Subota -
To je dan koji ne dijelim nigdje i s nikim. Jednostavno dan koji sam oduvijek i zauvijek uzela sebi. Život je kao što već je, i lijep i divan i predivan, i mogu nabrajati zadivljene riječi životno usidrenog broda. Ali život je i nametljivac, i kad ga hoćeš i kad ga nećeš. Ne pita ni unaprijed ni ikada-nikada. Bez kucanja, jer što će njemu civilizacijska diplomacija i kulturološki bonton, pa sve to on je zamislio i izmislio u svojim subotama.
- Espresso kratki i molim čašu hladne vode.
- Kavu s mlijekom i mineralnu.
- Da li je u blizini nekakav kiosk sa novinama i cigaretama, molim?
- Odmah tu iza ugla u uličici. ; odgovori konobar
- Trebaš ti još jednu kutiju, i neke novine osim dnevnih da ti uzmem?
- Kupi još jednu kutiju da se ne opterećujemo poslije s tim, a novine pogledaj pa vidi što ima.
Sunce ugrijalo, vrućina izvire iz svakog kamena koje se do zore hladilo od jučerašnje topline i tek ili još neohlađeno upija novu toplinu. Volimo s vremena na vrijeme promijeniti mjesta jutarnjih kava, šetnje ne uvijek istim parkovima i kamenim pločama uz more. Zadar nam često dođe kao zgodna promjena, što zbog svega onog promijenjenog na super bolje u njemu. Sjećam se, ne klinke ali brucošice jedne, s upravo položenim vozačkim ispitom, autom novim i naravno ne super brzim, ali novim. Ljeto produljeno, fakultetske godine počinju puno kasnije od prošlogodišnje školske maturantske godine. Bila je to sve u svemu jedna lijepa i godina željna pamćenja. Prve haljiine i nesnosnih štiklica, prve torbice (pod prisilom majke, da napokon oslobodim džepove traperica) koja mi je pristajala kao dami tenisice uz večernju haljinu. Zadar je tada bio tek grad tranzicije, grad kroz koji se prolazilo bez nepotrebnog zastajkivanja, tek toliko koliko je trebalo za uhvatiti autobusnu liniju za Ražanac, Vir ili dalje. Zadar je bio grad autobusnog kolodvora i trajektnih linija.
Zadar je sada poželjan grad u koji volite doći, smjestiti svog limenog ljubimca negdje u hladovinu ili samo ga negdje jednostavno ugnijezditi da sačeka povratke.
- Jesmo za još nešto popiti, ohladiti se ili nešto pojesti? Ili da idemo negdje, naravno ne kući, ne bih to?!
- Ja bih nešto da pojedemo i da odemo negdje za okupati se. Može malena-ice moja!?
- Super si se to sjetio brundilice ljutkasta moja, uz naravno neizbježne osmijehe lica uzvratim. Hoćemo onako laganicu od hrane i sladoled uvijek! Ja bih još jednu kavu da ne zaobiđem jutarnji prosjek cigareta i kave, a onda idemo, brundice.
- Ja budem onda jedno super hladno pivo.
Uživajući svatko ponaosob u hladno toplim napicima i podijeljenim stranama dnevnih novina, baš onako kako to stalno radimo, pogled mi s vremena na vrijeme odluta lijenim koracima turista, domaćina baš onako kako zaslužuje nedjelja. Ma koliko nam radna vremena ne dozvoljavala uvijek da taj dan bude i neradni, da bude ono što stvarno uvijek je bio, nedjelja prizvukom tonaliteta glasa, otkucajem srca dok izgovaramo ju kao riječ, udisajem jutra tek otvorenih očiju u nedjeljno jutro. Nedjelja je jednostavno nedjelja. I tako je svi izgovaramo, pa makar ponekad i značilo da ona dosadna budilica, starinska ili ove modernije mobitelske, u svakom slučaju zvono koje me kao noćna mora uvijek progoni. Nikad se nisam mogla naviknuti to, uvući u tu kolotečinu uobičajenih jutarnjih ustajanja. I napokon dočekah status „slobodnog umjetnika“!. U neke ljepše nazovimo jutarnje sate se odvija ono radno buđenje, a rad e to je već druga priča. Mogu raditi, cijeli dan bez stajanja tek s ponekom cigaretnom pauzom a kava je naravno uvijek tu, onako dobro hladna i gorka.
- Malena večeras je koncert dalmatinskih klapa. Hoćemo ostati i odslušati to?, i opet me onako divno vrati u vrijeme razuma iz mojih čestih lutanja.
- Baš bi bilo lijepo, znaš da volim to. Skoro kao što sad volim tebe, brundice ha ha.; neizbježan osmijeh i smijeh. Zašto mi radiš to? Hoćeš da se zaljubim ha ha
- Sad možeš onda početi ti meni ugađati, kao na primjer recimo…….
- I naravno, ja ne bih bila ja, ta sveznajuće dovršavajuća misao rečenice: Idemo i večeras na kupanje, brundo-rundo.
- S osmijehom na licu, što od zadovoljstva odgovora, a što znamo već čega, uslijedi njegov odgovor: Idemo onda nešto naručiti za pojesti, pa u hotel da se „odmorimo“! Rezervirao sam nam sobu jer mi je ugodnije nego da tvoje gnjavimo sa spavanjem kod njih.
- Sve osim tebe i tvog Znaš, bilo bi suvišno.; i to je ono zbog čega ponekad više trošimo dodire od riječi.
Bile su čak i to nepotrebne riječi, jer tako predobro smo počeli prepoznavati buduće korake. Pokušali su nas razdvojiti i razdvajati od samog početka. Bili smo kao trnje koje je trebalo poskidati, razdvojiti. Kao da su se bojali nas, nas dvoje. Iz nekog nepostojećeg razloga, i koliko god se trudila da to zanemarim (ali vjerojatno onaj mali profesionalno deformirani dio u meni mi to nije dozvoljavao) nisam mogla. Stalno sam pokušavala doprijeti do tog njihovog saznanja, njihove potrebe za uništenjem nas. Uvijek kada bi vidio (nakon nekog novog upletanja njihovog), kako mi sive stanice rade ubrzano, kako mi je pogled prazan i zamišljen, kako mi misli više nisu tišina i boja je nestalo. Uvijek bi mi iznova pokušao utisnuti riječi: Zaboravi ih malena! Nisu vrijedni tvojih misli, i tvojih razmišljanja. Ne možeš tu ništa promijeniti. Neka sami sebi presude. Ali koliko god se trudila, i željela biti pod utjecajem tim riječi, nisam uspjevala. Barem ne uvijek.
- Klapa Cambi, kambelovska naravno (ne onaj novi splitski proizvod) večeras je tu. Kad god je spomenemo sjetim se prvog nespretnog plesnog kiksa. Sjećaš se kako sam ti dobro ugazio nogu?!
- Ha , ha naravno da se sjećam. I tko zna kada će moj nokat zaboraviti tvoju bijesno modernu cipelu.
- Tko prvi ide pod tuš?
- Ha ha ha nemoguće je bilo zaustaviti se kad jednom krenem ti se smijati. Ni dok si mi masirao leđa, skidala ti pijesak sa trbuha.
Bila je nedjelja večer, kavana u kojoj smo se uvijek pronalazili. Neki od nas su čak i poneki posao obavili uz kavu ili neko ledom rashlađeno piće. Sjedila sam čekajući da još netko od stalnog društva stigne. Dogovorili smo se nas dvoje, prvi put da zajedno izađemo kao mi onako obznanjujuće za sve ostale. Očekivala sam večer zabave, duhovitosti, plesa čak i poneke čestitke (iako smo odavno postigli neki nepisani dogovor da izbjegavamo ta glupa čestitanja u stilu „redalica“). I nakon nekoliko godina još uvijek mi licem preleti sjena ružnih sjećanja. Ta večer je bila sve osim večeri okupljenih prijatelja. Groznih riječi izgovorenih, moje i tvoje šutnje, njihove skoro pa „razularenosti“.
Koliko god poželim zaboraviti, ne mogu tu silinu riječi, toliko svjetske zloće skupljene na tako malom prostoru. Kao da oluju s tihog oceana prebacite u čašu.
- Malena zaboravi ih, nisu vrijedni ni jedne tvoje suze i ni jedne tvoje tužne misli. – poljubcem izgovaraš mi riječi
- Znam brundo, ovo je bio trenutak tvoje čaše s kockicama leda.
I naša pjesma, stihovi. Nešto što dobila sam za nas, od
divne duše. Žene koja poznaje ljubav i život. Kad nas taj oblak sjećanja prisjeti postojanja ružnoće kojom se ljudi kao s plaštem zaogrnu, riječima koje i prije izgovora znaju da su kao žuti i uveli list na grani. Iz dišpeta i zbog ljepote izgovaram ih tebi:
parkiram brige uz kameni put
onaj što vodi za nigdje
tamo sam već bila
ja trebam novi put
ne onaj bez kraja
ni onaj do vrata raja
samo put što dalje od nigdje
tamo sam predugo bila
Post je objavljen 11.08.2014. u 02:41 sati.