Samokritična kakva već jesam, uhvatim se u razmišljanju, a kad to krene onda me baš i zgodne priče pođu. Istina da razmišljanja i smišljanja, ubila su mravca jednog, i poremetila cijeli red u mravljem svijetu. Ali pričati o mravcu malom stradalom i jadnom, jer u bolnicu na kraju završio je on. I uslijedile baš onako kao što uvijek u životu krene, ne nevolja jedna već malo više njih. Uvijek, ali baš uvijek u ponekad u paru, a ponekad i više pristignu, hoćeš ti ili nećeš. Vjerujem da bi to moglo od onoga biti, u društvu i s više ručica složnih sve brže i bolje ide.
Kako mravac mali, nije glavni lik, to ostaviti ću njega u bolnici zasada samo. Više zbog vijesti i informiranosti same. Sreća nekakva dođe i meni, u visine vinuh se sama (tko drugi bi zbog težine moje i godina silnih i napraviti to mogao), ofendljiva i uvrjedljiva kakva biti znam. Nije to greška genskog koda, to epruvete pomiješale se neke.
To priče doći ću ja, ne brini se Tratinčice moja. Nisam te zbog ničega u školu kod profesora poslala. Kažu ljeto je pri samom kraju, kalendarski još i nije, pa ćeš u školici svojoj ostati do samog kraja. I pisati i pričati pričice (tandrmoljci nazvali ih neki, učeni i naučeni za ocjenu dati), kao da ih sama Andersenova ruka vodi. U nekima i Ivana će se naći, da štih im prošlosti udahne. I sad kad nahvalila te jesam, prvo završi (kao što nikad ništa do sada nisi, jer sutra u novom danu bit će vremena i za sutra) što započela ovaj put jesi.
Dosta ovih ironično- sarkastičnih riječi, ni samu sebe razumjeti uvijek ne možeš. Htjela sam napisati priču o mojoj ribici zlatnoj, ali i nju ostavljam za drugi put.
Mudro šutjeti nikad znala nisam, šutljiva biti mogu. Sve dok netko ne upita za potvrdan odgovor njegovih riječi. Kako da potvrdim ono što nikad ni pomislila nisam, izrekla ni napisala? Blog mjesto na koje smo svi dobrovoljno došli, u svemir zapisali svoje ime i prezime (izmišljeno, blisko i nama drago, vezano ili nevezano, obilježavajuće ili ne) i puni svojih misli i viđenja krenuli u svijet riječi i slike. Pisali jesmo, pišemo i pisati ćemo. Fotografirali nama drage bliske ljude, svoje ljubimce i mezimce, klikali pjesmice, plesali. Ponekad veseli i ponekad tužni, dijelili sreću i nevolje, razumijevali se i zajedno smijali. Možda smo iskreni, možda nitko od nas to nije. Pisali i isticali svoje iskrene riječi, i netom poslije sve to povlačili. Podsjetilo me to na dječje igre, u kojima u jednom trenutku lutke i autiće dijelimo, a u sljedećem tražimo svoje krpice natrag. Osuđujemo nečiju ironiju i sarkazam, a u svakoj ispisanoj riječi, tek ponekoj ne (tako rijetkoj da ni s mikroskopom nije je lako naći), pronaći ih puno.
Ljudi smo i samo smo to, ni sveci ni bezgrešnici. Volimo biti i lijepi i mladi, i veseli i sretni, važni i uvaženi. Priznati sve to skupa rijetko. Kako u životu, kako u domu svom tako i na blogu i pravila i procjene postoje. Tko nije pogriješio kao dijete, tko nije pogriješio kao mlado tek stasalo biće, tko kao roditelj nije možda neki prijekor viška svom djetetu dao? Tko kao zaljubljenik/ica nije zaboravio neki važni datum, izgovorio neke riječi u pogrešnom trenutku? Ljudi smo dragi moji blogeri. Živimo, udišemo zrak, i izdišemo taj isti prerađeni zrak, griješimo ali znamo biti i ljudi. Čovjek kao riječ koja je gorda kako u izgovoru glasnom tako i u onome što ta riječ znači.
Volimo se, ne volimo se, dragi smo si ili nismo dragi, simpatični i čitljivi, gledani i uzvišeni. Sve to i jesmo. Zašto se opravdavamo, zašto se ljutimo? Prodiremo i zadiremo u ono što nam ni samima bitno nije, tek da možemo kao priču uz kavu ispričati. Ima mladih ljudi, i napisano je dragi, pristojni i kulturni. I slažem se, iako uopće ne znam i ne moram znati, i ne želim znati. I dok sam to čitala, osjetila sam se povrijeđenom. S čime sam i kakvim činom svojim, postadoh i nekulturna i nepristojna. Zbog čega? Jer mlada nisam. Ne slažem se. Ali iako sklona isprika nisam, jer svoje riječi prethodno „ispečem“, generalnu ispriku dajem za sve ružno i zločesto što ako učinila jesam. Ni tko je mlad, ni tko je star. Ni tko se kako zove, ni tko koliko godina ima, koliko diploma je izvješeno po zidu, obiteljska stanja, ni ljubavi ni ništa. Ne znam, ne trebam znati ni ne želim znati. Što želim i što mi je srcu drago, to znam. Isto kao i svi ostali. Pisalo se, piše se i pisati će se na blogu ili nekom drugom imenu. Da li nam je lijepo, da li smo željeli i želimo biti tu. Kao i sve u životu i to sami odlučujemo. Ne trebaju ni meni ni Vama ni kritike, ni prodike, ni savjeti. Lijepe riječi? Trebaju i meni i vama. I što je to tako u ljepoti ružno?!
Da li će netko čitati? Naravno da mi stvara osjećaj ugode kada znam da je netko pročitao ono što napisala jesam.
Da li mi je važno? Umrijeti zbog toga sigurno neću. Kao ni nitko drugi.
Napisati ružno, čemu i zašto?
Komunicirati? Uvijek!!!!!!!
Sinergija različitosti!!!!! Predivno zvuči.
Gdje je? Ja nisam primjetila je.
Osobne razmirice? Naravno da ih ima i biti će ih. Ali nismo mi tu da presuđujemo, osuđujemo.
Komunicirati. Uvijek.
Ja sam tu upoznala predivne ljude, jer uvijek upoznajem samo predivne ljude. Možda ja njima nisam. Ali to je život. Čitam i čitati ću, komentiram i komentirati ću, onako kako znam. Pišem i pisati ću, kao i krenula s početka jesam. Pišem što mislim i osjećam.
Završiti jednom već napisanim ću: „Nesavršeni svijet, nesavršeni mi. Ali jedinstveni u svojoj nesavršenosti.“
nosti.“
Post je objavljen 26.08.2014. u 00:55 sati.