Gdje je sad onaj diktafon koji ne koristi glas, ili glas koji koristi diktafon? INOVA 2064. (godina), svemir više nije granica, misli čitamo i ne pišemo više. Poznajemo se, daljina nije problem, automobili nam ne trebaju, atmosfera bez ozonskih rupa.
Djeca moja, tvoja i naša, djeca rođena poslije nas. Pametnija, ne zbog ispraznog čitanja koje ne ostavlja trag. Djeca koja su naučila riječ greška i postali ljudi-čovjek.
Promatram ih iz daljine, osmijehom koji se ne vidi, lice nije maska ali je izborano i ne prepoznaje grimasu naučenu, grimasu moje mladosti. Sretna sam zbog sebe, napokon sam postala neprimjetna, ne kao metafora pjesničke riječi.
Žena koja ne udiše zrak, za ovakve je kisik iz boce. Ugrađene cjevčice zamjenjuju istrošena cigaretom pluća. Duhan, biljka izumrla i ne postoji ni kao muzejski osušeni primjerak.
Djeca, odrasla i imaju svoju djecu. Genetika u službi djece, a ne djeca u službi genetike. Modificiranost ne postoji, dozvolili su izumiranje i te riječi. Neutroni, protoni, elektroni služe. Ne služi si njima.
Pogled kemije, dodir fizike, uzaludnost traženja. Suze kao životno energetsko gorivo, ne kao „nus“ proizvod koji uzrokuje „iskvareni“ um.
I oni plaču i tuguju, i tada suze teku. Zbog istinske boli gubitka, s razlogom zbog kojih i postoje. Ne kao laž današnjice i prošlosti, nas koji nismo zaboravljeni. Zapamćeni, kao nemogući povratak. Iskustvo su usvojili pametno, ne prodajući ispraznost beskorisnog življenja. Djeca znaju, pametna su. Srećom ili znanjem koje su usvajali znanjem htjenja, a ne kao simbol gluposti i dokazivanja.
DNK ili DNA, ne trebaju za dokazivanja sudova (nema ih, sud im je u srcu), za novac koji bi uzimali kao dokaz svog pobjedničkog prava na „njihovu pravdu“ ne koriste ga. Prepoznaju se očima koje su iste kao naše po anatomiji, ali su oči čovjeka.
Odrasla djeca ostaju ljudi, a ne tek simbioza novog odijela i riječi.
Budućnost naša koju smo htjeli kvariti, iskvariti ali smo prekinuti. Planet nas je preživio.
Zadnjim pogledima zadovoljstva neiseljenog tijela iz svog doma, za potrebom da se presadim na neko novo tlo. Zemlju koja ne poznaje krake mog korijena. Dugo, dulje od moje potrebe ostanka, predugo sam ostala. Nisam htjela, jer suza ni tada a ni sada neće biti. odavno sam htjela presjeći te životne niti, ali tada nisam smjela. Nisam mogla, zbog drugih koji su trebali moju fiziku ostanka a ja sam im dugovala to.
Jednostavno, lakoćom za koju nisam mislila da posjedujem i znam, prekinula bih ih već tada, ali ne smijem.
Žao mi je a opet nije, što dugo, puno dulje od potrebnog, predugo sam bila tu. Zadovoljstvo što sam ipak svojim očima vidjela, naboranih i spuštenih kapaka.
Pobrisala bih se gumicom postojanja već tada, ali ne smijem.
I možda, ili vjerojatno ili tek pretpostavka (to sam najbolje znala) dobro sam sada.
INOVA 2064. 22. 04. – četvrtak (iako to sada se ne zove tako). Dani su bili njihova izmišljotina neke druge INOVE (zbog bezvrijednog papira koji je dokazivao da smo znani).
Kako si?
Dobro sam.
Post je objavljen 12.09.2014. u 13:36 sati.