Razgovor preko mobitela je potrajao prilično dugo, traje još uvijek. Kako dugo i često je zvonio upravo kao da ova duljina glasovnog izričaja (s obzirom na činjenicu da poznajem ime i osobu koju ono predstavlja, u ovom slučaju sugovornicu s druge strane govornog područja bez žice) označava kaznu za postupak ne-javljanja i dopuštanja bespotrebnog utroška vremena, koje je potrebno bilo za ukucavanje ili tek pronalaženje imena s upisanih brojem mobitela.
- Vraćam se u Zagreb, ranije je zakazano suđenje. Upravo me je nazvala ….;
zaustavljam ga u nastavku objašnjavanja i znam da nije ni lijepo ni u nikakvoj sprezi s pristojnošću i dužnom i zaslužnom, ali jednostavno nisam mogla sebi pomoći i spriječiti se da to napravim. Na spomen imena osobe sugovornice donedavnog razgovora, pored svih osobina razumljivosti, smirenosti, uvažavanja (poštovanje u ovom slučaju ne želim i neću spomenuti jer ta osoba to ne zaslužuje ni u pričama koje pišem u trenucima slobodnog vremena) s moje strane ne mogu suspregnuti osjećaj koji mi izaziva. – muk tih nekoliko trenutaka nakon moje izgovorene riječi:
- Znam!!!!!
Ustanem sa stolice, nezadovoljna s učinjenim, ljuta na samu sebe.
I kao što ja znam tko ga je nazvao, tako i brundo zna kako se upravo sada osjećam.
- Malena, …………….nisam kao ti koja bi sad ispraznila sve riječi nastanjene u ormarima iz prošlih vremena, policama sadašnjeg doba i USB-a budućih nekih koje tek doživjeti ćemo vremena.
Ljuta si na sebe, i tada ti je najgore ali to uvijek radiš i sebi i meni. Malena, to je posao kojeg radim za osiguranje naših životnih potreba. To je ono što volim raditi i ono što jako dobro radim. Znam da ljuta si jer tvoj 2/3 „ID“ ličnosti je istrčao kao pravi sprinter ispred dvojice drugih, tek 1/3 zastupljenima ali važnima i mudrijima.
Prilaziš mi, ne izgovarajući više riječi. Poznajemo se već tako dobro, da znamo da bi sva sljedeća slova i riječi bila višak za tebe a za mene kao voda u kojoj bih se sigurno utopila. Zagrliš me a ja se kao i uvijek naslonim na tvoja prsa, titrajuće glazbe u ritmu kojeg volim.
- Kad moraš krenuti? uobičajenim pitanjima iz sigurnosti zagrljaja nastavljamo rješavati novonastalu situaciju.
- U utorak ujutro trebam biti na sudu, ponedjeljak poslije ručka bih krenuo. Papiri su tu kod mene pa ih mogu pregledati i nema žurbe.
- Večeras ostajemo još u Zadru, ili se vraćamo kući?
- Da li bi voljela da ostanemo!?
Kazneni zakon RH u svom članku definirao je i opisao djelo silovanja, te na prvi pogled većini laičkih oka i čitatelja navedene definicije, izgleda kao da je sve jasno. Da mogućnosti pronalaska rupa i rupica u slovu članka navedenog zakona neće biti. Kazneno djelo silovanja u članku je opisano na sljedeći način: „Tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje da će izravno napasti na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju, kaznit će se………“
Ipak sudska praksa se još jednom pokazala morem mogućnosti „šokantnih primjera različitih tumačenja, u ovom primjeru “ definicije silovanja“. Obrazlažući svoju presudu sudac županijskog suda (grada-istinski nije važno, iako to naravno nije nikakva tajna) u kojoj je odlučeno da se u „slučaju penetracije prstom u anus“ ne radi o silovanju.
Obrazloženje je preneseno sljedećim riječima: „…u počinjenju te radnje mora sudjelovati, ili na strani počinitelja, ili na strani žrtve, spolni organ jedne od osoba i on mora prodrijeti u neki od ostalih dijelova tijela druge osobe, jednako kao što prodire u spolnom odnošaju... U ovom slučaju ni prst ni anus nemaju svojstva spolnosti, ako bi bili u međusobnom kontaktu, jer ni prst ni anus nisu spolni organi, pa njihovim kontaktom ne ostvaruje se spolna radnja i ne može se izjednačavati sa spolnim odnošajem... U hrvatskom jeziku zna se točno što je spolni odnošaj, zna se točno što je spolna radnja i nitko ne može nešto drugo navesti kao spolnu radnju, niti izjednačiti sa spolnim odnošajem", objašnjava sudac Milanović dodajući: "Kada bismo prihvatili da je svaka radnja u međusobnim kontaktima izjednačena sa spolnim odnošajem, radnja koja se može podvesti pod ovo kazneno djelo, tada bi nastao kaos u pogledu primjene ovog kaznenog djela u praksi, jer bi se svaki dodir između dviju osoba praktično mogao smatrati počinjenjem ovog kaznenog djela, ako jedna od osoba nije željela tjelesni kontakt s drugom osobom, pa bi i obično rukovanje bilo kazneno djelo silovanja, a što je neprihvatljivo". Samo jedan od loših primjera tumačenja, a ja kao vječna pitalica pomislim možda i zbog nekih drugih razloga.
kad smo imali 18. tog ljeta
- Kava i kolači u Ražancu, baš se radujem tome nakon toliko godina.- poljubac zasluge na obraz, na vrat upravo stiže poljubac kao da je u zasjedi čekao svoj trenutak, ni trenutak slobodnog hoda ne dozvoljava nježan i uvijek onaj koji stiže nakon drugog.
Ime kao utjelovljenje lika kojeg jednostavno ne želim i ne mogu probavljati uvijek i stalno, a nekim životnim izborom loše odigrane tombole, moram. Ne da moram, ali ono drugo mi je puno važnije i vrjednije od nepodnošljive ne-lakoće povremene prisutnosti tog imena i lika u kojem je ime nastanjeno. Tek ponekad „ID“ samo moj iskoči iz nesvjesnog dijela bez suočavanja sa svjesnim i odigra monolog, prije nego se dobri stari likovi svjesnog dijela ličnosti sjete da kroz razgovor utječu na njega. Nekom svojom nazvala bih je čudesnom moći opstojnosti, ta žena stalno i uvijek, pa opet uspijeva ostati tu gdje je još uvijek u blizini osobe koja je meni više od.
- Nemoj zatvoriti oči, naravno. Ipak si ti gospodar ceste. Nakon prvih taktova, jednostavno moram. Moram vidjeti na tvom licu da jesam te?!
Iz torbe vadim CD, iznenađeno me promatraš tek krajičkom desnog kutka oka,(što zbog mojih riječi i što), jer pažnju zadržavaš na cesti. Nema gužve, ali auti stalno prolaze i nije dobro izgubiti se u želji znatiželje, želji znanja prije slušanja. Umetnem u otvoreni prostor za ploču modernog vremena, pritisak kažiprsta na tipku početnog slova „s“, i razliježu se prvi zvuci.
n'oubliez jamais
Osmijeh kojem ne možeš pobjeći, oslušnem desni žmigavac, zaustavljaš se na prvom zgodnom mjestu pokraj ceste. Ovo se zove iznenađenja kojima danas kao da je dan u kojem jednostavno postoje.
Ne tako mladi, za poljubce u parkiranom automobilu, ali nikad dovoljno stari da to ne bismo i sad napravili. Bez stida zbog onih vozača kojima pažnja ceste nije bila dovoljna, zbog pogleda nekih koji sliče mojima iz onih vremena nigdje.
