pišem što osjećam i mislim, možda volim

nedjelja, 03.08.2014.

XI. – Jane s očima Anriet

Zrake sunca kroz prozor bez zavjesa padaju na oči, bude ga, jutro. Proteže se lijeno naspavano u krevetu, osluškuje i čuje šum vode koji dopire iz kupaone. Ustaje iz kreveta sa smiješkom na licu. Tiho i bez najave dodir prstiju koji klize mokrim tijelom, poljubac na usne mokre i tople. Uzdah zadovoljstva s njenih usana, prsti na njegovom licu, spojene ruke. Voljeli su taj samo njihov jutarnji ritual, osjećaj dodira mokrih golih tijela. Pogledom su izgovarali riječi, koje ni trebale nisu. Kao u polusnu sve dok im prve kapi hladne vode ne bi izrekle da je vrijeme za prvu jutarnju kavu.

Jutrom nikad nisu puno razgovarali, voljeli su tu svoju tišinu. Riječi su ostavljali za druge ljude, za dnevne obveze. Miris i ispijanje prve jutarnje kave, prepečeni tost s kriškama žutog maslaca. Svježe iscijeđeni sok za njega, i druga šalica crne kave za nju.

Izlazak iz stana do garaže. Poljubac za privremeni rastanak odlaska na posao i koracima svatko do svog parkirališnog mjesta. Pomalo hladno za sve slučajne promatrače. Poput onih bračnih parova koji imaju prividan izvanjski život zaljubljenog para. Ali ni nalik njima nisu bili. Oni jesu zaljubljeni, dvoje ljudi čije zvijezde su zasjale u trenutku njihovih prvih riječi kroz plač rođenja izrečene. U prvom pogledu slučajnog susreta, zvijezde su bile u njihovim očima. Intelektualna kemija, tjelesna fizika, pogled biologije. Večer koja traje još uvijek, bez odvajanja.

Upoznali su se u klubu u koji su dolazili prilično često, njeni kolege s posla, prijatelji i ona zajedno s njima. Bilo je tjedana kada bi onu stresnu uzbudljivost i užurbanost s posla liječili u ugodnom okruženju kluba, uz taktove nadasve opuštajuće i za ples stvorene glazbe koju su stvarali predivni muzičari i njihova talentirana pjevačica. Ta večer je bila nešto kao slavljenička večer, njenog prvog članka vrijednog naslovnice poznatih dnevnih novina. Da, postala je istražiteljica – novinarka, pred nekih dvije godine od te večeri. Imala je sreću, stečenu svojom upornošću i predivnim preporukama dragog čovjeka njene nedavne prošlosti. Početak, kao i svaki drugi bio je i težak od snalaženja u novoj sredini, do upoznavanja novih ljudi, novog grada. Sve da je i htjela i mogla pomisliti život koji je dobila, koji živi ne bi ga mogla u toliko lijepih boja opisati. Društvo pomalo je postajalo bučnije kako je večer odmicala, petak noć u kojoj su se mogli opustiti i uživati kako su već to i više puta radili. Bili su zabavno društvo, sa puno smijeha koje je osiguravalo nekoliko nadasve duhovitih ljudi. Glazba je izazivala na ples, pa je i društvo krenulo ka plesnom podiju i slavljenica među njima. Svaka nota, svaki takt kao da je poput niti se vezivao s njenim tijelom, tako je i omamljujućem ritmu glazbe i nekoliko čašica votke koje je popila (ne proslavlja se svaku večer onu za čime je žudjela, svojom pričom i onda još nagrada) se pokretala. Zatvorenih očiju, onako kako je i uvijek uživala u plesu, dodir nepoznatog tijela. Okrenula se prema tijelu i ugledala zelene oči u kojima se bezvremenski izgubila, u satu koji je upravo otkucavao jednom, dvaput, triput, jedanaest puta, osmjehnula mu se uz njegovo obećanje da će uvijek imati osmijeh na svom licu.

Upravo kad je dovršavala posljednje retke svoje nove priče, u koju je uložila posljednjih šest mjeseci na istraživanje, intervjue važnih sudionika te priče, saznavanje svih činjenica, zazvonio je telefon. Na trenutak nije ni shvatila da je to zvuk telefona, jer kao i uvijek dok je stvarala i pisala, ulazila je samo sebi znani svijet, svoj svijet isključena od svega i svakoga izvan njega. Zvono je uporno nastavljalo zvoniti, pogled je odlutao i vidjela je da se radi o privatnoj liniji. Javila se i bio je to on, čovjek kojeg voli.

- Dolaziš večeras na vrijeme, zar ne? upitao ju je.
- Naravno, imam još samo ponešto za obaviti i krećem. odgovorila je.
- U redu ljubavi, ja sam već kod kuće. Nemoj kasniti, molim te. uzvratio je odgovor.
- Večeras ne. odgovor je njen.

Iako bi misli htjele krenuti nekim drugim stazama, vremenima vraćam se na dovršavanje teksta, jer za koji trenutak će začuti glas urednika koji poziva da je vrijeme za tisak. Ispisivanje posljednjih i završnih riječi, zaključak svih činjenica iznesenih u priči i poznata točka – zvijezdica za kraj. To je bio njen potpis, koji je sa smiješkom otisnula znajući da će kao i nebrojno puta do sada urednik uputiti joj poznate riječi:

- Jane, za boga miloga zar baš ni jednom ne možeš kao i svi ostali završiti s točkom. izgovorio bi urednik ali sa osmijehom.

Sat je pokazivao 18.00 sati, užurbano je počela spremati stvari kako bi ipak održala obećanje koje je dala. Pred vratima zgrada obuhvatila je pogledom prepune ulice, u sumraku ugodne jesenske večeri. Ljudi su prolazili s jedne na drugu stranu, poneki umornih lica, parovi zagrljeni, neki držeći se za ruke. Voljela je promatrati tu vrevu, lica ljudi pa ponekad stvarati svoje njihove životne priče. U nekim rijetkim trenucima, bilježila je i u slici njihove izraze, govor usana, tijela. Ušla je vrevu, mimoilazila se ljudima, s nekima okrznula ramenima uz prolaznu ispriku bez pogleda. Gužva na prometnici, neoprezni koraci i škripa kočnica. Vrisak odnekud se čuje, pogled…

Jabuke koje razasuto leže i kotrljaju se po cesti, vino koje se prolijeva iz razbijene boce, krvavi trag mesa iz vrećice pored iskrivljene ruke, kao da je slomljena, tijela žene na cesti. Vozač i još nekoliko ljudi okupljeni oko tijela, bespomoćnih pogleda i još jednom vrisak neke žene iz pozadine.
Jane je zaboravila na vrijeme, potrčala do žene jer je ponešto znala o prvoj pomoći. Progurala se između ljudi, opipala puls i osjetila ga. Samo je izgovorila da netko pozove pomoć i da ne dodiruju ženu. Uzela ju je za ruke kao da izgovara: Biti će sve u redu. Zvuk sirena je dopirao do nje, i hitna je ubrzo stigla i krenula prema najbližoj bolnici i Jane zajedno sa unesrećenom ženom. Nije znala ni tko je, ni kako joj je ime ali je osjetila da mora biti uz nju.
Ključ u bravi, ruka na kvaki i otvaram vrata. Pomalo slomljena, umorna prolazim hodnikom i odjednom svjetlost iz pogleda ljudi u prostoriji. Prilaze mi, ljube me i nitko ne pita ništa.

Da, večeras je slavlje, 1095 dana od njihovog prvog susreta, noći u kojoj je upoznala ljubav. Pogledom traži ga i kreće prema njemu, i kao i uvijek pronalazi mir, sreću i ljubav u njegovim zelenim očima. Samo ga zagrli, da osjeti poznati miris da osjeti mir i sigurnost.

Sat otkucava jednom, dvaput, triput – jedanaest puta. Poljubi je jer riječi im nikada nisu trebale. U očima joj odsjaj svježe ubranih tratinčica na stolu u vazi s morskom vodom, i djevojčica Anriet koja slobodno trči livadom svog djetinjstva, u očima voljene žene i žene koja ljubi, Jane.

LJUBAV JE NEŠTO ŠTO SAM UVIJEK PROMATRALA IZDALEKA. A, KAD ME JE POLJUBIO OSJETILA SAM SE KAO ONI LIKOVI IZ FILMOVA.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv