izbor je uvijek naš
Danas sam pročitala jedan post, i vjerojatno nakon pročitanog (u svakom slučaju onaj tko pročita) će znati o kojem se radi. Ponekad me neka riječ nevezana, rečenica lijepim bojama oslikana, tekst ili neka osoba, potakne, izazove ili jednostavno poželim nešto napisati.
Izbori, dobri ili loši, uvijek su izbori?! Život pored lijepih, donosi i ružne stvari i događaje. Život je prepun odluka i izbora. Biramo ili odlučujemo, onako kako želimo, kako želimo misliti ili znamo u tom trenutku u kojem ga ili ju donosimo. Što će biti poslije, ne možemo znati jer život onda jednostavno ne bi bio to što jeste. Bio bi to savršeni svijet u kojem bi mi bili savršeni, ali ne jedinke i ne unikati. Savršenstvo života kojeg živimo je naša nesavršena jedinstvenost.
Odluka ili izbor odlaska u neku drugu zemlju, izbor nekog drugog susjedstva, drugih ljudi, drugog načina života. Odluka da izaberemo bolji život, život u kojem će nas poslovno više cijeniti, život u kojem ćemo više materijalnih stvari steći. Osigurati život sa osmijehom, življenje bolje i nama i svojim potomcima, djeci našoj i njihovoj. Uvažavam, cijenim i iznad svega poštujem takve ili neke druge odluke i izbore svakog ponaosob. Ono što mene osobno smeta, je obezvrjeđivanje onog što je ostalo (i ne toliko od ljudi koji su odlučili otići, kod njih je nešto drugo. Nostalgija!? Ali odluka kao sama takva na svojoj negativnoj strani na papiru je imala upisanu i tu riječ. Znači, bila je manje važne u odnosu na ostale pozitivne u koloni br. 2) u tom mjestu, u toj državi, tih drugih ljudi koji nisu odlučili da odu. Pogrešno je, jako puno možda i previše toga ne valja. Ali mjesto, grad, područje ili država nisu zemlja, nisu stabla ni kamenje. Sve to ne bi zvalo se tako, da u njima, na njoj ili u njoj ne živimo i udišemo zrak, mi isti ti ljudi. Zar i mi onda ne griješimo? Tko je samo to tko griješi? Mi, svi ostali da li smo takvi bezgrešnici? Tko je omogućio završetaka školovanja onima koji su to željeli? Tko je napravio cestu? Zar baš ništa, ali ono baš ništa ne valja!?
Nije ovo obrana pripadnika vladajućih političkih stranaka, ni obrana pripadnika opozicijskih, ni obrana birokrata ni tehnokrata, ni išta slično tome. Jednom draga osoba, apolitična u potpunosti, osoba koja nije bila sklona ikakvim sličnim diskusijama, čovjek koji je jednostavno živio životom koji je volio. Uživao na sebi svojstven način u malim stvarima koje su ga veselile. Naučio me je (riječi koje uvijek i zauvijek od tada koristim u slučajevima sličnim ovima) da generalizacija bilo kakvog oblika nije dobra i da nema nikad, ali baš nikad uporište. Generalizacija nacija, generalizacija ljudi, generalizacija postupaka samo zbog čina jedne ili nekoliko osoba.
Da li smo se ikad mi blogeri nazvani, skupljeni na prostoru manjem (kako to prostorno imenovati) od prostora vidljivog okom zapitali, posebno kad kritici skloni kakvi jesmo (samokritici rijetko kada) da upravo i mi jesmo pripadnici i stanovnici te države i politike koja ne valja i pogrešna je, da mi isti smo koji na dan izborne godine donosimo neke odluke, i odlučujemo o tim izborima?!
Ljutimo se na blagajnicu u prodavaonici, budemo bijesni na nekog birokratskog službenika koji s nepotrebnom arogancijom se odnosi prema našem problemu, nezadovoljni radom učitelja i profesora, pruženom liječničkom pomoći. Koliko od nas ovdje je jedan od tih? Vjerujem jako puno. Da li za sebe kažemo da dobro ne obavimo svoj posao, da zaslužujemo veću plaću, zašto ne dobijamo poštovanje koje zaslužujemo? Uglavnom ne, rijetko ili skoro pa nikad. Ali kad vikati na nas iste treba onda nam je grlo prilično pročišćeno i riječi nailaze same od sebe. Riječi koje za sebe ne bi htjeli.
Pišemo o uvažavanju različitosti, cijenjenju tuđih riječi i poštovanju prema drugoj osobnosti. Pišemo, lijepim riječima, a onda tek iza najbližeg ugla nasmijemo se i njima i sebi, kako smo lijepo obavili taj zadatak. Čemu to? Kako očekivati poštovanje drugih ako to isto ne pružimo. Nema tu djelomičnosti to je cjelovitost.
Ne mogu se hvaliti ponudama za lijepi i novi život u inozemstvu, ali tko zna da sam tako odlučila možda bih i uspjela u tom nekom boljem životu. I sve to nije ni važno, samo sam htjela reći da ne želim i ne krivim uvijek nekog drugog za moje neuspjehe i moje pogreške. Jer imala sam iste mogućnosti kao i puno drugih, možda čak i bolje. Iskoristila ih nisam i ako poželim se ljutiti, uvijek to mogu. Sebi sam uvijek dostupna i ne trebam birati riječi kojima ću se kriviti.
Nikad ne prihvaćam da ljudi imaju pravo napadati i optuživati druge, a da pritom ne pogledaju sebe. Šale na račun drugih (one ružne i uvredljive) davati samo onoliko koliko spremni smo primiti. Istinski uvažavati različitosti, uvjeriti se da nešto o nekome sa sigurnošću znamo da bi to javno i izrekli.
S dužnim poštovanjem prema riječi…….
Post je objavljen 22.08.2014. u 19:29 sati.