- Dobar dan. Ja bih espresso kraći, čašu hladne vode. Molim vas ako može s kockicama leda više nego vode. Neka to bude za početak. Recite mi od kolača što imate?
- Donijeti ću vam meni za kolače, ali preporučio bih vam (i znala sam što će reći, osmijeh na licu se već pojavio prije prvih riječi konobara, miris onih šam………) šampite.
- Onda mi donesite jednu. I to može odmah. A poslije bih i sladoled.
- I ne dočekavši svoj neki red, ovaj put ti uskačeš u kraj mojih riječi. Hladno pivo, može točeno ako imate. Neka bude, ni veliko ni malo, može 0,3 l za početak.
- Pomislio bi čovjek da nešto malo i nemirno se javlja iz tvog trbuha, kad su ti oči onako zasvjetlucale kad je spomenuo kolače.
- Zagonetan osmijeh, i za mene neuobičajeno malo riječi: Tko zna!? Upravo tu smo se okupljali one davne pred-brucoške godine. Prvo pravo tinejdžersko ljeto bez roditeljske skrbi.
Stare zadružne zgrade više nema, ne ukrašava centralni trg svih većih ljetnih okupljanja i događanja. Zgrada u kojoj smo izvijali tijela u ritmu disco glazbe '80.-tih. Prebirali prstima zamišljenim rockerskim gitarama, dok je treštao AC/DC s već poprilično izgrebane ploče. Prvi nenamjerni zvukovi budućih DJ-a.
- Brundo, hvala ti za ovo veče.
- Malena, nikad nemoj zaboraviti, pa čak ni onda da jesi i uvijek ćeš biti.
Otvaraš mi vrata automobila, nježno mi dodirujući leđa. Osjećam u prstima želju da mi dotakneš trbuh, još od onog trenutka i dvije riječi. Ne znam, kao što ni ti ne znaš. Vidim ispisano pitanje, ali odgovor ti ne mogu napisati.
Ministar turizma D: Lorencin danas je na jednoj od svojih za široku javnost ili bar za one koji gledaju dnevnike, vijesti, ekskluzive i in tabloide, održao konferenciju za medije u Splitu na kojoj su predstavljane ključne postavke sažetka Strateškog marketinškog plana hrvatskog turizma 2014-2020- godina, nazvanog „Hrvatska 365“. „Odlučili smo se za logo i slogan Hrvatska 365 jer njime pokrivamo sve, od Riječkog karnevala, Dana tartufa, Snježne kraljice, Vinkovačkih jeseni i mnogih drugih manifestacija koje se događaju tijekom godine na području cijele Hrvatske. Sa ovim znakom svi će se moći poistovjetiti, a inzistirat ćemo da si dajemo ritam uspostavljanja destinacijskog menadžmenta, te će od dna prema gore prirodnim putem doći do kvalitetnih pomaka“, komentirao je ministar Lorencin. Ukupna vrijednosti pilot projekta PPS iznosi 4,8 milijuna kuna koji će, između ostaloga, obuhvatiti offline kampanju na tržištima Austrije, Italije, Njemačke, Slovenije i Velike Britanije, online kampanju na osamnaest tržišta te posebne i b2b radionice na osam tržišta.
Istina, zbog ponekad odnosno učestalog odbijanja sudjelovanja u živoj televizijskoj riječi, ne mogu previše reći ni o gore spomenutom ministru, a ni o ostalima. U posljednje vrijeme izvan svih dnevno političkih događanja sam. Mladi ljudi od kojih sam očekivala veću dozu entuzijazma, samostalnosti, pa i grešaka. Onih zbog kojih bi mogli ustvrditi da žele i rade u smjeru tih želja koje i mi svi ostali imamo.
- Noć u Pagu, što kažeš malena?! - desni žmigavac i svijetla postaju sve bliže.
Post je objavljen 12.08.2014. u 03:29 sati.