pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 28.08.2014.

Pričam o ljubavi još uvijek

Bila je zima, noć i hladno. Davne u stoljeću ovom ili onom prije. Ne mogu se sjetiti ili bilo je to baš na prijelazu s jednog na drugi. Bili smo mladi, ne samo ti i ja, svi oko nas. Pomisao prva bila bi nemoguće je, otkud mladi svi. To jesmo bili mi, svi mladi, tek poneki lijepi, jedni pametni, o koliko zgodnih plavuša je bilo, atraktivnih crnki i jedna ona.
Sjetiš li se jer godina prošlo je mnogo?! Nije to bilo ni nad Brestom, ni pred kazalištem ili na trgu konjanika slavnog. Bilo je to prije te zime, i prije noći hladne. Ni u najboljim horor filmovima, a zamisli kako to tek u SF- u . Da si bar malo redateljskog imala u sebi, sve drugačije bi bilo. I tebi (osjećaje možda razumjela ne bi, ali gluma je uvijek kao mogućnost) i njemu, jer bili ste neki par.
Sjetiš li se nakon proteka vremena tog, i njega i vremena. Ljubavi da li ikad je bilo!? Čemu lagati i sebi i njemu, zar nije dovoljno bilo što već njegova laž preplavila je i tebe i njega.
Kako ste samo dobro skupa izgledali! Zavidjeli poneki, prolaznici i poznanici, prijatelji i rodbina. Smiješno je bilo, jer nitko nikad znao a ni saznao nije. Čak i sada, a ljeto je (istina negdje pri svom kraju), nije hladno (neki vjetrić, nije maestral nešto drugo, burin ma važno ni nije), dan i sunce u njemu. Svijetlo je i sjaj sunca vjetrić raznosi taj.
Bilo je nešto između nas, ali mladost i život prepun budućnosti tjerao je to. Bilo bi to previše srednjoškolski, i što bi bilo nakon toga. Prsten zaručnički, dijete možda čak i prije braka, pa neko brzo vjenčanje (mali je to grad, a poznavali su nas mnogi), sobica kod mojih ili tvojih roditelja, prvi plač našeg sina (jer nemoguće je bilo da bi djevojčica bila moje prvo dijete) i što onda. Prve svađe ili još bolje prve šutnje onako tek u naznakama, pa onda one malo dulje, tvoje ili moje izbivanje dulje i češće (iz našeg sobička – gnijezda nekad ljubavnog) i vjerojatno kraj. Ili bi pokušavali i trudili se, zbog sina jedinca našeg, jer djeca više ne bi ni bilo. Kako bi to uopće moguće i bilo, za ljubav je potrebno dvoje, još više za seks potrebni su oboje. Možda bi ti postao i neka faca u politici, ili vlasnik nekoliko desetaka velikih firmi!?
Ali dobro je ili možda i nije. Tada smo donijeli odluku, ne razgovarajući, vjerujući da tako je najbolje. Odluka i izbor bili su naši!?
Zar važno je, da li je to samo moj dobar scenarij (sjetiš li se da je dovoljan bio tek trenutak, malo papira i olovke i riječi bi krenule same od sebe) bio. Vjerujem da sigurno tako je i bilo, sjećaš se ti a ja znam. Dok prsti i olovka klizili su po papiru, stihovi nježni krenuli su (nisi ih mogao vidjeti, a nisam baš ni ja, jer prve kapi suznih voda iz očiju krenule se), zamagljeni i umrljane tinte. I imala sam još mogućnost jednu, novi list papira i tintanu olovku.
Čemu sjećanja, ali lijepo je!? I ne nije ovo zbrka. Ne brini, nisam ozbiljna ili možda ipak jesam. Nikad zabavna nisam ni znala biti. Tek ponekad s maskom ako ne i lude a ono dobro uigrane plesačice.
Sjetiš li se, klupe do prozora i stolice one lijevo od tebe? Vjerojatno ne, jer i kako bi kad ni pogledati nisi htio.

A ja, sjetim se i tebe, i moje priče. Sjetim se što jesmo, ali ipak nismo nikad ni bili ni postali. Ti faca za sve a ja u sjeni tek cvijetić neprimjetan……….

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv