pišem što osjećam i mislim, možda volim

subota, 30.08.2014.

Zdrav razum

„Udaranje“ po zdravom razumu pojedinca, skupine ciljane ili tek slučajne (stvorene zbog prilika koje se upravo događaju), velikog broja stanovnika ili bilo koje brojne i prostorne oznake ljudi je čest a posebice u posljednje vrijeme slučaj. Znano što iz povijesti, osnova i teorije ekonomsko političkog gospodarstva (i ne, nije greška politika je oduvijek a u ova suvremena vremena sve više i neizbježno pratitelj i čimbenik bez kojeg je sve ostalo nemoguće) samostalnost pojedinca, ili kako sam već navela bilo koje brojno-prostorno označene grupe ili grupacije ljudi prvenstveno je zavisna o ekonomskoj neovisnosti. Primjetljivo je da je upotreba riječi, zavisnost, neovisnost, ovisnost, česta i učestala upravo zbog specifičnosti uvjetovanosti odnose kao takvih samih.
Uvod, kao ovakav je samo osobni stav osobe na čijem blogu će osvanuti ovaj post. Najvećim dijelom upravo taj osobni uvid u suštini priče i manjim dijelom činjenice naučene od drugih. Vjerojatno iz samog uvoda (ukoliko ipak ponetko se usudi upustiti u čitanje posta, samo napomene radi, nije riječ o državničkim odnosima samo, o utjecajima polito-moćnika na sve i svašta izvan politike. Ima tu i riječi o odnosima među ljudima, pojedinca i grupice kao izrugujući naziv za nekoliko ljudi okupljenih oko zajedničkog cilja i slično) jedino očito bi bilo da je to politiziranje s osnova ekonomske ovisnosti ili neovisnosti.
Ipak poticaj za ispis ovih redaka, nisu bili ni predsjednici država ili parlamenta, ni predsjednik najvišeg zakonodavnog tijela ni svi oni ini nepoznati privremeni moćnici. Ne mogu (jer nisam vlasnik veće količine stručnog znanja o tome) pisati i pričati o sadašnjim ili bivšim ili možebitno budućim polito-možnicima, ne smijem isto tako iz prethodnog razloga a i ne želim baš previše. Ne želim jer nemam potrebu da mi te sivo-crne operacije nečijih mozgova kvare svojim bitkom i (ne)-radom ama baš svaki trenutak kratkog zemaljskog življenja. Svi ti ili oni navedeni, dobro mi dođu kao usporedni alat za ono o čemu želim pisati.
O ljudima našeg života, dobrima i zločestima, ljudima s motivima i bez motivacija, ljudima koji i kad nešto čine ne znaju što čine. Jer „budalama bi blago upravo iz znanja da ono što čine ne znaju što je to!“. Da nije citat, već samo donekle ispremiješane riječi. O ljudima koji dalje od vlastitog nosa ne vide (i pri tome ne mislim na veličinu nosu), već zbog izobličenog oblika već samog po sebi prilično izobličenog lika „ego“. „Udarati“ sve dok to njihovom samodopadljivom bitku odgovara, stalno ili povremeno. Udarati na zdravi razum pojedinca, isključivo i samo iz potrebe ružne spodobe „ego“.
Slušala sam (i ne, nisam prisluškivala) jer razgovor je bio toliko glasno samodopadan, da ni pored (skupih i kvalitetnih) slušalica za mp4 nije bilo moguće isključiti ton do sebe. Sadržaj riječi u razgovoru je važan samo u tolikoj mjeri kojoj se koristi određena zamjenica kao substitut svega ostaloga. Tolika važna da se dva sugovornika/ice uopće ne slušaju dok razgovaraju (jer samom analizom razgovora poslije odslušanog, u pojedinačnoj komunikaciji sa svakim ponaosob je to i utvrđeno), toliko zaneseni korištenjem zamjenice da se uopće ne sjećaju o čemu su netom prije razgovarali sa (dosta dobrih odnosa) sugovornikom/icom.
Lijep mi je ovaj badić? – upit sugovornice br. 1 onoj drugoj
Ja sam isti takvi imala veće prošle godine. Da dobar je, ali su mi ga oduzeli.-odgovara druga
Imala sam i pareo baš u istoj boji. – produlje razgovor druga
Ja sam takav isti odnijela u CK.
Priključuju se dvojica muškaraca uz komentar da cure dobro izgledaju, i još poneku riječ iz koje je razvidno da se poznaju u mjeri nazvanoj dobro poznanstvo.
Upravo sam se vratio s jedrenja. Kupio sam jedrilicu 15 metara. – započinje razgovor jedan od njih.
Na to se nadovezuje sugovornica br.1 – I ja sam išla prošlih godina dok je nisam morala prodati.
I tako razgovor teče, nadam se da ste uočili bitnu zamjenicu i zdravu komunikaciju dobrih poznanika. Na samo kraju negdje pred kraj razgovora, jedan od sudionika izriče:
Žurim jer idem na sprovod. – i tek što je krenuo pozdraviti društvo i okrenuti se, prije njegovih izgovorenih riječi.
Ostatak društva se nadovezuje na njegove riječi ,skoro pa u glas:
I ja se žurim idem isto ……….
I ja sam pošla upravo tamo ........
Priznajem da je „karikatura“ razgovora prešla pomalo okvire same karikature, ali iz razgovora koji su obavljeni poslije, ponaosob sa svakim od njih ukazivao je upravo na ovo.
Poanta teksta, posta ili ovih nabacanih riječi (iako bez lažne skromnosti bih rekla da su prilično dobro složene) tandrmoljaka (kako neki bi sebi dozvolili izreći te riječi, a to samo onda kad su isto tako sebi dozvolili biti iskreni, jer u svim ostalim trenucima to upravo nisu), ukaz je na „nježne i drage ljude“, tihe i mirne, dobre i dobroćudne, upravo one koji uspijevaju cijelo svoje vrijeme u lažima ispunjavati svoje i tuđe živote. „Udarati“ na zdrav razum ostalih ljudi. A onda i poneki ti ostali ljudi, na čiji se zdrav razum lijepim uhu-ugodnim riječima od dobro-izglednih i slatkorječivih pojedinaca, onda oni počinju „udarati“ na još ponešto (izmorenog i razorenog od ostalih životnih udara, nevezanih sa svim ostalim. Ali kao takvog podložnog brzim infekcijama) zdravog razuma one mete. Usmjeriti udare u pravcu iz kojeg se neće vraćati kao bumerang.
Ali i polito-možnici isti su kao ovi svakodnevnici, udaraju i na razume i na sve ono što sami smo dobrim učinili. Znam da ni ja, ni netko od čitatelja ne možemo učiniti čudo. Ne možemo promijeniti svijet odmah, učiniti odmah i sada mjestom ljepšim i boljim za život, i njemu i njoj, i djetetu i ljubimcu. I meni i vama.
Ali izbor je naš, i ne ograničavajmo se. Niti je sve ono jučer bilo dobro, niti je sve ono danas loše. Isto tako ne vjerujem da ni kad bih i one i ove opet zamijenila, pa im rekla da su jedni jučer umjesto sutra, oni jučer preselili u danas. Neću im to reći. Ne želim promjenu samo za zadovoljavanje naziva, ne prihvaćam da moram biti s njima da bih bila dobra. Gotovo je i vjerujem i nadam se završilo ono suludo vrijeme ne vjerovanja u ništa, ali isto tako i vrijeme ono u kojem ako nisam vjerovala u ono i kako oni kažu onda sam bila „čovjek s greškom“. A greške su bile (priznali mi to ili ne, htjeli ili ne) uklanjane.
Nije nikad ili barem nije uvijek ono kako na „vaš prvi pogled bi se reklo“. Ponekad riječi su samo riječi, a ponekad ni nisu. Neki pišu o ljubavi jer vole ili su voljeli.
Ostali pišu o……………
…..pišu o očima, kao što sam i ja htjela
Pjesmu i riječi o očima boje duge
Riječi nema, pjesme nema
Ima predivna fotografija

I meni je to pjesma o očima boje duge.
(naravno da nije moja fotka…)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv