgovara.
Lijepa si zemljo moja gdje čovjeka si rodila da čovjekom postane, tek ljude si dobila….


Ako sam val u ovom moru
Što se nikad ne umara
Zar sam živio zaludu
Kada i oblak oluju stvara?...............

petak, 12.09.2014.

Ljubavna

Gdje je sad onaj diktafon koji ne koristi glas, ili glas koji koristi diktafon? INOVA 2064. (godina), svemir više nije granica, misli čitamo i ne pišemo više. Poznajemo se, daljina nije problem, automobili nam ne trebaju, atmosfera bez ozonskih rupa.
Djeca moja, tvoja i naša, djeca rođena poslije nas. Pametnija, ne zbog ispraznog čitanja koje ne ostavlja trag. Djeca koja su naučila riječ greška i postali ljudi-čovjek.
Promatram ih iz daljine, osmijehom koji se ne vidi, lice nije maska ali je izborano i ne prepoznaje grimasu naučenu, grimasu moje mladosti. Sretna sam zbog sebe, napokon sam postala neprimjetna, ne kao metafora pjesničke riječi.
Žena koja ne udiše zrak, za ovakve je kisik iz boce. Ugrađene cjevčice zamjenjuju istrošena cigaretom pluća. Duhan, biljka izumrla i ne postoji ni kao muzejski osušeni primjerak.
Djeca, odrasla i imaju svoju djecu. Genetika u službi djece, a ne djeca u službi genetike. Modificiranost ne postoji, dozvolili su izumiranje i te riječi. Neutroni, protoni, elektroni služe. Ne služi si njima.
Pogled kemije, dodir fizike, uzaludnost traženja. Suze kao životno energetsko gorivo, ne kao „nus“ proizvod koji uzrokuje „iskvareni“ um.
I oni plaču i tuguju, i tada suze teku. Zbog istinske boli gubitka, s razlogom zbog kojih i postoje. Ne kao laž današnjice i prošlosti, nas koji nismo zaboravljeni. Zapamćeni, kao nemogući povratak. Iskustvo su usvojili pametno, ne prodajući ispraznost beskorisnog življenja. Djeca znaju, pametna su. Srećom ili znanjem koje su usvajali znanjem htjenja, a ne kao simbol gluposti i dokazivanja.
DNK ili DNA, ne trebaju za dokazivanja sudova (nema ih, sud im je u srcu), za novac koji bi uzimali kao dokaz svog pobjedničkog prava na „njihovu pravdu“ ne koriste ga. Prepoznaju se očima koje su iste kao naše po anatomiji, ali su oči čovjeka.
Odrasla djeca ostaju ljudi, a ne tek simbioza novog odijela i riječi.
Budućnost naša koju smo htjeli kvariti, iskvariti ali smo prekinuti. Planet nas je preživio.
Zadnjim pogledima zadovoljstva neiseljenog tijela iz svog doma, za potrebom da se presadim na neko novo tlo. Zemlju koja ne poznaje krake mog korijena. Dugo, dulje od moje potrebe ostanka, predugo sam ostala. Nisam htjela, jer suza ni tada a ni sada neće biti. odavno sam htjela presjeći te životne niti, ali tada nisam smjela. Nisam mogla, zbog drugih koji su trebali moju fiziku ostanka a ja sam im dugovala to.
Jednostavno, lakoćom za koju nisam mislila da posjedujem i znam, prekinula bih ih već tada, ali ne smijem.
Žao mi je a opet nije, što dugo, puno dulje od potrebnog, predugo sam bila tu. Zadovoljstvo što sam ipak svojim očima vidjela, naboranih i spuštenih kapaka.
Pobrisala bih se gumicom postojanja već tada, ali ne smijem.
I možda, ili vjerojatno ili tek pretpostavka (to sam najbolje znala) dobro sam sada.
INOVA 2064. 22. 04. – četvrtak (iako to sada se ne zove tako). Dani su bili njihova izmišljotina neke druge INOVE (zbog bezvrijednog papira koji je dokazivao da smo znani).
Kako si?
Dobro sam.

srijeda, 10.09.2014.

Čovjek

Posljednjih par tjedana, sama sebi se sad već počinjem nalikovati na dežurnog moralistu, i nekog tko se budi i liježe s upitima zašto, kako se to može, smijemo li! Pored tih učestalih upitnika, ispod jagodica prstiju pravilno u daktilografskom položaju postavljenih deset prstiju na tipkovnici sad već pomalo istrošenog, počesto pregrijanog malog notebook-a, razmišljanja moja iz kog razloga, ali sve to nije imalo smisla i zar nismo svi dovoljno odrasli da sa dozom civilizacijskih stečevina iznosimo sebe i misli.
I prije prvih riječi i rečenica koje ponekad prilično opširno bez potrebe zareza koji bi me zaustavio u „desetoprstnom boju“ sa mislima i riječima, saznanje uzaludnosti je prisutno bez gorčine. I zašto (ha, ha – primjetno i već je tu) bez gorčine i zeleno-sive i slane žuči!?
Jednom davno, negdje pred razdoblje koje moglo bi se nazvati prelaskom iz djeteta u curicu, shvatila sam (i nije rezultat samo moja ne-genska već neka neznana inteligencija već i odgoj onaj koji i treba dolaziti iz naših pra-iskona, iz moje obitelji) da sve što u životu radimo (dobro i loše, crno i bijelo, suze i smijeh) uvijek je i skoro pa isključivo zbog sebe. Svaki postupak, svaka riječ ljepote izgovorena u trenutku radosti, riječ suza potiho i skoro bez glasa u dugim trenucima bez sna i žalosti, izvire iz potrebe našeg zadovoljstva.
I ne, ne gledam ja na to kao sebičnost i egoizam. Sve što usreći nas (jer tko je od nas toliko neraspoložen prema sebi da bi si poželio ružno) čini sretnim i osobu drugu, istu ili iste one kojima ćemo reći ili pružite nešto:
1. Kako danas lijepo izgledate!
2. Smijem li vas povesti do kuće, jer vani je kiša?
3. Izvolite maramice, zbog suza.
4. Žao mi je, da li vam mogu ublažiti bol.
5. Oprostite i izvolite, vi ste prije mene na redu.
I možemo unedogled nabrajati sve ono što bi sigurno i nas usrećilo čuti ili da nam bude pruženo od drugoga. Dok sve ovo pišem, prenosim na papir (volim zamišljati kako perom zlatnim prelazim slovima preko papira, meni je to predivna slika i osjećaj) kroz misli mi iz nekih razloga i bez obzira koliko mi je ugodan osjećaj dok mi ispred očiju prolaze riječi: molim, lijepo, hvala, boja, volim te, nedostaješ mi, dobro si……stvara mi se misao suprotnosti. Zar je u svemu potrebna ravnoteža, i zar je riječi ljepota ravnoteža ružno!?
Evo opet se pronalazim u pitanju, pitanjima proizašlim iz ništa i ničega. Kako bi dobro a i lijepo bilo, i odmah pomislim koliko radosno čitljivo bilo da sebi kažem:
Napiši jednu ljubavnu!!!!!!! Pa ako baš i ne znaš (čemu ono baš i kao malo samo ne znaš) kreni s poznatim (posudiš samo kao inspirativni početak) već ispisanim riječima:
Pišem jednu ljubavnu
Ali suza mora biti………..
Odustajem, to je pretužno za mene. Ja sam Penelopa, i kao sestra i kao prijateljica. Ja sam Penelopa kao žena koja ne izriče da čeka. Ja jednostavno čekam i kad je čekanje samo simbol nepovratnosti. Ja sam kraljica Viktorija, jer pobjeda mi je u očima. Ja sam kraljica Viktorija čak i kad ime bi mi bilo drugačije, pobjedila bih. Ja sam kraljica Viktorija koja ne odustaje.
Ja sam slomljena žena koju nikad nećete vidjeti. Ja sam slomljena žena koja ima ili je nekad imala ljubav i htjela je bez suza voljeti. Ja sam slomljena žena koja neće moliti, jer čemu ako se tražiti treba.
Ja sam samo ja, a sve ove druge gore žene su negdje oko nas. Ja jesam samo ja obična s krinkom i plaštem senzacije. Ja sam samo ja i nikad nitko drugi nisam bila, ne želim i ne trebam biti.
Obična jesam, ali mnoge su me se bojale. Moje nevidljive unutarnje ljepote, moje ljudskosti i duše. Ispunjena raznim –izmima, -azmima i –ostima, umišljali su i vidjeli sve ono što nije bilo, čega nikada i neće biti. Nesretni u svojim venama, aorte im se rasprskavale s klijetkom i pretklijetkom. Usta im izgarali vatrom zlobnosti, ispuštali vatru pred nogama svojim. Obična jesam ali prijetnja zlima i opakima.
Volim nositi naočale zbog osjetljivosti rožnice svjetlom noćnim izmučene, volim nositi fensi-šmensi ove sezone naočale. Lijepo mi uobliče lice i usne. Postajem mistična a samo sam ja.
Ali kad ugledam tebe, tvoj pozdrav i sretni osmijeh razvučenih usana, skidam svoje fensi-šmensi naočale, pokazujem oči bez prozora i duše. I ne, nisu prazne moje oči. Imaju sjaj, imaju tugu, imaju sreću, imaju suzu, imaju i želju i zadovoljstvo, imaju i više nego što podnijeti mogu.
Prijateljima prozor duše ne treba oni moju dušu poznaju, a neprijateljima. Što ponuditi bih im trebala? Upravo ono što sam im uvijek i nudila. Bisere. Crne i sive, one iste o koje se zubi lome.
Psujemo, govorimo si ružne riječi. Samo zbog imena, onog u kojem moje ima šest slova a tvoje pet. Zbog imena, jer u drugom slovu smo se počeli razlikovati a prvo nam je isto. Ti si moj prijatelj, volimo sjesti na terasu, ljeti kad je more mirno, popiti hladno pivo. Ti si moj prijatelj, na toj istoj terasi sjedimo i kad jugo zapuše, kad nam odnosi riječi i ne čujemo se dobro, ali se razumijemo dok nam more šalje svoje kapljice na lice. Ti si moj prijatelj i onda odjednom, u osvjetljenoj dvorani hotela Vlast, okreneš kad te zazovem imenom prijatelja, uputiš mi pogled. Pogled neprepoznavanja i očiju koje lutaju negdje iza mene tražeći svog novog prijatelja. Stavim ti ruku na rame:
Ti si moj prijatelj.
Nikad nismo mi bili prijatelji. To je tek tvoja opsjena stvorena mojom iluzijom lažljivih riječi.
Znali smo pričati, satima. Nisam tražila (možda sam htjela) više od mogućeg, ali i to je bilo puno. Bili smo, ali nekoliko stihova i par zeleniša je promjenilo sve. I razumijem (naravno da ne razumijem) te, izgovorit ću ti te riječi.
Kako si?
Hvala na pitanju, dobro.
To što jučer nisam popila lijek, jer nisam zbog kiše mogla do ljekarne, ma to nije toliko važno. Pa živa sam. Možda i još nešto važnije jučer nisam mogla, zbog nečeg, majci doći na vrijeme. Ma dobro, stigla sam malo kasnije i sve je ispalo dobro.
I zato;
Hvala na pitanju, dosta dobro.
Jer svi smo mi živa ljudska bića koja ne žive od čistog zraka, poneke lijepe riječi, usputnog osmijeha i potvrdnog ili se nama u želji da upravo je tako to samo učinilo.

I možda nisam ili vjerojatno nisam razumljiva, ali ovo jesu moje misli. I zar je razumljivost baš uvijek donijela i razumijevanje. Jednom, ne tako davno, netko puno pametniji od mene, o duhovitosti neću ni govoriti. Jer kako da kažem da je duhovitiji od mene, kad ja to nisam uopće. Taj netko, izrekao je: Lupaj, zviždi i izgovaraj. Ali nemoj mi dirati u moj „zdrav razum.“
I sve ovo je rezultat današnjeg pregleda i čitanja blogova, riječi nepotrebno izgovorenih, svih zaklinjanja kako su vlastiti blogovi sveti, mjesta na kojima svatko je vlasnik svojih misli i riječi, prikazanih fotografija i aforizama, prolijevanja rijeka i mora riječi o uvažavanju i našoj demokratičnosti. I onda tek trenutkom sve to jednostavno nestane kao da nikad nismo to rekli. I onda mi u očima se pojavi odustajanje.
Ali, život je uistinu i stvarno čudesan. Život je toliko u svom obliku nesavršenosti doveo trenutke našeg postojanja do savršenstva. U tom trenutku čudesnost života i življenja, kao dijamant velike i neprocjenjive vrijednosti sjajem svoje nutrine obasja pomalo razočarano lice. Pošalje mi svjetlost, pošalje ostanak.
Ja postajem ona ista samo ja – puno bolji čovjek; ja ostajem samo ja – ne želim se prepustiti; ja jesam sretna je sreća je prijatelj……….

utorak, 09.09.2014.

Priča o maslini

Maslina razvija stablo, koje je nepravilno, kvrgavo i razgranato. Listovi su kožnati i ovalni, dok je boja listova na naličju tamno zelene boje, dok je donja strana lista bjelkasto - srebrne boje. Kada je u cvatu, maslina razvija bijele cvjetove u grozdovima, a plod je ovalnog oblika tamnozelene do crne boje. Plod je bogat uljem, koji se tješti korištenjem pritiska kroz razne preše (hladna obrada), ili se izdvaja koristeći vruću vodu ili paru. Ulje se koristi u prehrani kao dodatak jelu, za prženje, začinjavanje jela, te u medicinske svrhe. U prošlosti, koristilo se i za svete obrede, kao gorivo za svjetiljke, za masažu kraljeva, kao novac, za premazivanje beba i umirućih te za glancanje dijamanata. Maslinovo drvo, izuzetno je kvalitetno, te je jako skupocjen namještaj izrađen od njega.
Često se spominje u Bibliji. U kršćanstvu je simbol Božje providnosti i brige za ljude. Mojsije je oslobađao ratovanja muškarce, koji su uzgajali masline. Golubica koja se nakon potopa vratila na Noinu arku u kljunu je nosila maslinovu grančicu kao simbol pomirenja Boga i ljudi. Na slikama s prikazom ukazanja anđela Gabrijela Djevici Mariji, vidi se kako anđeo u ruci ima maslinovu grančicu. S mnogo takvih grančica, narod je proslavio Isusov ulazak u Jeruzalem. Isus se znojio krvavim znojem na Maslinskoj gori, okružen mnoštvom maslina, a Isusov križ, bio je po predaji od maslinova i cedrova drva.
Zbog čvrstoće i otpornosti, maslina je simbol snage. Tako je Herkul imao toljagu od maslinova drva, a Odisej je maslinovim kolcem oslijepio Kiklopa. Maslina je simbol odanosti i vjernosti pa je Odisejev i Penelopin bračni krevet bio od panja masline. Homer je maslinovo ulje zvao tekućim zlatom. Hipokrat je maslinovo ulje prepisivao za više od 60 raznih bolesti. Pobjednicima na Olimpijskim igrama, na glave su stavljali maslinove vijence, a za nagradu su dobivali amfore s maslinovim uljem, koje je bilo tada vrlo skupocjeno.
U Kaštel Štafiliću nalazi se također vrlo stara maslina (na slici). Vjeruje se, da tamo raste još od dolaska Hrvata na Jadransko more u 7. stoljeću. Impozantnih je dimenzija.antnih je dimenzija.
maslina



I čvrsta i jaka, u godinama u kojima više neće biti onih dragih i milih njenih da je prate na njenom putu na kojem traje. Maslina može biti i tužna i ranjena. Korijeni duboki ali srce nježno. Predivne tri masline, i oblica i levantinka i maštrinka. Dvije predivne upitomljene i jedna pomalo divlja samonikla. Svaka potomak nekog drugog, ni iste ni slične, i list i cvijet i plod. Sve im je različito, osim pogleda kojeg daju. Spojilo ih i sunce i sol, i more i obala. Kamena zemlja kišom rijetkom protjerana, suncem silnim raspucana.

Lijepa je maslina i kad cvjeta i kad zelena samo je. I kad bura zapuše kroz granje njeno, kad jugo zvonca od ploda joj stvara. I ne da se maslina, ni kada suze od kiše joj teku, ni kada žedne ispucale usnice kore drveta su.
Teška je godina masline moje mile. Kako vas čuvati od zala silnih, i kiša stalnih?
Danas dok sam prolazila između stabala maslina, tu pored svoje kuće (smiruju me i volim ih, jednostavno volim stabla masline) kad bih iole bila plačljivija i kad bi mi suze kretale na oči bez potrebe velikog povoda, bila bih se rasplakala. Ne tako davno nisam znala ljepotu masline, razliku boje cvijeta badema ili breskve, da li višnja prvo procvjeta pa onda listići i plod malen i nevidljiv tek krene. Upravo tako, once upon a time moje tenisice poznavale su samo asfalt zimi sivo hladan, u jesen sklisko mokar a ljeti smrdljivo užaren. Poznavala sam ljetnu gužvu uskih štrada i kaleta, šušur đardina s plažama. Biljke tek one u pitaru procvjetanog đirana, poneku afričku ljubičicu dok je cvijet imala. Čak i razne ruže, po bojama naravno svaki put kada u cvjećarnicu sam trebala.
I jednog dana promjenila sam i zamjenila, to sivilo i prešla k lijepim zeleno plavim pogledima. I sretoh svoje masline, zavoljeh ih. Sve što reći sam im htjela, bilo je riječ ili dvije: Ne ostavite me!!
Priznajem nisam ih dobro pazila, i odolijevale koliko su mogle. Možda i pogledom tražile me, a ja prepoznala nisam. Tužno je, istinski tužno gledati to ponosno i čvrsto stablo, koje čak i stoljećima odolijeva. Tužno zbog plodova svojih, plačljivo i kao da bi se skrilo od srama i stida. Uvijek su lijepe oblice onako velike i oblaste, levantinka sjajna u zelenom sjaju. Maštrinka baš onako ni obla ni sjajna, u divljem crvenom kaputu.
Vrijeme, klimatsko vrijeme, vrijeme s malo ljeta uništilo ih. I onda kao da to nije bilo i kao da nije dovoljno. Čovjek i žena, jedan i dva i tri, ponekad čak i više. Nije bilo dovoljno što smo preselile dane jeseni u srpanj, noći kolovoza u studeni, poslijepodneva u siječnju zamijenili sa jutrom svibnja. Prva žena, kao Eva rajskog vrta prvo pogledom izaziva maštrinku. Premalo za izazov čak i s dodirom stalnim dovoljno bilo nije. I krenule riječi. A ono što riječi jednom unište, ni tisuće toplih pogleda slijepiti ne može.
I oblica i levantinka i maštrinka divlja samonikla, ponosne kakve same jesu, korijenjem dubokim i širokim učvršćene, okrenule čiste obraze svoje riječima ružnim, rečenicama zločestim. I druga i treća i zar broja im je bitno.
Okrenula se maštrinka, raširila grane svoje preko oblice i levantinke. Primala i uzimala dok je i koliko je mogla, i kad zadnji list nestao je, kad plod tek trula sjena zelenog sjaja i crvenog kaputića njihovog ostala je, kao da se srušila i da ne može više. Još malo ostalog ponosa ispucalu usnu kore drveta pokupila i sa sobom odnijela.
Ostavila ih je, da li zauvijek ili tek do prvog cvijeta !? Maslina je maslina, i nije za svakoga. Voljeti maslinu samo pravo i domaće srce može!!!!!!!!!!!

ponedjeljak, 08.09.2014.

Satira bez M.Smoje

Meni najinteresantnije je što nikad nisam mogla, sama sebi u svakom slučaju, dokučiti ili razaznati da li bih trebala posjete protumačiti kao cvijet različak ili tek kao travku onako usputnu. Onu istu koju ponekad šetajući cestom uz put još neočišćenih trotoara rukom prelazimo preko vlati trave i ne primjećujući što smo dodirnuli. Da li bih trebala se nihilizirati ili ipak ne?!
I opet ono koji dio mene bi bio nerazumljiv. I nijedan, ili bar onima koji bi trebali vidjeti, pročitati, prošetati. Zaobići vožnju autobusom ili tramvajem, otuđiti se, ali ne zbog karte koju bi trebali kupiti, više zbog traga.
Nedostaje i meni, naravno da nedostaje. Tek još jedno biće, sklono i bakterijama i virusima, poput Prousta zaklonjenog iza mreže kroz koju zrak ne dotiče lice moje. Ruku ispruženih izvan mreže, komarac kojemu se ni krv ne sviđa. Odleti, iako je prethodno i rovao i rovario. Gazio rilcima, ostavljao rupe ali trag ne.
Rođenjem, prije rođenja, još dok misao poželjna postajemo, pa čak i onda kada ni to nismo. Jer, istina nismo uvijek ni prije nas samih bili željeni a kako onda biti voljen!? Tek s razlikom jednom kada prvi plač nas označi, kada ime u njemu se ispiše, samo da ta mala i jadna za veći dio života razlika, razdjeli nas kao sastavnice koje će se spojiti ili spajati. Ali nikad, i nikad pored riječi, žudnji, želja i htjenja, nikad postati jedno isti.
Moj plač postaje više plač, tvoj kao da si brže zbog boli neke (tko zna, ali sve više vjerujem da takvu nisam ni upoznala), možda te zbog toga ni ne razumijem onako kako trebala bih. ne razumijem da bol može biti upravo i baš takva. Reci mi, molim te, zašto je:
1. Teško meni izreći
2. Jer jesam, vjeruj mi
3. Znam, riječi su
4. Ali ne mogu, ne dozvoljavaš
5. Možda,
6. Ili ipak sigurno
7. Ne bih
8. Znam to već sada
9. Ne mogu i ne bih ja tebi rekla
10. Ali iz razloga koji nije tvoj
11. Ja tebi vjerujem
12. A ti meni ne?
Riječi stignu, nagon broj 1. s osmijehom je osjećaj postoji povjerenje. Ali, naravno „ali“ je uvijek tu iako to baš ne volim. Jednako kao što ne volim jesti bob, ne volim blitvu ni ikakvo zelje (čak ni onda kada je s maslinovim uljem).
Javlja se odmah iza 1. onaj pravi i ispravni (tako ja sebi kažem), drugih objašnjenja nema i kao uvijek pretpostavka preostaje. Nije to povjerenje, nije to različak, zaboravak plavi u jeseni pred nama. Nagon br. 2, nekoliko (i ne neću govoriti proste riječi, ne ide mi dobro ili tako bar na prvu izgleda), tek uzgrednih riječi. Kontradikcija ili ja baš pretpostavkom lošom ponekad (bolje rečeno uvijek) vidim upravo ono čega nema!?
I ono manje i ono više, greška maštovitosti, razigrane podsvijesti koja tjera onu opterećenu svijest.
I završetak u stilu dobre ne konkluzije, već „zdrave“ i čiste pretpostavke. Njoj ne trebaju ni ime ni prezime, ni premisa jedan ni ona broj dva. Zbrajanje, čemu? Više tek neko oduzimanje, brža računica s množenjem. Dijeljenje se pojavljuje tek samo ponekad, kada se pretpostavka pokaže da i nije uopće sinonim za ispravnu konkluziju.

Satira

Satirične su riči dragog Meštra iz butige na pjaci, kad iz kontre pribacija bi mijur oliti ga posli balun, onako po svoju i ozbiljno i nasmijano. Ka pravi meštar o baluna, koji dribla tako da ga nikor ne more uvatit.
I nije ta dobra satira umrla i ostala nigdir u velome varošu, getu i isprid fontane, ima je i danas, ima je i više nego prije. I svaki pravi dalmatinac krije tu satiru svoju, ispod tog dišpeta, ispod šesnih i smišnih riči.
Kad god mu zatriba proć što bezbolnije, sa što manje uvriđenih i povriđenih, onda uzme balun isprid nogu i zadribla koliko god put triba (baš onako kako je dobri meštar to radija).
Satira nan je u svakom genu od kojeg smo sastavljeni. Satira koja ne riže ka šta to neke rade, ovo je satira za koju ni ne znate da je to. Plesna klizi priko podija, zavrti vas na sredini, šušur u glavi i ništa više ni ka prije.
Ostali bi na sredini, ali satira vas vuče tamo di ona oće. I nije važno je li van bilo lipo, bili ostali. Satira vodi igru, cinizmom do kraja.

I kad pomislimo svi kako mi odlučujemo o kraju, kako riči će biti naše. O kako dobro grišimo. Satira nas vodi za ruku, nevidljivo povlači svaki prst končićem drugim. Pokažemo ovo našim prstom, ispričamo i pozdravimo onog našim ričima. Laž, ništa nije voljom našom tek scenarista satira odredila nam uloge.
I onda nam kaže zbogom, i nema me više.
Ali nitko toliko sebi voljen ne može ostaviti djecu svoju. Onu koju voli i onu izvanbračnu nikad željenu.
Ostaje tu, u javljanju jednakom kao i ne-javljanju.
Satira nikad ne odlazi, čak ni na trenutak.

subota, 06.09.2014.

Chapter 1.

Vrijeme, a da pri tome upravo i točno bez pogovora ili nekih nedoumica mislim na klimu je očito. Upravo iz razloga što opisujući kišu koja je sve drugo osim potreba zemlji, onoj istoj po kojoj čovjek hoda, u koju iskopavajući je izrađujemo rupe, i stavljajući u njih sve ono što vjetar iz svoje sebičnosti, nastale ljepotom njegovog oka, ne podari zemlji. Kiša koja uporno želi biti najveći promašaj ovog ljeta. Uzdizali smo je do vrha modnih noviteta, na pijedestalima mnogih života prolaznosti onog drugog vremena. Kiša simbol života, one iste vode u kojoj se utapamo u vlastitim suzama.
Vremenu prepunom elektriciteta koje zrakom i nebom kao da želi vratiti se zemlji. Onoj istoj po kojoj čovjek korača i kroči ponekad naprijed, i da li je uopće moguće da čovjek može kročiti unatrag!? Izbačenog ljudskog ogorčenja, ili je to čisti privid oka mog?
Započinjem, odlukom (onako kako nikad nisam znala kažem, a ustvari to je samo opravdanje sebi prema drugima, jer da sam htjela i naučila bih) po prvi puta. Zašto i upravo zbog toga ni neću napisati (u životu, čijem, mom ili ono što životom oko sebe se zove), jer vrijeme je kaže on, vrijeme je zastati ne zaustavljajući krila među prstima. Nevidljivim repom sirene odbaciti sva kamenja koja me okružuju, kao što se maslina okruži. Zbog korijena kako bi uvijek (i kada grom udari posred njene sredine) svima mogla reći: Tu sam ja rođena!
Odluka da je vrijeme susresti se napokon, jer previše sutra se sudaraju u sutra. Danas je danas, baš onakvo kakvo bi trebalo biti. Vrijeme bez sumraka, s upaljenim lampama čistog bijelog stakla. Otvoriti sve svoje albume, fotografije složene redoslijedom kronologije onog drugog vremena. Listati, gledati i ne zaustavljati se ni na jednoj, jer sve su jednako i lijepe i važne. Uzimajući i dodirujući onu lijevu, desna će odjednom nakupljati, (možda dugo vremena neće ni izgovarati, a kamoli tek prigovarati) i jednog dana u značenju riječi onog drugog vremena, izreći će svu patnju svoje nevidljivosti.
I dodiri i pogledi, nesvjesni da radimo sve ono protiv čega se i sami spremamo na ustanak. Lijepa riječ, pažnja cvijetom rascvjetanim za nju ili njega, miris kojeg volimo, i tek usputno klimanje glavom (da li pozdrav primjetljivosti ili i zbogom za zauvijek, zaborav da ikad smo se i vidjeli).
I ne pričam o ljubavi, da zabune ne bude. Ljubav je vrlo jednostavna. I sretni možemo biti, zaljubljeni voljeti, biti voljeni bez obzira na klimatske prilike oko nas. Zagrljeni čak i više u danima vremena u vremenu kiša ili pahuljica bijelih.
Ovo će biti i jeste priča o životu. Za početak ću plakati više, pročistiti se kako bih mogla pisati u priči, o lijepoj djevojčici koja svojim velikim očima naivno je tražila svijet.

Jednostavno je donijeti odluku, posebice ako ti izbor baš i nije raznolik. Istina je i vjerujem, da poteškoće su, kad ti s jedne strane nude se predivna zelena prostranstva na kojima ponosno se šepuri kuća (i nije samo toliko lijepa kao iz vaših snova, ona je čak više i od one kuće koju ste u mašti stalno oblikovali i mijenjali), ispred nje bazen plavetnila upravo onaj kao iz vaših sinoćnjih snova. Automobili, parkirani pred kućom na šljunku, onom koji je posebnom dostavom isporučen s otoka usred Tihog oceana. I svaki put pri dodiru guma s automobila kao da more zašušti i poput vala se usidrite pred kućom iz snova. Večernje zabave za društvo prijatelja, onih koje ste uvijek željeli pozivati na druženje i ples, u sobi velikoj kao pet kuća u kojima sada stanujete.
S druge strane stan na vrhu najveće zgrade koja je ikad sagrađena, bez zidova koji nam zatvaraju i dušu i koji nas udaljavaju i od nas samih. Staklo topline, ne ono hladno i bijelo, jednosmjerno. Ono koje samo ja vidim, ali onda osamljene duše, nedjeljive. Vidim ja sve, i mene vide. Ali toliko je topline da ostaju samo osjećaji za gledanje, nikakve loše misli. Namještaj samo za vas dizajniran, ormari prepuni odjeće s potpisom, soba s pogledom na taj isti ormar i jedino što možeš u njoj pronaći su cipele. One za jutro kad bi do kupaone, pa onda jedne za šetnju do kuhinje u kojoj zvuk tvog glasa upali aparat za kavu. Da li opet neke nove cipele uzeti pa iz kuhinje proći dražesnim ručno izrađenim tapetom do fotelje prilagođene samo za tvoje tijelo.
Vjerujete li i vi, kada kažem da izbor tada i nije tako jednostavan!?
Sad bih kao zdrav logičar, zaključila da sretnija jesam upravo zbog toga što tako malo imam, pišem o vrijednostima materija i stvari, papira koje neki nazivaju lažnim šuškavim zelenišem. Lakše se odlučujem, ako ustvari uopće i dobijem priliku da imam što za odlučiti.
Biram između nečeg što je prazno i ispražnjenog! Ima li tu uopće razlike?
Dobar čovjek filozofiji kompliciranosti bi bez ikakve dvojbe, izrekao misao svoju. Naravno da razlike ima, i to ne tek neka sitna i nevažna. Vrlo velika, prostim i okom i dušom uočljiva. Tek onom nezainteresiranom oku duše koja zemljom hoda, razlike nema. Zašto?
Zaključak je vrlo jednostavan! Zaokupljeni i zaogrnuti u sebeljublje i sebevidljivost kako bi išta drugo i zamijetiti i mogli i htjeli. I izborom teškim neopterećena odlučih da vrijeme je pravo, vrijeme satima i danima i ostalim mjerama mjereno. Odlučih da vrijeme lakih nota i koraka je prošlo. Suočiti se sa sobom, u vremenu izbora i odluke. Upravo sada.

Chapter 2.

Zgrada škole, djeca i veselo odjekivanje njihovih glasova. Mjesto na kojem sam upoznavala prva slova (ali bez lažne skromnosti bila sam pametno dijete, koje je ulazeći u tu zgradu poznavala sva slova, čak i riječi za čitanje), brojke smještala na prava mjesta. Čudan spoj sam bila, recitirajućeg glasa koje je izgovaralo predivne stihove, a onda opet netko tko je brzo ako ne i najbrže dolazio do svoje učiteljice s gotovim rješenjima iz matematike. Povijest ali samo ona koja se meni sviđala, zemljopis o kako je to bilo nešto grozno i neomiljeno. Slike kockica (glumeći malog pabla) u pokušaju kakve takve, samo da prolazna ocjena je.
Kako se ne bih prepuštala zijevanju ili slučajnom ometanju drugih, učiteljica bi me poslala i slala (malo mjesto je to, djetinjstva mog) da joj kupim razglednicu, da odem vidjeti da li je stigla pošta (poštar je bio prijatelj mojih roditelja). Da idem prošetati rivom pored mora odmah pored škole, vidjeti da li će biti lijepo vrijeme i kakav je ulov ribara bio danas.
Učiteljica me je tako dobro poznavala, da sam polugodište drugog razreda osnovne škole umjesto one odlične ocjene imala zaokruženu tek onu vrlo dobru. Da se ne ulijeni, da ima poticaj i dalje (kao da je već onda znala da ću zastajkivati i odustajati, da li iz dosade i ili nečeg drugog), ne zato što ne zaslužuje već zato što može i više i još.
I tako, očekivanja uvijek veća su bila. Nemogućnost da produljim vrijeme, me je zaustavljala u nekoj novoj izvannastavnoj aktivnosti. Bila sam čak i lijepa djevojčica.

četvrtak, 04.09.2014.

Življenje postaje sve veći......

