pišem što osjećam i mislim, možda volim

srijeda, 20.08.2014.

101. ću ga zvati

Bajka

Nekako s jednog proljeća (kao u onim bajkama), bršljan vjetrom (bez pitanja, bez dopuštenja) korijenom čvrstim od početka kad sjeme još bio je, pred vrata moja došao je. Što proljetne kiše životom zvale se, ljeti moje kapljice vode bez razmišljanja za sutra u danas danu dopuštale mu da raste. Bršljan, bez očekivanja uzimajući sve što dano mu je, rastao kao zaštitnik bez maske Z, zrake sunce uzimajući sebi, sjaj mjeseca u noći blistao na listićima njegovim. Pazio na snove, duljio san. Ni zvonce malo vidjelo se više nije.
Dobrota je bršljan pitala i odgovor dobila. Duhovi i sjene ni pitale nisu, u pruženoj ruci razmicali (crvenu jabuku što otrov je skrivala) osmijeh nudili. Prijateljice nudile se biti, s ogledalom skrivenim u njedrima nošenim. U svojoj samoljubivosti smijale se ružici maloj u bršljanu izrasloj.
Što može im ona, tako malo i istinski lijepa? Ni dobrota njena ništa im ne može, dok njihovo trnje rašireno je, uvjerili sebe oni jesu. Tko ubosti mogao ih je, tko zaustaviti u pohodu osvajačkom da zarobe svijet?
Ni trebao im nitko nije, ni mačevi oštri ni strijele ravne. Presudiše sebi sami, u samoljublju svojem svijet skratili, u bršljanu se izgubili da lutaju u kutku bez svjetla i puta.
Bršljan kao zaštitnik pravi prepusti mjesto svoje ružici lijepoj. Uljepša ona dane, obasjava noći i osmijehom ispuni praznine one.
Kao u bajci pravoj, sreća otkrije zvonce i pozvoni na vrata da priča traje i dalje. I ne bude više samo riječi na papiru, već u govor lijepim glasom pređu. Odzvanjale note s pianina starog, plesni koraci prelazi iz sobe u sobu. Sunce im svjetlo bilo, a mjesec i zvijezde snove im tkali.

Istina

Noć u kojoj ću sve boce ostaviti potpuno prazne, u kojoj ću svaku čašu razbiti. Noć u kojoj ni alkoholi destilarija raznih pomutiti mi razmišljanje neće. Položiti ću sve kraljeve i aseve pokerom ojačanim, flash kraljevske obitelji pomoći im neće. Ni „kupe“ ni „špade“, kad pozovem na red odgovoriti neće moći. Zašto mi opet „tučeš“ kad izgubili smo unaprijed, jer „baštonima“ i „dinarima“ na izazov se ne dam. U prvoj boci zaljubljeni pogledi će se izgubiti. S drugom ću ljubav utopiti. Što s trećom da radim? Neka riječ voljeti izbriše. Zajedno (dok još smo tu riječ znali), i ručicama dječjim skupa je trošili, tek možda u četvrtoj bijeloj boci, mirisom ruske rakije s previše otopljenog leda ostaviti ću tamo gdje mjesto joj i je. Ali, uvijek i uvijek to „ali“ i u petoj mi se javi. Čaše sam razbila, petu ispijam s pravim mirisom što boca je samo može dati, da tebi zelenim očima zbogom kažem. I nemoj slučajno u šestoj što sreću znači, da pronađem te opet tamo. Jer „ali“, utopit ću te u moru plavom (u dubinama mojim).

Pjesnik sam htjela biti

Nisam ni mjesec, djevojčica sam
Nisam ni zvijezda, sjati ne znam.
Oblak kako da budem kad krila nemam.
Sunce je toplo i sjajno, a ja hladna kao kamen.
Nebo bih mogla biti, ugostiti i mjesece i zvijezde.
Suncu i oblacima bijelim domaćica dana postati.
Vještica bez metle kako da budem,
S ružnim nosem i bradavicom na njemu.
Dobra vila s čarobnim štapićem
Da biti ću to.
Djeci ću uspavanke pjevati,
Zaljubljenima poljubce slati.
Voljenima još ljubavi dati.
Jednog dana se pojaviti
I još poneku riječ napisati.


Cijelu noć Tratinčica zaspala nije, zadatke svoje izvršila je. Lutale joj misli k poljanama zelenim, razigrala nožice svoje opet, više nego što trebala je. Zaustaviti ne zna se ona, kao da jedna i druga i pomalo treća greška joj dovoljna nije. Dijete kad probudi se u njoj, igri kraja nema. Odrasti već jednom, glas je opomene. Bumbar prstićem svojim, leptir raširenih krila. I zastane ona, pred zoru novoga dana. Pero zlatno u ruke, riječi na papir stavljati krene. Razumljive riječi samo sebi znane, drugačije nikad znala nije.
Jutro se javilo, doručak zvao. Buđenje bugenviliji objavi i novom danu na ocjenu krene.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv