Prije nego sam u glavi riječi osmislila, ili bolje rečeno tek netom što su se (kao i uvijek sve što prenosim u pisanu riječ) počele onom nesmiljenom brzinom vrzmati, pa rojiti misli uobličene u riječi, naslov mi je zatitrao. Riječi koje samo što se ne-izgovore, riječi a ponekad i „šušur“ od silnih misli i riječi, bile bi ponešto drugačije da je post počeo se pisati pred nekih desetak sati. Zadnjih dana (a ponekad mi se jednostavno dogodi, da poželim pisati ali prsti zanijeme) previše toga poželim izgovoriti, silnu količinu razmišljanja i emocija iznijeti iz sebe.
Ali predobro se poznajem. Od tuda i taj vrtlog i pijavica misli, koje ne izlaze, ne žele a htjele bi. Ne mogu jer ne znaju, upravo onako kako to nikada ni znale nisu. Ledeni neotopljeni led, zakovan u željeznu ogradu, obloženu nepropusnim prslukom od atmosfere i ozonskih rupa. Klimatske promjene, manija divljanja ultraljubičastih zraka, opasnih munja i gromova udara svemirske brzine. Sve su to sitna i neprimjetljiva prirodna oružja, i ne probijaju gromadu. Led se ne otapa. Tek ponekad kad zraka sunca oblikom riječi čovjeka postane: sjećanje da šest slova hrvatske abecede postaju ime – tek jedno od mnogih, pročitati da skup izbrisanih rečenica nije izbrisan prije čitanja – kao da ih nije moja ruka pisala, čovjek – žena koja vrijedi tisuće bilijuna svega ostalog što postoji, čovjek – muškarac (već sam jednom napisala da ne trebam svijeću koja traži čovjeka, tek svoje srce) je čovjek vrijedan čak i poneke prijateljske suze; upravo tada i ledeni zaštićeni brijeg popusti im i riječi (premalo, ali i to je neki početak) u povezanosti s prstima zbližene s mislima lete van.
Osobno je i istinski osobno, meni potrebno. Smiješno, ludo, glupo, nepotrebno i da je pjesma lijepa bi bila, ovako skup osobnih slova na ekranu.
Post je trebao biti ovo nešto drugo, s manje emocija više razuma, ali prelomi se i spoji se. Ponese me čitanje, iščitavanje, saznanja i razmišljanja. Tužno je kad si ostavljen, još tužnije kad te još uvijek boli (da li je to što recimo još uvijek voliš ili tek povrijeđeni ponos), a najtužnije kad za sve to što tada tužno i tužnije jesmo, pretvorimo u jed i bijes. Kada sve ono što bilo nam je lijepo – postane ružno.
Kada sve što voljeli smo – preraste u mržnju. Kada sve što opraštali smo i kad trebali nismo – u blato svjetlosti bacimo.
Do jučer smo se smijali, igrali i radovali sitnim malim stvarima. Udruga „Sretni i zadovoljni ljudi“, bez dobrovoljnih priloga, bez europskih poticaja opstajala i živjela. Ljepota je bila u riječima, strast u slikama, mađioničarski šeširi jug-sjever i istok-zapad. Zemlja izlazećeg sunca nikad bliža nije bila, a na zapadu u svakom trenutku ponešto novo. Jugom se orili osmijesi a sjever uživao u miru. Volim te krilima zmaja letjelo na sve strane, kava u 6 ispod palme, orade na gradelama mirisale. Prijateljske maramice stizale gdje je vode bilo više nego što treba, brisale i osmijehe vraćale.
Čovjek do čovjeka, u ljude se pretvorili (ili kako to jedan čovjek je lijepo napisao „korisnici vremena“) i prebrisali, nije dobro kad dobro je.
Ne mogu, ne znam i neću razumljivo izreći. Previše bi ironije slova – imena bilo, sarkazma uvreda – bolnih koji ne trebaju, cinizma dobrote – s velikim slovom.
Vama (da se sjetite)
Pet godina ljubavi
Pet godina rastanka
Svaki trenutak dana ispunjen mislima o njemu
Svaki njegov trenutak sata u mislima na mene
Voljela sam ga
Rekao je da i on mene voli
(istina ili tek riječi ne znam)
Prestali smo se voljeti
Točnije prestao me je voljeti
Zvala sam ga
Pisala mu
Riječi odgovora nije bilo
Ružnih ni misli ni riječi
Za njega
Ni tada ni sada nemam.
Tebi (jer znam da i ti to znaš)
Boli me jer je povrijeđena
Boli me jer je rana peče
Umorna od tuge ne-rastanka
Tužna zbog riječi ne-izrečenih
Plakati ne zna
Jer duga lice je njeno
Žena je koja ljubav nosi
I nesebično daje.
Nama (ljepše je)
Ne zaboravlja se napisano
Ne briše se izrečeno
Osmijeh je uvijek osmijeh
S crticom ili bez nje
Sreća nije moja
Nije ni samo tvoja
Sreća je kao što pjesnik bi rekao
U tebi, u meni u nama.
Post je objavljen 14.09.2014. u 23:17 sati.