pišem što osjećam i mislim, možda volim

četvrtak, 28.08.2014.

Pričam ti o ljubavi

Mravac dragi i lijepi, sićušan, nožica malih a važnih, u bolnici morao je ostati. Leži još uvijek na krevetu madraca lošeg stanja, već ga sijede misli muče, tih i šutljiv kakav uvijek je bio. Bez zahtjeva i prohtjeva, zagledan u točkicu kroz prozor do kreveta svog.
Prvog dana događaja nemilog tog, posjete sažaljive, posjete dragih riječi ispričane, jedna za drugom nizala se kao bijelog reda bisera niz. Dan jedan, i drugi i lagani bili i brzo prolazili. Ali treći već postaje teži dan, mravac vrijedan kakav je, želio je ići van.

Ribica zlatna na ruku mi pala, kapljice vode na dlanu joj dala i za zahvalu sretne okice ona meni dala. S rukom prema moru slanom ribicu htjedoh vratiti, kada gle velikoga čuda li „miša malog ti tvog“. Draga ženo smeđih očiju i plave kose, zastani još malo na tren. Trideset i četiri želje su tvoje, do sumraka ovoga dana, potroši ili uloži ih ti. U prvim satima sumraka ove noći dana koji traje, sjetiti se nećeš ni mene ni riječi ovih. Želje neka budu želje baš prave. Sve one nikad izgovorene, samo srcu znane tvom. To želju su za ribicu zlatnu, nije to još jedan mujo-haso šala.
Ribice moja zlatna, ti govoriti znaš?! – prva moja ali želja ne, tek izgovorena riječ.
Tiana, ne trošimo vrijeme tek s prvom krenuti bi mogla. Osim vremena do sumraka tog, još jedno pravilo za želje je tu!
Kako vrijeme gubili u pričama ne bi, još jednom ponovimo sve. 34 želje su tvoje, do sumraka prvog sata noći ovog dana poželjeti ih sve trebaš. I da sve bude još ljepše za prvu još nekoliko sekundi ostalo je tek.
Izreci svoju želju prvu meni Tiana plava i smeđa, neka riječi koje želju znače zapovijed budu meni sad.!
Toliko toga već unaprijed je znala, ali vjerojatno osjećaj znate i sami, kad htjeli bi i znate da možete. A onda kao ploča izlizanih pruga, zaustavljena na najvećem frižu, ponavlja se tek poneko slovo i nikako do rečenice stići.
Hm, ah, uh i eh? Tiana gdje si ti? Želju izreci i najgluplja i ostvarena je dobra. Samo već jednom je reci! I molim te, i kleknut ću. Čak i želim te pa skoro i volim te, bile su riječi koje samo što izrekla nisam.
Nikada ribici tako važno bilo nije, kao sada za sve 34 želje te.
Automobil vrata žute boje. Sjedalo moje sigurno bi trebalo biti, tek još jedno dovoljno bi bilo. Brzina vrlina meni nije, ali autu mom biti će i da nikad više od sekunde jedne ne treba mu, za susret bojeva 0 i sve do još 0 puta dva i predznaka broja 2.
Nasmiješena i vesela davno je takvu nitko vidio nije. Bez štapića čarobnog, i šešira cilindrastog ribica zlatna treptnuti će tek. Auto, žuto kako želja kaže, jedno čak i sjedala dva. Ključ u ruci malenoj i jedno za prvu hvala. Da poludim i odludim, od 0-200?! Ostavljam vas sve iza sebe, ne okrećem se tek krećem. Brzo i još brže, dalje sve do kraja svijeta. Svemir, možda, ali i on mali bi bio.
Mravac moj mili i dragi, sjetim se prije nego pojurim i umjesto prema zapadu okrenem na jug. Poslijepodne srijede jedne, pomalo vruće krajem ljeta mjeseca kolovoza, godine sjetiti se ni ne mogu, automobil vrata žutih kao neosunčani limun, pred bolnicu stigao je.
Kad i želja bi se računala ni briga me nije, mravac prijatelj je moj. Povlastice nikad tražio nije, nudio bez pravila i uzvrata sve što trebalo mi je. Mravac prijatelj je moj, i svih 30 potrošiti ću ako treba, ali do mravca otišla jesam.
Svi oni dobro zbrajajući matematičari, a još više oni koji izreći će odmah. Da, prijateljica jedna i sve bi želje potrošila sad. Za prijatelja mravca svog sve bi dala. Podsmijeh i ironija, a gdje su joj one još tri. Kako ih je sačuvala sebi?!
Bilo je i biti će, niti čujem niti me je briga. Ali nekako da ne ostane nejasnog traga tog, pa onda arbitraže pa sudovi međunarodne pravde. Riješimo mi želje one tri.
Moja sis znam da jednu veliku ima. Jer sve želje su i lijepe. Ljepota je velika, a onda i želja je takva. Ma da i nema znala bi ona što treba učiniti.
Bracu lijepu ili samo možda lijepo bilo bi imati. Ja najmlađe i najdraže, ponekad čak i najslađe dijete sam bila (naravno dijete, kao da nisam to nikad bila ja) i kako da neki potomak muški odnese mi to. I zato rekla ja i mami i tati, što imali djece jeste, brata nam ne treba. A onda pročitala pjesmicu ja, a ono (neću vam napisati ništa, to osjetiš samo ali ne u riječima i stihu), i da poželim bracu velikog ja. Pa tako, nije moj već moje sis braco, pa kad poželim to jednostavno izreći kažem tako i ja. Zna što bi htio, gdje bi htio, inventuru ionako napravio, djelomičan više nije, cijelosti posvetio se. Čak ni mjesec ni zvijezde isto više ne bi htio biti, pasa onog morskog koji ne grize odavno ni ne spominje. Zaključak želja u pravu ruke (da krene u predsjedničke s kolindom predizbore). Možda čak i saznamo svi mi, željica koja bila je to.
Još kad bi mi odgovorio, zid – WC – mjesta se ne sjećam. To je razjašnjeno. Osim na zidu kojeg roda imenice napisanog? To voljela bih znati.
Treća uvijek kažu sreća. To tek zbog rime napisano je. Za mentora kako zovem ga ja. Možda šala, možda ozbiljno. Koga briga to? Ni mene ni njega, što onda to bi važno bilo, nekome, ovome i onome, tamo i ovamo. Želja će u prave ruke stići, to sigurno potvrditi vam mogu.
Ni toliko draga a još manje lijepa, ni toliko altruizmom bojana a još manje nacrtana. Ostalo je želja i željica za ispuniti tek 30-tak, što velikih i malih. Lijepo bi bilo jutrom se buditi, ne gledati još poneku problemom jutra ili poslijepodneva novog boru novog dana. Ali život je život, upravo takav. Zato su želje više za maštu stvorene, a one koje ostvarive jesu to tvoje i moje su. One koje ja tebi i ti meni sa smiješkom ćemo predati.

Tratinčice, baš si vrijedna bila?
U školu sam ovo ljeto išla, učila i vrijedna vrlo bila. U plastičnoj vrećici (sastav nisam sigurna) nekih potvrda donijela sam. Ali tko zna, priznati mi da poželjeti znam osim što vi ćete učiniti ću i ja.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv