"Nekad osjetim kako vrijeme neumitno je proteklo. Nije to onaj osjećaj kako sam izgubila neke trenutke, događaje neostvarene u tom trenutku. One ostvarene i one koji su se dogodili bez mene, vlastitom odlukom neizabrane.
Nije to taj osjećaj, to bi bilo jednostavno čak i za mene. Proteklo kao vode u rijeci koje se više nikad uzvodno vratiti neće, došle su neke nove a ja zajedno s onima otišla. Taj osjećaj koji ne samo što nije ponekad prešao je u uvijek. To je kompliciranost. Najjednostavnije je bilo kad sam mogla donositi pogrešne odluke, i bez zaustavljanja krenuti ka postaji nove pogreške.
Komplicirano je postalo kad su se udaljenosti smanjivale, korak postao težak i zaustavljen. Novi grad, ljudi nije ni bilo. Novo mjesto ne toliko dobro. Pogreška, uzdah tek poneki jecaj u sebi, tih i nečujan.
Više se ni okrenuti oko sebe nisam znala, nisam smjela. Zaustavljena ovaj put tek za dočekati kraj. Sutra je bilo sutra, završavalo u početku sutra, izmjenjivala se sutra nikad proživljena. Odjednom poput začaranog kruga našla se u onom prvom sutra, onom kojeg sam preskočila u htjenju da se ne ponovi."
Drugima opraštaj uvijek (čak i onda kad im nemaš što oprostiti) a sebi nikad.- možda sam samo privid nakon toliko vremena između nas
Prijateljice moja draga, kako da si oprostim sve ovo vrijeme!? Sumrak je bio tvoj (i ovaj u kraju, i proljetni, jesenski s oblacima. a zimski si naprosto gutala očima boje duge). Kao slikar glasu si davala boje, riječima konture a pjesma uvijek ista. Vjetar u tvojim prstima prepuštenim visinama. - sjećam se u pitanju tebi
Sada kada pričam (ako uopće i govorim), ne razgovor (zaboravila sam tu vještinu, osim u nekim trenucima u kojima se sjetim) objašnjenje koji ne služi ničemu,………..- tiho izgovoriš
Ništa te pitati neću, baš kao što nikad te ni pitala nisam. Reći ćeš mi upravo onoliko koliko želiš, riječi koje smijem čuti (ostale ću pronaći negdje između njih). – još tiše da te ne probudim.