Život i življenje postaje sve veći „kaos“, ne samo 1.plaćenom razredu, priključuje se njemu i 2.istog naziva, pa ima tu kažu i 3.razred i dalje ne ide kao što je to u školi, odmah dolazimo do malo-velike mature. To bi bili realnog sektora vlasnici, koji u svakom slučaju u tim vodama nisu sami jer iznad njih dolaze akademici koji umjesto knjiga pokupovali sve što je bilo za prodati, a ostalo im poklonjeno. Poklonili isti oni koji sada i kad bi htjeli pred završni ispit četverogodišnjeg školovanja, počinju pomicanje iz klupa u koje su se bili prilično ugnijezdili. Ne mogu baš napisati da znam kako i zbog čega, više kao pretpostavku izreći.
Bilo bi zgodno primjerom to objasniti, onim kako ja to vidim. I sami znate, naravno svi oni sretnici koji nedjeljom tijekom ljeta mogu uživati u svojim morskim vikend-kućicama, svi oni koji nedjelju mogu nazvati nedjeljom odmora, kako je lijep osjećaj jutarnjeg buđenja, bez strke i bez onog peterosatnog unaprijed razmišljanja. Otvoriti oči naspavan, pa još malo se protegnuti, ili recimo ljeto i nedjelja, probuditi se (ne zato što trebamo, već zato što želimo) upravo kad i sunce počinje se javljati, sjesti ili leći na terasu odmah pored mora. Pogled u daljini i blizini, umirujuću, divan i prepun života. Plava boja mira i tišine, u očima u srcu i u glavi. I onda, u jednom trenutku prepustiti se jedinstvenom i ničim zamjenjivom osjećaju slobode. Prepustiti se moru. I tko bi onda podigao se i otišao negdje među kamenje i pustoš, napustio tu ljepotu zamijenivši je nečim i ružnim i puno težim življenjem. Tako i naši četverogodišnji, petogodišnji učenici (jer kako ih drugačije nazvati), koji svaki put ponavljaju razrede. I ponavljaju ih tako da se svaki put vrate još više unatrag. I možemo im mijenjati i škole, i mjesta, i strane svijeta. Čak im promijeniti i nazive ulica, njihova imena i prezimena, legitimno ili sa zakonom iznad svih zakona. Uvijek se ponavljaju i pravila njihovog ponašanja i vraćanje razred za razredom unatrag.
I upravo ti, koji donose zakone o broju, veličini i načinom stjecanja i platnih razreda i svega ostalog, se usidre na početku škole i lijepo im. I čemu i zbog koga da se onda pomiču?! Zbog nekih koji su im dali svoj glas, svoje povjerenje ukazali im, zamisli čak im i plaće osigurali!? Bilo bi previše smiješno da ih to omete, zar ne!?
Pretposljednja rečenica teksta započinje ono o čemu često (možda čak i više od dnevno-mjesečno-životno potrebno) razmišljam, ljudima. Njihovim postupcima, ironijama, cinizmima, ljubavima, povjerenjima, uvažavanjima pa sve do poštovanja. Sve ono što možemo ili osjećamo jedni prema drugima, uzvraćajući na osjećaj istim ili još boljim. Osjećaji koji vrijede za jednu stranu druga nikad za nju nije ni čula. I sve do odnosa na način da nam je najteže kad se dovedemo do zida mogućih ružnih riječi i postupaka koje bi htjeli ili mogli, ili jedno i drugo učiniti si ili izgovoriti.
Živim na način da imam vjeru u ljude, da svaki moj pozdrav, pogled ili odnos započinje upravo na taj način. Bez obzira na razočarenja, na životne trenutke u kojima sam bila povrijeđena (neočekivano i bez potrebe), (očekivano i s potrebom) ali na najgori mogući način u odnosu na sve druge i nove ljude u svom životu, svaki početak započinjem uvijek na isti način. Nije to naivno-glupo-djetinjasto ponašanje, iz razloga jer „ne vidim“ ili „ne čujem“, pa sam zgodan „objekt“ za igrice ljudi sklonih takvom ponašanju u odnosu na druge. I onda iz te jedne krajnosti prelazim u drugu, u totalno nepovjerenje (bez mogućnosti popravka i oporavka) i to sve nakon jednog (pa makar bi neki rekli i bezazlenog i nevažnog razloga) poteza koji me je u tom trenutku doveo u neugodnu situaciju.
Kako to rade naši vrli političari, kako to radimo mi njihovi fanovi i obožavatelji? Jer kako drugačije da se nazovemo? Zar ne opraštamo upravo samo svojim pjevačkim idolima i miljenicima, omiljenim glumcima neke njihove pogreške i poteze koji nisu po našim mjerilima bili ispravni!? Upravo to radimo i sa političarima, tajnim agentima prerušenim u političare, glumcima prerušenim u nove uloge, liječnicima koji su bolji dijagnostičari u politici doli u struci za koju su dobili diplome. Svakih nekoliko godina zaboravimo da nisu ništa napravili – dobro, pa ih onda opet primimo u klupe sa foteljama. A oni kao i uvijek i kao što će to uvijek i raditi, zaborave na ukazano povjerenje, zaborave na potpisane ugovore o radu (jer poslodavac im je nemoćan pred njima) i njegovo izvršavanje.
Onda se mi koji smo ih upisali u škole i kupili im automobile i odijela, ljutimo i provodimo ankete. Da li smo ljuti, hoćemo li odmah otići iz te države, možda da li bi bilo bolje da prvo završimo škole i fakultete (jer ipak tu možemo, a u onoj nekoj drugoj bi trebali platiti), imamo li još dovoljno ružnih riječi za izgovoriti? Ali kome mi to sve govorimo? Sebi, kao prvo. Radujući se kao mala djeca sladoledu, tako se i mi radujemo nekom novom imenu-zvijezdici na političkom nebu (novom koje je već prilično i odavno i otrcano, samo je otišlo na neke estetske zahvate, zbog prevare nove).
Znam, kompliciram ali jednostavnije ne znam. Često, posebno kad mi život nametne neki novi križić za ponijeti (mojom greškom ostao u nekom sutra, pa sam ga susrela) razmišljam o ljudima. Ljudima kao bićima koji imaju dušu dostojnu imena „čovjek“, ljudima koji se raduju tuđim uspjesima i sreći, ljudima koje boli tuđa tuga i žalost. Nama, i meni i vama, pitajući se u kojoj godini smo se izgubili.
Danas sam razgovarala s poznanikom (čovjekom koji mi je bio drag, i kojeg sam cijenila upravo kao čovjeka – izgubili smo se negdje), dugo se nismo čuli ni vidjeli. Razmijenili nekoliko civilizacijskih rečenica (ono kako to uobičajeno radimo: dobar dan, kako si, nešto novoga da li ima i etc.) i za kraj lijepe želje za budućnost i rečenica koja me je potakla (ne samo ona, ali je bila onaj završni poticaj) da pišem o ljudima, i poštovanju i povjerenju.
„Drago mi je što vidim da jesi zadovoljna i sretna, ali još više mi je drago da se nisi promijenila!“…. i moj odgovor:
Život nas oblikuje, iskustvo vremenom nakupljeno isto tako, ljudi i prilike. Oblikuje nas na način da svakodnevno te oblike uobličujemo u modne kolekcije i nosimo ih, a u suštini uvijek smo ono što jesmo bili na samom početku. Dobri ili manje dobri………..

srijeda, 03.09.2014.

Jutarnja kava

Duhovito, ozbiljno, iskreno i kao pomoć! Moguće, da li je? Vjerojatno ne, ali i svaki pokušaj može biti pokušaj, više ili manje ne-uspješan. Zrak zadnjih dana, za što bi moglo biti jedno sasvim logično objašnjenje – kiša u povećim i impozantnim količinama, pročišćen i kao da poziva na udisaj punim plućima. I ne brinite dragi moji pjesnici pušači, slobodno duboko udahnite. Poznajem taj osjećaj, i neće biti ni boli ni ikakvih pojava u obliku sukoba desnog i lijevog osmijeha, centralnog sukoba kod srednjaka između palca i malog prsta.

Osjećaj propuštanja propuštenih trenutaka, ne svojom krivnjom, našom. Toliko puta rekli smo sebi, pa drugima, napisali poslije svega, krivnja nikad nije jednostrana, ona je kao dvostrano obvezujući ugovor. Izazove li jedna strana pokret nedogovoreni, pređe crtu spajanja, inercijom obvezatnosti biva izazvana i druga strana.

Nisam razumljiva, ali to ovaj put i ne želim. Razumljivost i svrsishodnost će se iskazati u trenutku kad ti pročitaš, i kad budeš znala da sve može biti ispravno upravo onoliko koliko suštinski je pogrešno.
Razumljivo će biti onog trena, kad osjetim razmišljanje u smislu što ja bih njoj rekla? Da li bi osjetila da jedan slog riječi, kratak, (onaj često zamjenjen klimanjem glavom), tko zna da li bi potvrda mogla biti ispravna. Tko zna (jer znanje nije čak ni krhko, nema ga), da li bi bilo dobro ogledati se u ogledalu prije, da li bi oči nešto mi rekle?
Možda to ipak i nije dobra ideja. Oči vide upravo ono što žele, točno onako kao što i čitaju ono što i kako žele vidjeti. Sjećaš se one tvoje rečenice nedavno. Nešto mi bode i zabolo mi je oči, i cijelo vrijeme razmišljam da li da se vratim na to, ili ne. Vraćam se na objekt i subjekt koji su moje oči izbole, što je očito, i moram s tobom ja to u stilu obrade teksta dovršiti. Usuđujem se unaprijed reći, da smo obje u tome. Bilo je prilično ublaženo s tvoje strane, u takvom si raspoloženju.
Hej, priznaj da si se sad barem malo nasmiješila?! One dvije male rupice na obrazima, hej priznaj. One iste dvije koje su upravo napravile pomutnju i smutnje, naravno u kombinaciji s crvenim rukavicama!
Još jedan osmijeh, i za mene i za……ali prvenstveno za sebe. Ono što nam je objema oči pomalo žarilo, na više mjesta (ja sam to prerasla odavno, zahvaljujući tebi draga moja….) sad je postalo pomalo izlišno, skoro da bih se usudila upotrijebiti izraz „otrcano“. Jer nema potrebe, zrak je baš lijepo čist i poželjan za udisaje.
I onda pomislim, da li zauvijek pisati samo pjesme, ili. I onda zastajem, jer u tom trenutku shvatim, da jednostavno nemam što reći za to. Jer ako ne budu više te pjesme, biti će one druge, izazvane nestankom prvih pjesama. Život je istinska kurva (izvini što psujem, ili beštiman). I neću dalje, sve je ovo samo moja i tvoja jutarnja kava.
I još jedan osmijeh, moraš ga imati nakon što pročitaš. Zamislila sam kako bi to bio dobar psiho-razgovor (naravno da je drugo mjesto, vrijeme i tako to) u troje. Pelin, višnjica i blago rashlađeni žuti otrov.
I tebi su bole sve te nametljive rečenice, produljene bez ikakvog sadržaja i smisla. Tek onako da kao obveza budu tu. Riječi koje nisu ni riječi, a kako bi imalo smisla.

Dobro jutro ti, kroasani stižu za par minuta!

ponedjeljak, 01.09.2014.

N e u m i t n o

"Nekad osjetim kako vrijeme neumitno je proteklo. Nije to onaj osjećaj kako sam izgubila neke trenutke, događaje neostvarene u tom trenutku. One ostvarene i one koji su se dogodili bez mene, vlastitom odlukom neizabrane.
Nije to taj osjećaj, to bi bilo jednostavno čak i za mene. Proteklo kao vode u rijeci koje se više nikad uzvodno vratiti neće, došle su neke nove a ja zajedno s onima otišla. Taj osjećaj koji ne samo što nije ponekad prešao je u uvijek. To je kompliciranost. Najjednostavnije je bilo kad sam mogla donositi pogrešne odluke, i bez zaustavljanja krenuti ka postaji nove pogreške.
Komplicirano je postalo kad su se udaljenosti smanjivale, korak postao težak i zaustavljen. Novi grad, ljudi nije ni bilo. Novo mjesto ne toliko dobro. Pogreška, uzdah tek poneki jecaj u sebi, tih i nečujan.
Više se ni okrenuti oko sebe nisam znala, nisam smjela. Zaustavljena ovaj put tek za dočekati kraj. Sutra je bilo sutra, završavalo u početku sutra, izmjenjivala se sutra nikad proživljena. Odjednom poput začaranog kruga našla se u onom prvom sutra, onom kojeg sam preskočila u htjenju da se ne ponovi."
Drugima opraštaj uvijek (čak i onda kad im nemaš što oprostiti) a sebi nikad.- možda sam samo privid nakon toliko vremena između nas

Prijateljice moja draga, kako da si oprostim sve ovo vrijeme!? Sumrak je bio tvoj (i ovaj u kraju, i proljetni, jesenski s oblacima. a zimski si naprosto gutala očima boje duge). Kao slikar glasu si davala boje, riječima konture a pjesma uvijek ista. Vjetar u tvojim prstima prepuštenim visinama. - sjećam se u pitanju tebi

Sada kada pričam (ako uopće i govorim), ne razgovor (zaboravila sam tu vještinu, osim u nekim trenucima u kojima se sjetim) objašnjenje koji ne služi ničemu,………..- tiho izgovoriš

Ništa te pitati neću, baš kao što nikad te ni pitala nisam. Reći ćeš mi upravo onoliko koliko želiš, riječi koje smijem čuti (ostale ću pronaći negdje između njih). – još tiše da te ne probudim.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv