Dobar dan ili da kažem bok, kak'si?
Prepoznaješ ipak da sam kao s tečaja za strani jezik.
Muk, tišina zbog prepoznavanja i napokon:
Dobar dan, (mojoj ljubavi, ovo je dodatak autora posta - onaj iz prošlosti) Tratinčice, kažeš ti (ne baš tako ali to je to- suštinski i bitno).
Hej pa ti si, nekad bih ti rekla, ljubavi;, osmijehom koji se ne bi mogao nazvati "osmijeh za tebe".
Više je to osvetnički osmijeh zadovoljstva, jer nisi mi se nikad više nadao. Ne samo vidjeti već ni čuti.
Sve je ovo samo uvod, za prići telefonskoj slušalici, jagodice ovaj put služe samo za označavanje tvojih brojeva, onih nakon kojih ćeš (a ima tome vremena za cijeli jedan novi život) čuti moj glas, i ja tvoj (iskreno se nadam da mi nećeš pokvariti to zadovoljstvo da te čujem, svojom šutnjom koja bi onda bila dulja od sada većih dugih i visokih 20 godina). Vjerujem negdje, iako ledenom i kamenom srcu (ali ima ona jedna mala tanana cjevčica s kapima crvene vode da potpuno ne okameni u ledenom okruženju) baš u tim sitnim kapljicama omiljene boje hlača, da neće biti poziv razočarenja. I nije istina, vježbam sve one riječi koje sam ti htjela ali onda opet nisam, i sada napokon hoću reći i izreći. Riječi koje ćeš i kada budu izmaglično samo u početku pomalo nejasne, vidljive ali ne baš kao kad ih sunce obasja. Riječi koje ti razumiješ. Prođe vrijeme, ali kada nekog istinski poznaješ, onda to isto vrijeme u kojem nismo stekli povjerenje ni jedno ni drugo, tek povjerenje dodira tijelima, zbog ljubavi koju smo izgovarali.
Ne razmišljam, jer nije me nešto baš ni briga. Vjeruj mi (davna nekad ljubavi moja) ja sam od tebe dobila više nego što si mi htio dati i više nego što si ti dobio od mene a htio si.
Nikad u ovih dugih 20 godina nisam (a htjela sam, i bog mi je čak svjedok koliko puta sam to htjela) znala govoriti i misliti ružno o tebi. Tako puno puta (trenuci kad je netko za čiji život još uvijek ne znaš, iako si na izvoru informacija prijavljenih i registriranih osoba) u trenucima osjećaja nemoći, čak ponekad bespomoćnosti (drugi to nisu znali jer nisam u tom dijelu djeljiva s drugima, radost je za dijeliti, a tuga je moja) poželjela bih glasom ili mislima izricati ružno o tebi. Sve što se događalo, ili dogodi i sada nekad je osmijeh sreće što sam te poznavala (u pravom i punom smislu te riječi), i riječi s mislima koliko sam "možda" pogriješila što te nisam tada zaustavila s dvije najobičnije riječi.
Nisi se okrenuo, od trenutka u kojem si izgovorio riječi: Ak' sem te?!, a jesam!
Nikad više neće biti v redu, i možda da sam prva izgovorila riječi, bilo bi sve drugačije.
Upitao si me: "Što si mi htjela reći?"!
Okrenula sam ti leđa da ne vidiš suze (s tobom ih nikad nisam krila), ali ovaj put ne želim.
Riječi više nisu bile potrebne, znao si (da ništa više neću reći). Pogled je potrajao još neki dulji trenutak (s možda nadom da ću.....), okrenuo si se i otišao.
Prsti poskakuju s jednog do drugog broja telefona, i tako devet puta. Slušalica tik do uha (samo nas dvoje ćemo se čuti), zvoni.
Halo! - glas i nestaje 20 godina....
Trudna sam! - riječi koje sam prije tebe htjela izgovoriti pred 20 godina.............
Post je objavljen 25.09.2014. u 13:41 sati.