pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 10.09.2014.

Čovjek

Posljednjih par tjedana, sama sebi se sad već počinjem nalikovati na dežurnog moralistu, i nekog tko se budi i liježe s upitima zašto, kako se to može, smijemo li! Pored tih učestalih upitnika, ispod jagodica prstiju pravilno u daktilografskom položaju postavljenih deset prstiju na tipkovnici sad već pomalo istrošenog, počesto pregrijanog malog notebook-a, razmišljanja moja iz kog razloga, ali sve to nije imalo smisla i zar nismo svi dovoljno odrasli da sa dozom civilizacijskih stečevina iznosimo sebe i misli.
I prije prvih riječi i rečenica koje ponekad prilično opširno bez potrebe zareza koji bi me zaustavio u „desetoprstnom boju“ sa mislima i riječima, saznanje uzaludnosti je prisutno bez gorčine. I zašto (ha, ha – primjetno i već je tu) bez gorčine i zeleno-sive i slane žuči!?
Jednom davno, negdje pred razdoblje koje moglo bi se nazvati prelaskom iz djeteta u curicu, shvatila sam (i nije rezultat samo moja ne-genska već neka neznana inteligencija već i odgoj onaj koji i treba dolaziti iz naših pra-iskona, iz moje obitelji) da sve što u životu radimo (dobro i loše, crno i bijelo, suze i smijeh) uvijek je i skoro pa isključivo zbog sebe. Svaki postupak, svaka riječ ljepote izgovorena u trenutku radosti, riječ suza potiho i skoro bez glasa u dugim trenucima bez sna i žalosti, izvire iz potrebe našeg zadovoljstva.
I ne, ne gledam ja na to kao sebičnost i egoizam. Sve što usreći nas (jer tko je od nas toliko neraspoložen prema sebi da bi si poželio ružno) čini sretnim i osobu drugu, istu ili iste one kojima ćemo reći ili pružite nešto:
1. Kako danas lijepo izgledate!
2. Smijem li vas povesti do kuće, jer vani je kiša?
3. Izvolite maramice, zbog suza.
4. Žao mi je, da li vam mogu ublažiti bol.
5. Oprostite i izvolite, vi ste prije mene na redu.
I možemo unedogled nabrajati sve ono što bi sigurno i nas usrećilo čuti ili da nam bude pruženo od drugoga. Dok sve ovo pišem, prenosim na papir (volim zamišljati kako perom zlatnim prelazim slovima preko papira, meni je to predivna slika i osjećaj) kroz misli mi iz nekih razloga i bez obzira koliko mi je ugodan osjećaj dok mi ispred očiju prolaze riječi: molim, lijepo, hvala, boja, volim te, nedostaješ mi, dobro si……stvara mi se misao suprotnosti. Zar je u svemu potrebna ravnoteža, i zar je riječi ljepota ravnoteža ružno!?
Evo opet se pronalazim u pitanju, pitanjima proizašlim iz ništa i ničega. Kako bi dobro a i lijepo bilo, i odmah pomislim koliko radosno čitljivo bilo da sebi kažem:
Napiši jednu ljubavnu!!!!!!! Pa ako baš i ne znaš (čemu ono baš i kao malo samo ne znaš) kreni s poznatim (posudiš samo kao inspirativni početak) već ispisanim riječima:
Pišem jednu ljubavnu
Ali suza mora biti………..
Odustajem, to je pretužno za mene. Ja sam Penelopa, i kao sestra i kao prijateljica. Ja sam Penelopa kao žena koja ne izriče da čeka. Ja jednostavno čekam i kad je čekanje samo simbol nepovratnosti. Ja sam kraljica Viktorija, jer pobjeda mi je u očima. Ja sam kraljica Viktorija čak i kad ime bi mi bilo drugačije, pobjedila bih. Ja sam kraljica Viktorija koja ne odustaje.
Ja sam slomljena žena koju nikad nećete vidjeti. Ja sam slomljena žena koja ima ili je nekad imala ljubav i htjela je bez suza voljeti. Ja sam slomljena žena koja neće moliti, jer čemu ako se tražiti treba.
Ja sam samo ja, a sve ove druge gore žene su negdje oko nas. Ja jesam samo ja obična s krinkom i plaštem senzacije. Ja sam samo ja i nikad nitko drugi nisam bila, ne želim i ne trebam biti.
Obična jesam, ali mnoge su me se bojale. Moje nevidljive unutarnje ljepote, moje ljudskosti i duše. Ispunjena raznim –izmima, -azmima i –ostima, umišljali su i vidjeli sve ono što nije bilo, čega nikada i neće biti. Nesretni u svojim venama, aorte im se rasprskavale s klijetkom i pretklijetkom. Usta im izgarali vatrom zlobnosti, ispuštali vatru pred nogama svojim. Obična jesam ali prijetnja zlima i opakima.
Volim nositi naočale zbog osjetljivosti rožnice svjetlom noćnim izmučene, volim nositi fensi-šmensi ove sezone naočale. Lijepo mi uobliče lice i usne. Postajem mistična a samo sam ja.
Ali kad ugledam tebe, tvoj pozdrav i sretni osmijeh razvučenih usana, skidam svoje fensi-šmensi naočale, pokazujem oči bez prozora i duše. I ne, nisu prazne moje oči. Imaju sjaj, imaju tugu, imaju sreću, imaju suzu, imaju i želju i zadovoljstvo, imaju i više nego što podnijeti mogu.
Prijateljima prozor duše ne treba oni moju dušu poznaju, a neprijateljima. Što ponuditi bih im trebala? Upravo ono što sam im uvijek i nudila. Bisere. Crne i sive, one iste o koje se zubi lome.
Psujemo, govorimo si ružne riječi. Samo zbog imena, onog u kojem moje ima šest slova a tvoje pet. Zbog imena, jer u drugom slovu smo se počeli razlikovati a prvo nam je isto. Ti si moj prijatelj, volimo sjesti na terasu, ljeti kad je more mirno, popiti hladno pivo. Ti si moj prijatelj, na toj istoj terasi sjedimo i kad jugo zapuše, kad nam odnosi riječi i ne čujemo se dobro, ali se razumijemo dok nam more šalje svoje kapljice na lice. Ti si moj prijatelj i onda odjednom, u osvjetljenoj dvorani hotela Vlast, okreneš kad te zazovem imenom prijatelja, uputiš mi pogled. Pogled neprepoznavanja i očiju koje lutaju negdje iza mene tražeći svog novog prijatelja. Stavim ti ruku na rame:
Ti si moj prijatelj.
Nikad nismo mi bili prijatelji. To je tek tvoja opsjena stvorena mojom iluzijom lažljivih riječi.
Znali smo pričati, satima. Nisam tražila (možda sam htjela) više od mogućeg, ali i to je bilo puno. Bili smo, ali nekoliko stihova i par zeleniša je promjenilo sve. I razumijem (naravno da ne razumijem) te, izgovorit ću ti te riječi.
Kako si?
Hvala na pitanju, dobro.
To što jučer nisam popila lijek, jer nisam zbog kiše mogla do ljekarne, ma to nije toliko važno. Pa živa sam. Možda i još nešto važnije jučer nisam mogla, zbog nečeg, majci doći na vrijeme. Ma dobro, stigla sam malo kasnije i sve je ispalo dobro.
I zato;
Hvala na pitanju, dosta dobro.
Jer svi smo mi živa ljudska bića koja ne žive od čistog zraka, poneke lijepe riječi, usputnog osmijeha i potvrdnog ili se nama u želji da upravo je tako to samo učinilo.

I možda nisam ili vjerojatno nisam razumljiva, ali ovo jesu moje misli. I zar je razumljivost baš uvijek donijela i razumijevanje. Jednom, ne tako davno, netko puno pametniji od mene, o duhovitosti neću ni govoriti. Jer kako da kažem da je duhovitiji od mene, kad ja to nisam uopće. Taj netko, izrekao je: Lupaj, zviždi i izgovaraj. Ali nemoj mi dirati u moj „zdrav razum.“
I sve ovo je rezultat današnjeg pregleda i čitanja blogova, riječi nepotrebno izgovorenih, svih zaklinjanja kako su vlastiti blogovi sveti, mjesta na kojima svatko je vlasnik svojih misli i riječi, prikazanih fotografija i aforizama, prolijevanja rijeka i mora riječi o uvažavanju i našoj demokratičnosti. I onda tek trenutkom sve to jednostavno nestane kao da nikad nismo to rekli. I onda mi u očima se pojavi odustajanje.
Ali, život je uistinu i stvarno čudesan. Život je toliko u svom obliku nesavršenosti doveo trenutke našeg postojanja do savršenstva. U tom trenutku čudesnost života i življenja, kao dijamant velike i neprocjenjive vrijednosti sjajem svoje nutrine obasja pomalo razočarano lice. Pošalje mi svjetlost, pošalje ostanak.
Ja postajem ona ista samo ja – puno bolji čovjek; ja ostajem samo ja – ne želim se prepustiti; ja jesam sretna je sreća je prijatelj……….

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv