još uvijek tu, takav istrošen od upotrebe…….)Vrijeme u kojem se događa uskoro, do kraja godine, možda čak i prije, slijedeći mjesec, ovaj mjesec, negdje krajem ovog tjedna ili upravo sada. Mračno, opip prstiju-dodirima oko sebe ili u sebi. Kapci podignuti, znak otvorenih očiju, pogleda negdje usmjerenog. Ne vidim, to je osjet kojeg ne mogu koristiti. Još jedan pokušaj, zatvaranje kapaka (kao kad zatvaraš tiho vrata za sobom pri izlasku iz prostorije, jer se želiš vratiti isto onako potiho kao kad zatvoriš vrata. Nitko ne čuje ni odlazak ni povratak. Mogućnosti nebrojene, zbog nepoznatih kretnji i radnji.), trenutak tek prije rezultata ponovnog otvaranja istih. Zastajem, da li je to strah istog, novog? Ali svijest povezana sa dubinama neistražene podsvijesti, ukazuje na nemogućnost preduge odluke. Rezultat će biti upravo onaj koji dobiješ rješavanjem nepoznanica, nekog „X“-a ili tek malog i neprimjetnog „Y“-a, i sve je moguće, sve kombinacije kvadrata i korijena broja 1007 (pridodati zagradom odijeljeni umnožak broja 3,14 i stalne konstante 0). Razmišljanje koje sada čak i po vlastitom vremenu traje predugo, odgađano do krajnjih mogućnosti neizvjesnosti nade, isprepletene željama prošlih lijepih vremena i nesigurne budućnosti. Sadašnjost je trenutak do kojeg stižem upravo sada, otvaram kapke i oči su širom otvorene u pogledu prema.
Gledam, ako se to gledanje zove i ako ću ono što (ne)vidim znati opisati riječima. Da li vidjeti je isto kad i ne vidim ništa? Budna i ne sanjam jer prsti u pokušaju nadoknađivanja ne-viđenog očima koje nisu slijepe, ali mrak je tako duboko crn da ono što bi trebale znati, ono što je njihov zadatak ovaj put je ne-izvršen. Pružam ruke u pomoći da osjetim – osjetom dodira (onog istog koji slijepi ljudi razviju do čudesnih ne-granica istančanosti, iz nekog čudnog razloga prirode uskraćeno im je pravo života gledanja u dušu čovjeka) sve ono što me okružuje, da si dočaram sve ono što ne-vidim. Oprezno, kao kad ruku plamenu primičem znajući da ne bih trebala ali moram, ovaj put strah nije dopušten. Dovedena do ruba ne-saznanja, do prekida niti s poznatim svijetom (ljepote boja, presjeka kruga neba, razdvojenog kopna vodama mora) pružam ih bojažljivo (bez prethodnog upozorenja moguće opasnosti od tsunamia života), dotičem jagodicama. Osjet hrapavog i naboranog!? Zadržavam se na prvom saznanju, pokušavam razaznati na što bi me moglo podsjetiti. Poznajem li nešto tome slično, da li sam ikada takvo nešto dotaknula? Koža, naborana od starosti i briga. Asocijativno razmišljanje, ono koje preostaje kad si doveden sam ili ne-brigom ljudskog postojanja ispred nepoznanica, bez osjetila u kojem sam uživala do sada. Prelazim prstima sad već pomalo ohrabrena nikakvim (ne)događanjima prvotnog doticaja nepoznatog. Ne, nije to stara i brigom nagrižena i naborana koža. To je nešto drugačije, nešto što nikada dotakla nisam, ni prstima ni pogledom očiju – osjetom vida, kojeg sam imala.
Navikavam se pomalo na taj mrak, oči se više ne trude vidjeti. Kako brzo odustajem, pri prvoj prepreci. Ili je to onaj ljudski samonagon, naučeno samopreživljavanje. Da, ljudsko sam biće. Čak se pri prvom doticaju sa ovom mračnom, najcrnjom tamom ponadah da sam možda neka životinja. Ona ista koja obitava sama sebi dovoljna. Ona koja ne treba drugu dušu za potpunost. Sreća ovaj put i opet (inače kakvim drugim čudom osim onom ne-sretnom zvijezdom, istom onom koja je zasjala u trenutku kad sam plačem ljudskim došla na očitovanje svijetu) nije na strani mene. Ljudsko biće, ono nazvano žena ili muškarac, čovjek.
Tražiti što je ovaj mrak, istraživati kakvo je okruženje moje i onda još i pokušavati izaći iz labirinta koji me okružuje. Sve samo zato što sam čovjek. Čovjek ne treba biti sam, nije rođen ovom svijetu da bi bio sam. Treba ljubav nekog drugog čovjeka, želi pažnju i brigu neke druge ljudske duše. Ponekad trebam i riječi koje bi podijelila s drugom osobom bliskih misli ili neke usputne riječi u prolazu izgovorene. Pomalo osjet dodira, prsti koji dotiču hrapavu i naboranu nepoznatu okolinu, prisjećam se, kao da mi ti isti dodiri potiču neki vremenski stroj. Što je prvo čega se prisjećam? Želim li izgovoriti tu misao ili je zadržati sebi samo znanoj?
Čemu odgovarati, izgovarati ono što znam! Glas nepotrebnog izgovaranja riječi, zarezom odvojene uvijek napisane i izrečene riječi „ALI“. „Ali“ kao ispravak riječi u rečenici nespretno, s namjerom ili predumišljajem izgovorenih. „Ali“ za nastavak nepotrebno-uzaludnog dijaloga, onog istog koji ne vodi ničemu željenom ili potrebnom.
Djevojčica nasmijanog lica, osmijeha danas u mogućnosti sutra. Koraci pomalo nespretni u cipelicama odvezanih podvezica, koljeno prekriveno pijeskom i crvenom tekućinom nevinosti djeteta. Suza skrivena (zbog krivnje vlastite pogreške) u kutu oka, neprimjetno kap po kap dotakne obraz i nestane. Tek trenuci su bili dovoljni, da nevine dječje ručice obrišu još koju preostalu kap oka, osmijeh vrate na lice i nastavi tamo gdje je zastala.
Prsti odmaknuti od nepoznate naborane mase, nestane i osmijeha i djevojčice. Djetinjstvo moje je to, ostalo je negdje sjećanju znano. Trčala sam nesputano, sve bilo je ispred i dostižno u vremenu koje dolazi. Došlo je i prešlo u vrijeme dolaska, tu sam. Sputana u pokretima (bez prostora), bez vidjeti gdje sam. Viknuti bih htjela i vičem, u predivnoj harmoniji glasa i glazbe sluha, nečujno a tako jako. Znam, uzeti ono što mi je drago treba, ostaviti ono bez čega bih i mogla. Čemu glas koji nitko ne čuje, kad želim oči koje boje gledaju!?
Željeti, tako ljudski zvuči. Uvijek želim više od imam, hoću više od mogućeg. Ostajem nigdje i bez ičega. Ostala sam zarobljena bez prostora, zraka ponešto još imam, ne znam gdje jer ne vidim, dodirnem da se sjetim.
Zgrada fakulteta, osmijeh zbog brucoške sreće. Žamor hodnika širokih, novi poznati ljudi. Ne trčim, sada sam već velika, cipele imaju potpetice, lice uljepšano bojama ruža i tuša koje uokviruje trepavice. I ne osjećam se baš svoja, umjetno sutra ću zamijeniti svojim, ne tako lijepim licem ali svojim. Igre su prerasle igru, bila je djevojčica koja nije htjela odrasti. Puno više drugih a manje nje. Sigurnost roditeljskog doma, podrška ne-odrastanju. Iskoristila i „kraljeve i asa“ neskrivene u rukavu neobvezne trenirke i tenisica, startasica između djevojčice i odrasle punoljetne osobe.
Labirint je sve manji, skučeniji kao da je gušenje vlastitog prostora jedino što preostaje. Ne dodirujem sjećanja, ostavlja ih kao što oni ostavljaju nju. Samopomoć (prema zakonskim okvirima) je dozvoljena u slučajevima obrane vlastitog integriteta tijela i uma. Čin radnje koji nikad nije znala koristiti, metode šutnje danas u očekivanju sutra koje neće biti sutra danas. Riječi koje glas poznaje, samopomoć uz pružene pomoći, u pravom trenutku izlaz iz labirinta u koji nikad ona ne bi ni zalutala.
Igrati se jagodicama, bez vida dodirujući poznate slike, u igri s malim a nepreglednim razumom (ako je još uvijek tu, takav istrošen od (ne)upotrebe…….)
Post je objavljen 22.09.2014. u 15:02 sati.