Meni najinteresantnije je što nikad nisam mogla, sama sebi u svakom slučaju, dokučiti ili razaznati da li bih trebala posjete protumačiti kao cvijet različak ili tek kao travku onako usputnu. Onu istu koju ponekad šetajući cestom uz put još neočišćenih trotoara rukom prelazimo preko vlati trave i ne primjećujući što smo dodirnuli. Da li bih trebala se nihilizirati ili ipak ne?!
I opet ono koji dio mene bi bio nerazumljiv. I nijedan, ili bar onima koji bi trebali vidjeti, pročitati, prošetati. Zaobići vožnju autobusom ili tramvajem, otuđiti se, ali ne zbog karte koju bi trebali kupiti, više zbog traga.
Nedostaje i meni, naravno da nedostaje. Tek još jedno biće, sklono i bakterijama i virusima, poput Prousta zaklonjenog iza mreže kroz koju zrak ne dotiče lice moje. Ruku ispruženih izvan mreže, komarac kojemu se ni krv ne sviđa. Odleti, iako je prethodno i rovao i rovario. Gazio rilcima, ostavljao rupe ali trag ne.
Rođenjem, prije rođenja, još dok misao poželjna postajemo, pa čak i onda kada ni to nismo. Jer, istina nismo uvijek ni prije nas samih bili željeni a kako onda biti voljen!? Tek s razlikom jednom kada prvi plač nas označi, kada ime u njemu se ispiše, samo da ta mala i jadna za veći dio života razlika, razdjeli nas kao sastavnice koje će se spojiti ili spajati. Ali nikad, i nikad pored riječi, žudnji, želja i htjenja, nikad postati jedno isti.
Moj plač postaje više plač, tvoj kao da si brže zbog boli neke (tko zna, ali sve više vjerujem da takvu nisam ni upoznala), možda te zbog toga ni ne razumijem onako kako trebala bih. ne razumijem da bol može biti upravo i baš takva. Reci mi, molim te, zašto je:
1. Teško meni izreći
2. Jer jesam, vjeruj mi
3. Znam, riječi su
4. Ali ne mogu, ne dozvoljavaš
5. Možda,
6. Ili ipak sigurno
7. Ne bih
8. Znam to već sada
9. Ne mogu i ne bih ja tebi rekla
10. Ali iz razloga koji nije tvoj
11. Ja tebi vjerujem
12. A ti meni ne?
Riječi stignu, nagon broj 1. s osmijehom je osjećaj postoji povjerenje. Ali, naravno „ali“ je uvijek tu iako to baš ne volim. Jednako kao što ne volim jesti bob, ne volim blitvu ni ikakvo zelje (čak ni onda kada je s maslinovim uljem).
Javlja se odmah iza 1. onaj pravi i ispravni (tako ja sebi kažem), drugih objašnjenja nema i kao uvijek pretpostavka preostaje. Nije to povjerenje, nije to različak, zaboravak plavi u jeseni pred nama. Nagon br. 2, nekoliko (i ne neću govoriti proste riječi, ne ide mi dobro ili tako bar na prvu izgleda), tek uzgrednih riječi. Kontradikcija ili ja baš pretpostavkom lošom ponekad (bolje rečeno uvijek) vidim upravo ono čega nema!?
I ono manje i ono više, greška maštovitosti, razigrane podsvijesti koja tjera onu opterećenu svijest.
I završetak u stilu dobre ne konkluzije, već „zdrave“ i čiste pretpostavke. Njoj ne trebaju ni ime ni prezime, ni premisa jedan ni ona broj dva. Zbrajanje, čemu? Više tek neko oduzimanje, brža računica s množenjem. Dijeljenje se pojavljuje tek samo ponekad, kada se pretpostavka pokaže da i nije uopće sinonim za ispravnu konkluziju.
Post je objavljen 08.09.2014. u 15:31 sati.