Prijateljstvo ne poznaje bonton (zbog ne-potrebe postojanja), ne poznaje ni pravilnike i ni u kom slučaju zakone i sve one ostale legitimne sile pisanih riječi. Prijateljstvo, nemam potrebu ni želju istraživati etimologijsko značenje riječi, ja ću o prijateljstvu pisati svojim riječima i osjećajima. Prijateljstvo je najdivnija veza rođena među ljudima. Najtoplije i najistinskije prožimanje osjećaja ljudi, ono što jedno drugome u toj vezi mogu pružiti uzajamno. Prijateljstvo ne pita za godine, spol, religiju i vjeroispovijed, ne pita za nacionalnu ili bilo kakvu drugu pripadnost. Ne pita za vrijeme ili stanje sušnog perioda, otkucaji srca nisu bitni, PMS nije problem zbog kojeg prijateljstvo i u tom trenutku može biti konzumirano. Prijateljstvo je istina riječi izrečenih i ne-izrečenih, toplina razumijevanja bez pogleda i dodira, uzajamnog smijeha ili plača. Djeljiva i tuga i radost, bogatstvo i siromaštvo, prijateljstvo je postojano i kad se zemlja trese, kada vatre pohode i šume i trave, dok voda nosi čvrste kuće i zamjenjive ograde.
Prijatelj je netko koga zoveš tako, jer ti ugodu i pomisao na njegovo ime stvara. Prijatelj je riječ koju s ponosom izgovaraš iako mu krv ne možeš možda ponuditi, ali ćeš učiniti sve da mu potrebnu crvenu tekućinu pronađeš. Ne može nas spriječiti ni noć ni kišni dan, kilometri koje bi trebao prijeći po žarkom suncu i usijanom asfaltu da mu doneseš čašu vode. Svaka pomisao na prijatelja izaziva osmijeh, nijedna riječ izgovorena prijatelju nije suvišna i ne može biti pogrešno razumljiva. Prijatelj te ne iznevjeri nikada, čak ni ako sebe će uništiti spašavajući tebe.
Prijatelj, da ako nam je to prijatelj bilo ženska osoba bilo muška osoba. Upravo zbog toga, u prijateljstvo vjerujem jer prijatelja biram. Ne pružam ruku prijateljstva iz navike ili iz potrebe. Samo iz osjećaja koji mi prija (ugoda) i toj drugoj pruženoj ruci upravo čini to isto. Poznanici su nešto drugo, po meni riječ pokazuje upravo kao i kod prijatelja njihovo značenje. Poznanici su ljudi koje pozdravljamo i trenutak poslije zaboravljamo taj pozdrav. Poznanika nećeš pozvati u sati poslije ponoći, izreći neke sulude riječi koje samo prijatelju će biti dovoljne da zna što treba odgovoriti.
Prijatelja ne uzimaš kao površnost i ogrebotinu na automobilu. Jednom, u tom trenutku kada prihvatiš ispruženu ruku, onu koju možeš primiti ili onu nevidljivu na daljinu riječima izrečenu, ne prihvaćaj je ako nisi spreman/a. Jednostavno izreci da ne želiš, da ne možeš. Ne čini nepravdu ni sebi ni toploj iskrenoj ruci čovjeka s prijateljskom ispruženom rukom.
Ljubav je lijepa, zaljubljenost iako kraća možda upravo zbog toga i ljepša. Ali prijateljstvo nije ograničeno, i pravo i istinsko ne poznaje rokove trajanja. Ponekad mi se događalo da neku osobu osjetim čovjekom vrijednim prijateljstva. Ispružim ruku, i onda kao i kad nekad vidim nešto (samo zato što upravo to i želim vidjeti, a ne iz razloga što je to realnost) što sam poželjela vidjeti, osjetim toplinu koju sam samo poželjela osjetiti (zbog trenutka ili potrebe), zamislila ono što sam poželjela da je tako. I srce i glas izgovara prijatelju, pravim osjećajima i riječima. Odgovor ne stiže, nema uzvrata. Možda samo u prvim trenucima dok smijeh je još uvijek jedino što nam se zajedničko događa, dok lagodnost i ugodnost su jedino što nas veže. Poneka ispijena ili zamišljena kava, čaša vode hladne u blizini i ne iziskuje nikakav napor dohvatiti je, prijateljima se zovemo. Trenutak prođe, riječ drugih ljudi ugasi smijeh, nema više lagodnosti i „prijatelj“ nestaje.
Ne postoji čak ni poznanstvo koje pozdrav poznaje. Prijateljstvo koje je poznavalo samo jedna strana, ili čak ni to. Što ostaje? Naravno ništa, jer ništa je i bilo. Predivna magla igre riječi. Ili je to tek bio odnos u kojem sam ja htjela tog prijatelja, a taj netko drugi to nikad nije ni pomislio. Igra toplo-hladno, prijateljstvo-nepoznanstvo.
Ponuditi biti prijatelj samo kad to istinski želiš…
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Što bih poželjeti više mogla
tribute to dorothy of oz
otpustila sam noćas sve moje godine
i one u kojima me srna rodila
i one u kojima me otac napustio
sve moje godine
u kojima sam lobotomiju izvršila
i središte svoga srca
štiklom gnječila
godine
u kojima sam ljubav u navodnike obukla
i bila
i svetica
i grješnica
otpustila sam noćas sve moje godine
u kojima sam sebe crnim akvarelom
slikala
i glumu svojim izborom
nazivala
sve moje godine
na rashodovanje predane
usputnim protuhama
sve godine
praznih nabora haljine u kojima
sam nekad
kupine skupljala
i prečula
majčine molitve
opsjednuta
raspoređivanjem suza vlastitih po
dlanovima – košaricama
(ponedjeljkom)
jer
ustrebati bi mogle
(u petak opet)
sve
baš sve
moje godine
da bih izjutra ponovojavascript:%20void(0);
da dušo
ponovo
u crvenim cipelama
žutom cestom prošetala
nije li to
sasvim dovoljno
da te probudim
i u oči pogledam
moja
malena
dorothy of oz
Ana Maria: poklanjam ovu pjesmu mojoj t.f.-sis i mojem cy-braci - tek da ih podsjetim da ništa nije uzalud, da ih podsjetim (jer znaju oni to) - da ponajprije treba voljeti sebe, da bi mogli voljeti druge, da ponajprije treba oprostiti sebi, da bi mogli oprostiti drugima i da ponajprije treba probuditi dijete u sebi da bi se susreli s dorothy....ili s petrom panom braco, ako hoćeš:)
u prijevodu - da bi se susreli sa samima sobom:)
voli vas vaša sister:) (18.08.2014. 09:48)I
tianaf@net.hr
Datum i vrijeme kreiranja bloga:21.04.2014. (22:36)
JL&JC