Kad nebo bih bila ja, grmljavina svakodnevnica bila bi. Grmljavina je nebu kao vikanje ljudima, pražnjene skupljenih i nakupljenih toksina (naravno zanemarujući ovdje znanstveno iskazivanje grmljavine, nastanak, razlog i način. To nešto ostavljam drugima, učenima, diplomama obješenih na sebeljubljivim zidovima).
Oslobođeno nebo zvala bih se tada, noću crno kad bih htjela, sjala samo iz inata. Danju bih veselo nebo bila, plavo i oblake bih zvala. Kiša svaki dan padala ne bi, jer znam da i sunce lišću, krošnjama, cvijeću, žitu, pšenici čak i klipu kukuruza treba.
Sunce bih jeseni još više davala, ljeto ga ionako puno ima. S proljećem izmjenjivala bih riječi, kiša pa sunce, zeleno sve da bude. Sa zimom na Vi bih bila. Cijenila i uvažavala, poštovanja nešto malo manje. Upravo onoliko koliko ona bi dala.
I tako lijepo, promjenjivo nebo ja bih bila.
Otuđena i nevoljena, ali sudbina tako je htjela. Gledali bi isti me oni, koji osuđivačkim riječima pričali priče, pjesme pjevali bi. Takva je sudbina nas osamljenih, promijeniti kad bih i htjela, pitanje samo po sebi mi dođe. Upravo zbog pitanja takvih, osamljenica postala jesam. O koliko ljubavi imala sam samo, za više dugovječnih života onih. Nudila i davala, uzimali neki i jesu, dijelove one koji mili im bili. Razdijelili me i raspolovili, djelomično primali, ponekad sitnice u mrvicama davali. Na trećine velike i male, prešli na četvrti i peti dio, tko zna čak ni ja, do kojih bi sve razlomaka i decimala došli. Jednom jedna trećina poprilično dobro se snašla, otišla bez riječi hvala i pozdrava, nikad pisala nije, ni hladni mail poslala mi nije.
Nebo je dobro da budem, da nikad više podijeliti se ne mogu. Jedno, jedino nad svima isto. Zamijeniti ću sebe i nebo, primjetiti nitko neće. Svi smo vraški brzo zamjenjivi, prepoznati u nekoj osmini.
Možete i smijete me ludom nazvati, ljutiti i zamjeriti Vam to neću. Neki su to već pokušali, u neuspjehu svom uživali. Kako se ljutiti na nekog tko sebe opisati ne zna. Smijete, bez brige možete biti, neznalicom u nečemu nazvati. S dužnim uvažavanjem u naklonu poznavatelju dobrom priznajem. Optužiti za nešto bez razloga i bez dokaza, samo naprijed dajte. Učinili to i više puta neki su, i opet što postići su htjeli. Ni oni, svekoliko pučanstvo a ni ja na kraju balade stihom deseterca napisane, rimom ispjevane, nikad saznali nismo. Obranu niti spremala bih niti spremala jesam. Čemu iznositi bisere pred svinje blatom umrljane, davno nekoć pametniji od nas u stihu lijepom rekao, i zapisao je. Biserje puno ljepše pristaje školjki crnoj, na dnu mora skrivenoj.
Ali nikad, u pravom značenju, bitku i srži riječi nikad, ne izrecite da glupa jesam. Ni pomisao da ne bude vam to. Od umilne mačke u tigra strašnog pretvaram se, od cvijeta u mirisu neodoljivog biljku ljudožderku, od pristojnog i punog uvažavanja prema svima, s poštovanjem prema onima što zaslužiše tu riječ, od čovjeka u najgoru zvijer pretvorit ću se.
Post je objavljen 24.08.2014. u 17:21 sati.