pišem što osjećam i mislim, možda volim

ponedjeljak, 25.08.2014.

Ispovijed pijanog čovjeka

Što trijezan čovjek izreći bi htio, izbaciti misli svoje nemoćne, pijan u hrabrosti stečenoj ispričati će priče cijele! Uvijek sam ispijala svoje boce, pune do vrha smrdljivim alkoholnih tekućinama, tek ponekad našla bi se i poneka boca dobro ohlađenog bijelog vina, sama u tišini neometanoj svoje kuće. Previše i za pijanog čovjeka – ženu, razorni su sažaljivi i optužujući trijezni pogledi. Riječi možda ni ne dopiru do sivih natopljenih stanica, ali oči vide sve. Ogledalo, ogledalce moje ponekad društvo bi bilo, posramljeno više no što htjelo je biti. Ružnoćom pijanog čovjeka, glasom koji odzvanjao nije, filozofiju tek njemu znanu i soba je nestati htjela. Kamen je to ipak bio, čvrsto na zemlji stojeći stoljećima nekim. Ali to tek je samo slika, oči neka gledaju, duše njihove neka se smiju. U inozemstvo poći valjalo bi, jer tamo neka sve bolje je. Gdje sada u godinama ovim, bijeg onaj bio bi to. Bježati i nije tako loše, ako trčati znali smo, 100 – 200 metara u krugu, i vratiti se opet. Na dugo nikad nisam znala, trčati naravno jer riječ o bijegu samome je. Sve kao ljuta i bijesna nisam, a para samo što uzavrela nije. Dobro me krenula proza u rimi, a riječi zavoljela kad ljudi više bilo nije, ljubavi uvijek kao Penelopa vjerna (da ne napišem luda i glupa) držati najbolje sam se znala.
Filozofiju izučavala nisam, psihologiji iz prikrajka divila se, s matematikom na ti kao prva i jedina prijateljica bila, biologija i kemija one prijateljice neke poznanice moje bile. S hrvatskim da li jezikom ili nečim drugim rodila se, odrastala ali ne kao ludo zaljubljena, rezala vene nisam ni krv svoju prolijevala. Suzu joj podarila, da li njoj ili sebi samoj, u ovoj prozi ni važno nije. Puno više iza negdje izrečeno, nego što ekran ijedan vidjeti će i čitati.
S pravom i pravdom, nespojivom rekoše svi, budila se svako jutro. Ni budilica trebala mi nije, ni djelomična ni u cijelosti. Spojivo nije, glasovi iz blizine, glasovi i krikovi iz daljine, ponavljali i ponavljali. Nikad pitala nisam Vas, ako ja kažem da moglo je, može biti onda će tako i biti.
Odoh i ja sama (kako objasniti glasom, riječima lijepim – dragim – ružnim i kada nestane i njih samih, naravno ironije i sarkazma (ima li još neki novi u rječniku stranih riječi objašnjenih pojmova i izraza) elokvenciji predanih. Pa kada krenu silinom kako samo one znaju, ni kraju na vidiku nema. Početak davno zaboravljen, ni bitka ni sadržaja ostalo ni za mrvice golubovima i slobodnim galebovim krilima ponuditi. O lijepa li si ironijo blaga, sve dok bratu sarkazmu ne prepustiš postolje. S tobom se nositi nekako i znamo, ali on što zvati se sarkazmom i sam htio je, ni sam nije znao kako bih u tome uspjela i sama.
I pijanac još dobro držećih nogu, bez sramote i srama, jer glede čuda velikog i malog ogledala ni za lijeka jednog. Ispričao bi priču on i lijepu i dragu, ali nitko od odjeka vlastitih ne poželjeti ni čuti ni čitati. I čemu onda ispijati boce da do dna bi došao?! Blata, mulja i još nešto malo ostataka kapi kiše (jer padala je i padati će, grmilo je i grmjeti će, munje su nebom parale kao da nikad otići neće). Zaustavi se munja silna, grom povukao svoje glasje a kiša nasmiješi se suncu i reče:
IZVOLITE, VI STE NA REDU!!!!!!!!!!!!!!
(„VI“ ne iz poštovanja i uvažavanja tek zato što u paru su stigli, i obojana duga mila i sunce ugrijano sjajno)……….

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv