... o životima za koje nismo ni znali.
Nije uzalud Tolstoj napisao da je svaka obitelj nesretna na svoj način.

U posljednje vrijeme se okupiram s James Joyceom i s njegovim ženama, njegove dvije najvažnije žene, mada ja naglašavam važnost, jer su one njemu bile supruga i kćer, dok je on sam kao pojava bio ukoričeni teški čovjek. Alkoholičar teže klase. Neki kritičari su smatrali njegove knjige remek djelima, iako su ih mnogi smatrali nečitljivima. Joyce je izjavio, "Jedina stvar koju ja zahtjevam od svog čitatelja je da mi posveti cijeli život i da kritičari budu zaposleni 300 godina."

Nora mu ga je za prvog susreta drkala, za što joj je on bio strašno zahvalan. Napisao je: ''It was you yourself, you naughty shameless girl who first led the way. It was not I who first touched you long ago down at Ringsend. It was you who slid your hand down down inside my trousers and pulled my shirt softly aside and touched my prick with your long tickling fingers and gradually took it all, fat and stiff as it was, into your hand and frigged me slowly until I came off through your fingers, all the time bending over me and gazing at me out of your quiet saintlike eyes... Did you never never, never feel a man's or a boy's prick in your fingers until you unbuttoned me?"

Iz njihovog braka (a s Norom se oženio tek 30 godina nakon upoznavanja) se rodila Lucia te sin George koji se rijetko spominje, koja je bila priznata koreografkinja, radila je s caricom modernog plesa Isadorom Duncan, ali je cijeli život osjećala važnost svoga oca, i prije svega se osjećala sama, jer je bila nesretno zaljubljena u Samuela Becketta koji ju uopće nije percipirao i kojega je čak zaprosila, a koji ju je odbio, jer ga je zanimao samo Joyce, nomadski boemski život i kurve, i koji ga je jednom u Parizu i spasio nakon što ga je napao francuski makro.

Lucia se odlučila udati iza 25te godine, spriječila ju je shizofrenija. U svojim danima ludila, bacala je stolce na roditelje, bježala od kuće, imala mnogo ljubavnika, a i nikad ju zapravo nisu vidjeli kao Luciu, uvijek kao Luciu Joyce.

1934. je postala Jungov pacijet u Zürichu. Sam Joyce je ostao ogorčen njegovom dijagnozom – Jung je vjerovao da je bila prebliska s očevim psihotičnim ustrojstvom, i da je to utjecalo na nju.

Napisala je te iste godine iz Jungove klinike: "Father dear, I am very fond of you. Thanks for the pretty pen. Zürich is not the worst place in the world is it? Maybe one day, you can come with me to the museum, father. I think that you are spending a lot of money on me. Father dear, I have had too nice a life. I am spoiled. I don't really know what I am writing Father. I saw a number of artists, especially women who seemed to me all very hysterical. Am I to turn out like them? No, it would be better to sell shoes if that can be done with simplicity and truth. And besides, I don't know whether all this I am writing means anything to you."

Joyce je umro 1941. od puknuća čira.

Nora je umrla 10 godina kasnije, te prije njegove smrti izjavila: ''Nemam više energije. On me više uopće ne zanima. Može raditi što hoće... Po cijele dane ne dobijem više od tri riječi od njega. Ujutro, 'Novine', za vrijeme ručka, 'Šta je to?', i navečer, dok gledam bocu na podu, 'Ne diraj to!''

Lucia je umrla 1982. u psihijatrijskoj bolnici u Engleskoj. Sama.

Ja volim okupljanja, a s time volim i vjenčanja.

Ne bježim od njih poput nekih, kao vrag od tamjana. Samo ja imam tu (ne)sreću da je moje kompletno (uširoko i udaleko) društvo sastavljeno od ljudi koji se nikako ne žene. Nikad nisam bila ni na jednom vjenčanju prijatelja, ili barem nekoga tko mi je zamalo to bio, odnosno je. Da, neki su u vezama od 5/6/7 godina, pa im se ne da, neki su u ranim vezama od godinu/dvije, neki su tek uplovili u nove veze, neki su prekidali sa svojim bivšim partnerima/cama pa su sad u procesu vraćanja na isto, neki imaju emigrante za dečke pa još pričaju o teritoriju slijetanja aviona (i tu stavite točku da se ne prepadnem o čemu pričam), a neki prijatelji su mi samci i zaljubljeni ili nezaljubljeni, u fazi odmaranja.

A ja? Meni se malo plače, meni se iskreno malo plače na vjenčanjima. Anuk i ja stalno o tome pričamo, kad će nam se neka frendica ili frend udati/oženiti, da mi dođemo na svoje, ali ono, nitko za ispod crno pod noktom to neće (valjda svi pikiramo prstom na onog drugog). Uopće mi se ne da ulaziti u problematiku današnjeg društva: nema se novaca, ili prezaposlenost, ili mladost, može se živjeti i u vanbračnoj zajednici, djeca mogu imati i ta i ta prava (inaće jedna kolegica mi je prije par mjeseci posvojila klinca, i samohrana majka je), šta sad kod matičara, šta sad ispred oltara, ali meni se samo malo pleše, plače, cuga, jede, pa onda jede svadbena torta, pa da gledam Nju/Njega kako se vrti sa svojim/om suprugom. I da onak negdje sa svojim curama neudavačama to sve sa strane promatram. S paketićem Palome u ruci.

Ifka mi je rekla da ću njoj biti kuma, ali ima ima do toga, a i onda ću morat biti kuma, to je već dužnost. Kuma, na čije će se sise paliti, crne štikle, ono šta je kuma lijepa, pametna, i te priče, ako ne zaboravimo da na to sve moram biti i strašno humoristična.

Ali ja isto ne mogu reći da mentalno ne slijedim primjere svojih roditelja. 40 godina je moj otac imao kad je dobio mene. Vagabundo, s 36 je tek odlučio zavezati čvor, našao si ženu, moju mamu 10 godina mlađu koja je mene rodila s 31. Ja to opet mogu pomaknuti par godina naprijed, zbog stanja 21. stoljeća, i dođem do neke više brojke, ako do tada uopće budem u vezi.

Strpajte me u prostoriju nepoznatih ljudi, i sigurno je da ćete uskoro čuti moj glas. Stavite me na tribinu i sigurno ću nešto reći. Bacite me na bilo koje predavanje o nećemu (osim o upotrebi slova Č i Ć jer sam tu debil do ibera), i nakon uvoda 'Imate li pitanja?', velika je vjerovatnost da će moja ruka uskoro biti u zraku.

Kad se upale mali reflektori u mojoj glavi, sasvim je sigurno da si ja već podsvjesno stavljam mali mikrofon ispred usta i počinjem pričati, i dobijem pozornost. Nije to narcisoidnost, to je jednostavno to što nemam strah od javnih izlaganja, i što mi nije neugodno biti pod lupom pažnje, govorit o nećemu konkretno ili lupetat. Nije mi (jako) neugodno ni kad puknem glupost, jednostavno mi je taj aspekt povećala simpatična stvar.

Prva sam koja uvijek ulazi na vrata, koja se gužva da bi došla do sjedalice, šanka, reda, slatkiša, nećega, nisam jedna od tih koja će takve banalnosti ostaviti slučaju. Ako vidim da trgom kola kamera s tetom koja drži mikrofon, nije da ću se bacat ispred kamere, ali će me uvijek zanimati što želi pitati, a ja nerijetko i odgovoriti, (i pod ovo ne spada subotnja špica-kahvica-kamerica glupost), ali nemojmo brkat stvari: to je moj osobni domet Warholovih 5 minuta slave koje želim imati u životu. Nisam zainteresirana za transparentnost, samo za te male izlete s mikrofonom, jer sam u privatnom životu, u drugom kontekstu, naviknuta na diktafone, kamere, članke i novine.

Ali sam i potpuno svjesna da nisu svi ljudi otvoreni na ovaj način. Nika ima strašan problem u vezi toga. Znam da je prošli put totalno zatrokirala, vidjelo se da se bori da ne padne u nesvjest, a pričala je o temi koju je odlično apsolvirala, i sad se ne može riješiti straha da ju svi strijeljaju pogledom, mada ju nitko nije pogledao ispod oka. Ok, možda ona standardna ekipa užasa, ali njena kolonija ne.

Znam da je dosta puta uzela tablete za smirenje, znam koje metode koristi za ublažavanje stresa, ali sigurnog lijeka nema. Ja se riješim straha, nije da sam potpuno lišena svih negativnih konotacija, tako da ljude gledam u oči. Što ih više gledam, to se osjećam smirenija. Pa ti ako hoćeš, seri po meni, ja znam na čemu sam. I onda sam poslije spremna na konstruktivne kritike.

... neka igre nadmetanja počnu.

Dodo je jedan od mojih čitatelja. Dodo je ujedno i jedan od mojih najdražih muških prijatelja. Dodo je inaće poprilično zgodan muškarac. Dosta je tašt, a i žene su tašte na njega. Ovo će bit post o Dodi. (Za extra bodove kod dama, da bar znam da sam zaslužila to piće na šanku, a gdje drugdje? :)

Upoznali smo se prije, ima sad već 2/3 godine, i tad me nije percipirao, ma nikako, dok ja nisam odlučila stati njegovom ignoriranju na kraj. I tesala sam to sve mjesecima, i razvilo se jedno super prijateljstvo, jer me nahrani kad sam gladna, jer platim piće kad mu treba, jer njegove plićine pretvaram u plićake, jer sam svjesna da Vile postoje.

Ali Dodo je mustra. Svjestan je on utjecaja medija, svjestan je on utjecaja i ovog rastućeg bloga, a i zato jer znam da sad preokreće očima, a ja volim kad to radi jer poživčani kad ja okrenem vodu u svom smjeru.

Dame moje, trenutno je slobodan. Vjerujte mi, ja ne bi davala preporuke za dečka za kojeg ne mislim da bi jednu curu mogao zmantati, u pozitivnom kontekstu.

190centimetara, tamnokosi, tamnooki, plivač, radi već 4 godine, apsolvent jednog zanimljivog fakulteta, Vodenjak, ortodoksni makrobiotičar (ali možete ga nahuškati na pirošku), dignut će vas na foru uspješnim vicom da vidi kako reagirate na nešto što nužno ni ne treba biti smiješno, par djela mu je bilo izloženo u Etnografskom muzeju, vozač, biciklista, voli pivo, ne voli čokoladu. Možete ga dobiti na sladoled. Po Hreliću ga znate vidjeti kako skuplja figurice, trenutno hobijski osmišljava slikovne priče za djecu, htio je biti model na Likovnoj akademiji za kolegije akta (ako se razumijemo). U gradu ćete ga vidjeti na svim lokacijama. Od Melina do Purgeraja. Od Gjure do Močvare. Od Milleniuma, preko Horaka do Vinceka. Od Save do Saloona. Od Jaruna do Šalate. Pashu i Vrapče izbjegava. Nepušać. Starije žene ga vole, mlađima drhtaju koljena. Ima prejebenu veliku totemsku tetovažu na leđima, te kada stisne ramena prema van tetovaža mijenja svoj oblik, koju je sam nacrtao. Voli putovat, fotografirat, i iznenađivati s čudnim poklonima i porukama. Odjelo mu super stoji, jer voli kombinirati tamne boje s čudnim košuljama. Nerijetko sam doživjela da žene prvo obližu usnice kad ga vide, onda ga pozdrave, onda slijedi red zezanja, red cuganja, red pitanja, red ... šta si dopustite.

Subotom se volim, ako sam u mogućnosti, zaletiti do Varteksa na trgu. Volim ući unutra i onjušit miris parfema, proći pokraj kozmetike, prijeći pogledom preko manikurki i sjurit se na donji kat. Na gornjem baš nemam šta raditi. Mada ...

Na početku prošle godine Skara i ja smo imale mali ritualčić. Ja nešto i nisam puknuta na šminku, zapravo imam par stvari koje su mi potrebne. Jedno dobro holografsko L'Oreal sjenilo, jedna dobra Manhattan zelena olovka, jedna dobra Mfaktorova maskara, puder ne koristim često jer imam osjećaj da me usiše, pa ga stavljam vikendom, rumenilo, vikend crveni ruž, radnim tjednom Rosalovo labelo pearl and shine. To je moja osnova. Ali Skara, ona je hodajuća drogerija. Dok nisam nju upoznala, nisam ni znala da postoje maskare od 300 kuna koje kupiš zato što je prodavačica mislila da nemaš para. Čudna je ona ptica. 300 kuna za maskaru, skidam joj kapu, ali ne bi hvala.

Kako je njena gajba u to vrijeme bila i moja učestala gajba, ona bi za vrijeme mirnih poslijepodneva mijenjala boju na noktima, ja bi prčkala po liniji. Jednog dana je izvukla Dior. 'Vidi, vidi šta sam kupila.' Diorovo sjajilo za usne. Zabljesnulo me od prve. Stavila sam ga na usta, i nije se skidalo. Imala sam osjećaj da sam stavila tri igle kalogena kad bi ga imala na usnama. Totalno smo pukle na njega. A što je najbolje, napravile smo i testiranje tog Dior sjajila. Otišle smo do kolegica, ništa posebno zriktane, zapravo ja ništa posebno zriktana, jer mi se općenito nije dalo spremati ako sam trebala sjediti duže od 6 sati, Skara, uvijek tip-top. I svi su imali puna usta pitanja, e šta ti je to s usnama? Heh, šta.

Ali sjajilo se potrošilo, novo nije kupila. I sad kad prolazim kroz Varteks, stanem pokraj Diora, i totalno me sjeti na dane kad sam ga imala na usnama i sjetim se te gajbe i nje, ali i to su bila neka druga vremena. Pogledam ga i nasmijem se. Dior Kiss, tamno ružičasta.

Počeci drhturenja.

Kad sam prvi put poljubila Lafa, drhtala sam. Znam da sam mu cijelu noć nešto bezveze brbljala, čačkalicom čupkala platneni stolnjak, svakih par minuta kočila leđne mišiće jer sam istovremeno osjećala napadaje panike i iščekivanja, jer nakon toliko mjeseci nisam još uvijek znala jel to bila ta noć kad će se nešto, ma išta, napokon dogoditi. Izašli smo van, on je pogledom prešao preko moje nove crne majice, na čijoj su se crnoj podlozi odražavali bijeli cvjetovi. Bilo mi je hladno. Ne znam jel mi bilo hladno zbog njega, ili mi je bilo hladno zbog toga što sam ga napokon uhvatila na solo, bez prijatelja, bez upadica, samo ja sama, lagano pijana, zbunjena jer imam 16 godina, potpuno konfuzna o čemu pričati s njim, i potpuno ne vjerujući da netko može imati tako plave oči.

Misli su mi ostale iskrivljene s njegovim pogledom koji se nije dodirivao s mojima očima, već s mojih bijelim, ali decentnim cvjetovima, područje grudi.
- 'Laf, oči su mi gore.'
- 'Znam da jesu. Zanimljivije je dolje. Lijepi su ti ti bijeli cvjetići.'
- 'Da, nova majica...'

Ma mogla sam ja trekljati još u nedogled, da on nije odlučio da bi bilo najbolje da me otprati doma. Prolazili smo kroz parkić. Sjećam se puhao je taj neki mali vjetrić, koji me natjerao da se sva naježim. Borila sam se protiv vjetra (poslije sam čula da je bila južina, mada sam ja mislila da je najveća sibirska bura), protiv nesanice koje sam se bojala da ću probavljat cijelu noć ako me on tu noć ne poljubi, protiv njegove ruke koja je klizila preko mog desnog ramena, pa se ponovno namještala.
- 'Hoćemo sjest?', pitao me.
- 'Mogli bi...'

Kad me poljubio, počela sam drhtati. Počela sam toliko nekontrolirano drhtati da mi je postalo neugodno, a on se simpatično nasmiješio. Bila mu je zanimljiva moja tjelesna reakcija na njega, i kako škrgućem zubima da se smirim, i kako mu govorim da mi je hladno, ne vruće mi je i kako se ispričavam zato što drhtim. Do tada nisam nikoga toliko željela poljubiti, do tada sam se zapravo jedino jednom poprave i poljubila, i još s jednim dečkom u kampu, ali to i nije bilo ljubljenje, već je to bilo zbog igre gdje su nam zavezali oči, strpali konac u usta, i do trenutka kad sam ja shvatila što je s druge strane konca, već sam dobila topli poljubac u usta, koji se odužio par sekundi duže no što je igra zahtjevala. Bio je ugodan, ali me nije natjerao na nekontrolirano drhturenje.

A prljavih mozgova. Ne ne, nećemo o toj temi.

Cigarete sam počela pušiti s 15. Prvo kriomice ispod stola školskog birca, zatim sam ih uredno pušila slijedećih godinu dana, ali sam još uvijek žicala svoje frendice, koju se pizdile na tu moju naviku. 'Daj si jebote kupi svoju kutiju.' Pa i jesam. Ronhill super light. I počela pušiti javno po bircevima, i javno u školskom wcu. Par godina kasnije promjenila kutiju, prebacila se na bijeli Ronhill, ali sam nakon određenog vremena osjetila da mi smeta njihova kiselost i napravila završni prebačaj prema bijelom Walteru. I ostala s njim.

Moje je društvo poprilično pušačko. Svi smo ovisni o nikotinu, mada sam ja imala najduži period nepušenja. Bilo je to, čini mi se, prije 2/3 godine kad je Ministarstvo zdravstva pokrenulo onaj natječaj, 10 ooo kuna za prestanak pušenja, i ja sam znala da je pobjeda moja. I na 40 dana sam prestala pušiti, i osjećala se kao carica, ali ... eeeeee. Nakon 40tog dana, jer sam išla samo zbog novaca u tu stvar, meni nije došao poziv da sam baš ja odabranica koja će dobiti te novce nakon što se popiškim u čašicu kojom će se provjeriti da nema nikotina u mojim tekućinama, pa sam u 43danu ponovno zapalila. Slab sam karakter. 44 dan mi je došlo pismo od Ministarstva. Usrala sam se ko grlica. Nisam znala bi li zapalila da se skuliram, ili da samo otvorim. 10 tisućica mi je izgorjelo pred očima. Odahnula sam kad sam vidjela da me pitaju za statistiku, jesam li izdržala u svom naumu. Pa da 40 dana jesam.

Nekako još nemam namjeru prestati. To mi je zapravo jedini porok. Vix je držala cigaretu u ustima, nekad i kutiju i pol dnevno. I onda je rekla u 10tom mjesecu, treba li to meni? I ni jednu od tada, nije dignula kile, nije zabrijala na slatko, psihički nije apsolutno ništa osjetila, O bodova po svim kategorijama, jednostavno je prekinula bez nuspojava, a meni je njena slika u glavi uvijek bila povezana s cigaretom, sad više nije. E to je karakter.

Ali ja to još uvijek volim. Zapalit u buksi s JJejem, vidjet kak Lama otvara svoju tabakeru, zapalit na balkonu, popušit poslije sexa, uživat u crvenim noktima dok mi dim leti između prstiju, imat svoj trenutak uz Walter Wolf.

Zadnjih par tjedana imam statiku u životu. Zapravo stvari mi ne mogu biti hektičnije, ali sve je organizirano i mora biti po špagi, jer trenutno druge nema. Domino efekt bi bio da izgubim jedan konac. I koliko sam skopčala, planovi mi nisu skloni mijenjanju sve do listopada.

I kad se tako poklope obveze koje ne možeš drugačije izvesti, kad na kraju tjedna osjetiš da već pucaš, da je došao petak, a da je ponedjeljak za dva dana u koji moraš uletiti s istim tempom, malo se stepeš. Treba ti sat, dva više za konstrukciju pozitivnih misli, za pomaknut tijelo da se natjeraš na neke aktivnosti.

Svaki dan se dižem iza sedam, doma dolazim kasno. Tijekom dana sam već sljepljena s bocom Jane i rokovnikom, jedući šta god da stignem (mada u zadnje vrijeme najviše kefir i štapiće), klimajući glavom, debatirajući, ''what else?'', vježbajući guzne mišiće dok sjedim, a s mojim nogama uvijek problema, nikad ih namjestiti u pravi položaj, uvijek fali par centimetara. A kad dođem doma više ni ne razmišljam na hrvatskom. Ili da mi se uopće da više razmišljati.

Treninzi mi dobro dođu, fizički se ubijem na sve strane, ali glas je druga kategorija. Trebam se prisiliti da otpjevam visoke tonove, da odslušam što trebam čuti, a meni samo krevet na pameti. I tako finiširam dan s dolaskom doma iza 9 navečer. Petak mi jedini ostane kao neki relax, ali ga prespavam. Vikendom su mi hostesiranja, noću su mi učenja (koja su mi najlabilnija).

Ali da ne izgleda da je ovo njurg njurg post, ostaje mi ovaj blog kao ispušni ventil, neopterećena što ga pišem, tko ga komentira, ma dobro došao svatko tko me želi čitati, doviđenja i laku noć svakome kome se ovo ne sviđa. Uz blog mi ostaje i nova Suisse tamna čokolada od limuna i papra, a i opet sam puknula na glazbu. Mix dub Tosce, Amos Leea, Jamie Cullumovog 'High and dry' i little bit of The Man in Black. Black Eyed Peas me diže kao jutarnja molitva: my hump, my hump, i onda se smijem pola sata kad se sjetim šta sam radila prije no što sam izašla iz kuće.

Ja sam knjigoljubac, ali mainstream me ne zanima.

Kad sam bila na prvoj godini faxa, profesorica iz jednog kolegija me zamolila, jer sam bila predstavnica godine, da par sati provedem u društvu s jednim mladim predstavnikom jedne izdavačke kuće, koji je taj dan došao predstaviti nova izdanja. I do tada sam gutala knjige, mada sam još uvijek bila u nekim romantičnim fazama, no, nisam imala neku vodilju. Kako je njemu bilo dosadno, jer je morao čekati da predavanja završe, nas dvoje smo stigli popričati. Pitao me standardna pitanja, o faxu, o životu, o godinama (bio je mustra, ali zgodna mustra), i došli smo do knjiga. Ja se sjećam da sam ga htjela imponirati pa sam mu na pamet bubala sve naslove koje sam pročitala u zadnjih mjesec dana, i vidjela sam da je ostao impresioniran, ali mi je i rekao jednu stvar. 'Ja sam zaljubljenik u rusku književnost. Ni jedan novi urbani pisac se ne može usporediti s Rusima. Kod njih ima svega. I nahraniš se s njima. Mlada si, i super što toliko čitaš, ali odredi si što te točno zanima.' Ja sam progutala te rečenice. Istina, nisam mu mogla ništa ruskog reći jer sam do tada znala smo za Raskoljnikova, Karenjinu, one stare fantastične ruske priče, Gorbačova, babušku i Moskvu (stanje se po tom pitanju nije drastično promjenilo).

Nije me zarazio ruskom književnošću, ali me zarazio drugom stvari. Da pratim što se događa na književnoj sceni i da ne čitam sve što je trenutno in. Kako se družim s ljudima kojima je knjiga sastavnica, stvar rutine i obrazovanja, sjećam se da mi je bilo teško priznati da je meni jedna od najdražih knjiga 'Ako dočekam sutra', od Sheldona. Ja sam svoja tri adolescentska čitalačka ljeta otvarala s njim, knjiga me fascinirala, Madrid mi je postao glavno mjesto svih fantazija, prešla sam cijelu njegovu literaturu i onda se prebacila na H. Robbinsa, koji mi je njemu mogao parirati. Do kraja 7. mjeseca, sam kretala u druge čitalačke vode. Ali to je bilo prije, do sada sam izdefinirala svoj ukus.

U posljednje vrijeme, ta chick literatura diže puno prašine. Pročitala sam i pametna.lijepa@neudana.au, i Moj život na tanjuru, Zar me ne želiš, Lov na posljednjeg divljeg muškarca, Ljubav, znatiželja, prozak i sumnje, i Bridget, i još puno toga, ali ovu Bjondićku neću čitati, jer sam shvatila da me ova vrsta literature uopće ne zanima. Kao što i Lana neće biti tema ovog posta. Već mi je naporna ta vrsta konstantnog isticanja, ja žena koja trčim za vukovima, ja žena koja radim preko 12 sati na dan, ja hraniteljica, mučiteljica, sex majstorica i Šiva 21. stoljeća. I ja sam žena, ali ne pušim te knjige. Od njih ostanem samo isfrustrirana, još to i to moram napraviti, pa to i to, pa bit to i to, ''a imat te sve skale po tijelu''. Jedinu koju sam fakat progutala jer volim britansku pop književnost je 'Lubenica' od Marian Keyes. Ali zato što je humoristična, i jer mi je humor zdrava stvar, i jer to Britanci imaju između redova.

No, ne volim kad mi se govori, da moram nešto pročitati pod muss jer je to sada in. Meni je Tanja Kinkel baš in, i William Golding mi je in, i Pat Conroy u Glazbi s plaže, i nikako savladivi Julio Cortazar i vječno ću bit zaljubljena u Kunderu i Murakamija, tupit o Saramagu i Andahaziju, govorit o De profundis od Wildea, i baš kad mi je potrebna doza ženske snage okrenut ću se Julijani, Ugrešićki ili Volite li Brahmsa od Sagan. Između svega ostalog, ali da ne idem u nabrajanje. I definitvno ostat vjerna humorističnim piscima.

Ne podnosim književne litanije, gdje mi društvo sugerira šta se sada čita, ili koliko si ti intelektualno superioran, odnosno inferioran ako odjednom o Houellebecqu ne znaš reći osnovne stvari.

Koliko puta ste se našli u situaciji da ste kod nekoga, i da je sve fino pripremljeno ispred vas, ali vi jednostavno ne možete uzeti još jedan kolač, šnitu torte, čašu soka, pola praseta, (alkohol isključen iz priče)?

Postoji određena kultura ponašanja u ovim situacijama. Kad uljudno prvi put kažete 'ne bi, hvala', jer ste se prethodno najeli ko prasica, jer jednostavno ne možete, jer je sve super ukusno, ali stvarno više ne ide, jer... Ali iza toga se redovno nađete ispred introspektivnog pogleda zabrinute domaćice kojoj nije baš jasno, a zašto ne hvala. Šta nešto nije u redu? Jesam li napravila dobar kolač? A znam da mi je fila malo gusta, da se na momente osjeti previše margarina, da je tijesto malčice izgorilo. Jel to razlog odbijanja, ma nije valjda da je to razlog? A da joj ponudim suhe kekse, šljive, bademe? A si za malo soka? Želiš li čašu vina? Moj desni bubreg, ne želiš? Ne hvala, još uvijek? Zaštoooooo?

Inaće nikad ne odbijam ponuđenu hranu, baš zbog tih razloga. Imam par stvari koje ne volim, ali to nikada u društvu neću pokazati. Grintat oko hrane da meni samoj i drugima bude neugodno. Nije da ću sva vesela zagrliti mađaricu, ili da volim kuhani karfiol ili da ne podnosim ocat u bilo kojoj friškoj salati, ali ću uvijek pojesti, i nikako pokazati da jelo mrljavim po tanjuru. Baš zbog te kulture dolaska u nečiju kuću, jer jelo je samo dodatni gušt uz razgovor. U redu je kuhari, ja laik ovako pričam.

Prije nekih par mjeseci sam konstatirala da teško spavam na svom krevetu. Krevet je novi, prostran, tvrd, ali jednostavno nešto na njemu, u njemu meni nije odgovaralo.

Po noći bi se budila sva uznevjerena, istina, prije par mjeseci sam proživljavala teške trenutke, pa mi je sve dodatno utjecalo na psihu, ali sam kroz dan to sve imala, kod sna sam samo htjela zaspati snom pravednika. U to sve se umiješala mama, koja je poprilično osvještena o onim drugim inim stvarima koje nisu povezane s nekim vidljivim dijelom moje REM faze.

Pozvala je Čovjeka S Viskom. Rekao je da je položaj kreveta katastrofa, da trebam staviti neke otirače na svaki kut sobe. Nasmijala sam se, uljudno. Onda je on viskom prolazio po meni, aha, vidim vidim, ova čakra, ona čakra, malo si zagušena u posljednje vrijeme. Pa da, jesam, malo. Ipak sve sam zanemarila, jer mi čovjek nije ulijevao povjerenje.

Nakon par tjedana, baka koja ima vividne snove, i koja je glavna gatara familije (da se razumijemo, jedina gatara naše obitelji), je rekla, 'Menervna, sanjala sam vodu noćas, rijeku, ajde molim te provjeri na netu šta to znaći.' Deda te muči bako, to je to. 'Aha, dobro onda, sad sam mirna.' Ali nije bila mirna. Nakon par dana pozvala je gospodina koja se bavi istraživanjem podzemnih voda. Baka je imala problema sa srcem i disanjem, a inaće je strašno vitalna gospa. Nju rijetko što da može baciti s pozicije. I čovjek je fakat korektno obavio svoj posao, ipak je utemeljena znanost. I rekao je fakte. Da baka leži na križištu podzemnih voda i da to strašno utjeće na njen ritam tijela. Zbog toga svega, kupila je poseban ležaj, cirka 8oookn.

Kad je Gospodin Od Vode došao do naše lokacije stanovanja, nas sve je pogledao ispod oka. 'Vidi Menervna, tvoja soba, užas. Križište svih podzemnih voda, jesi ti uopće šta spavala?' A pa jesam, mislim, jesam, ali ne onako kako sam prije znala dok je krevet bio na starom mjestu. I tako sam ja razmjestila sobu u staru formu jer samo u sredini sobe imam mjesto čistine gdje nema podzemne riječne plime i oseke, ali soba sad izgleda neobično. Zidovi mi jesu obojani tamno narančasto, tamno plavo, jer ove boje djeluju strašno umirujuće, ali krevet je u sredini.

Znam dva jako dosadna para. Svaki put kad ih vidim, neizostavna reakcija mi je preokretanje očiju, ne mogu si pomoći.

Obadvije cure su onako, fine. Ugodne sugovornice, redovno se pozdravimo, popričamo o tim nekim vrijeme, devize, fax, posao stvarima, ali ništa više. Kod njih, cura, mi je uvijek smetalo, što nisam do sada uopće primjetila da govore 'Da, baš sam rekla da je dosta više ove zime.', ne, one će uvijek reći, 'Baš smo primjetili da je dosta ove zime.' Da MI smo konstatirali da je hladno, da MI smo gladni, MI imamo... Da, nama je dobro na poslu, čuli smo, kihnuli smo... iako njihovi dečki (trenutno) fizički ne prisustvuju toj konverzaciji.

Obadva dečka su meni, šonje. Mada sam s njima zapravo u boljim odnosima nego sam s njihovim curama. Dečki imaju tu tendenciju da se zezaju samnom tipa, 'E di si stara?' 'Vidi nju, tebe ništa ne jebe.' 'Pa daj dobro, šta te dragi malo ne vozi?', 'Previše pušiš, moja ljubica zubica nikad nije ni htjela početi.' E dušo to je problem tvoje veze, ne moje ovisnosti. Najbolje bi bilo držati nas bosima i trudnima cijelo vrijeme, mada si dečki i ja nismo tako dobri i mada ne znaju da Emigrant postoji, ali se to valjda pretpostavlja, ali mi uvijek ispričaju taj neki geg, kiks koji su napravili, pa me nekad i priupitaju nešto intimnije, što meni ulazi u granice prijateljstva, a oni su mi kolege, poznanici, nisu prijatelji, pa obično diplomatski, ne intimno, odgovorim na upite.

Jedan par se s drugim ne zna. Ja ih znam zasebno, ali imaju još jednu sličnost koja je meni, ne mogu reći blesava, ali iritantna da, bez ikakvih ljubomorih konotacija. Stalno su jedan po drugome. Shvaćam ja kad se ljudi vole, i da žele konstantno biti u fizičkom kontaktu, ali ONI meni pretjeruju. Upisali su se u xx istih tečajeva, samo da još više vremena provedu zajedno, ljudi o njima pričaju bez da govore o njoj i njemu, već se uvijek upućuje o množini, na ulici ih stalno vidiš zagrljene, ali ne sad ono zagrljene, već stalno hoće biti zagrljeni, naljubljeni, izljubljeni, 'medeko, medeko, srce, bubi, tušice, pušice'. Nekad dobijem blagi prijeki pogled kad onako NJEGA malo prcnem zbog toga svega, mada znam da ONA to baš i ne kuži previše, jer dok on otvara usta, ona ušima, očima i nosom guta njegovu mimiku. ON skuži da ga malo prcam, ali mi ide niz dlaku (''jer on je poželjan i drugim ženama''), sve dok je ONA na drugoj strani dlana (''sigurno je skrivećki zaljubljena u njega''). Ipak, kultura komuniciranja nam je na nivou, ipak smo odrasli, samo i moj način humora u vezi njih je nepromjenjen.

Ne, neću tupit o Severini, daj nemojmo biti dosadni s tom ženom. Škic škic prema objektu moje pažnje.

Volim finu obleku. Priznajem da sam ovisnik o Mangu, sad nije da isključivo to kupujem i da kupujem megalomanski jer si ne mogu priuštiti, ali ako imam, odem u Mango, ako nemam odem do placa, a ako imam još manje odem do Hrelića. Nema mi razlike u tome svemu, osim što smatram da imam stila, jer znam skombinirati stvari. A bogme volim i kad ga muško ima i kad zna.

Neki dan sam popizdila. Bila sam u Bogovićevoj, keširala 100 kuna iz bankomata. Općenito mi je čudno čekati ispred te mašine u toj ulici, jer svi nekako vole promotriti koliko love vadiš. I sad ja uzela novce, krenula, kad ispred mene, tip. DKNY jakna, Armani cvike, bulji frajer u moje novce, a na sebi sam ima 3 prosječne hrvatske plaće, i kaže 'ima se para, ha?'. Ma mamicu ti tvoju bezobraznu. Dobro istina, ja sam taj dan bila zriktana, dala sam si malo truda, jer se posljednjih dana zbog svih obveza osjećam totalno asexualno i atrofirano, pa mi je super sjelo malo se naprlitati, ošišati, promjeniti boju kose, valjda je čovjek pomislio, 'vidi micicu, ne štedi se'. Ali alo, čekaj malo. U sred gužve, s tim stavom, zajebi. Dobio je ironičan pogled od dolje do gore 'šta se to tebe tiće?'. Za njega nije bilo škic škic, ma ni najmanji.

Ali bio mi je kad mi je uletio frajer s jebenom jaknom koja je imala (umjetnim) krznom obrubljenu kapuljaču, kad sam rekla 'imaš dobar parfem' (a poslije i ž'tem), kad sam skužila da mogu obući njegovu duksu, a da mi ne zjapi preširoka, kad je jedan dan došao u kombinaciji koja je meni bila mrak, i kad mi je iz mraka dao Amaliu Rodrigues.

U moju kuću.

Doći ćete u moju kuću. Zapravo to i nije moja kuća. Ušao sam tako jednoga dana, nikoga nije bilo unutra, samo je vjenac crvenih paprika visio na bijelom zidu.

Dugo sam ostao u toj kući, nitko nije dolazio, ali svakog dana i svakog dana, čekao sam vas.

Nisam ništa radio.
Mislim ništa ozbiljno.
Nekada izjutra njakao sam iz sve snage.
Kao magarac.
I to mi je godilo.
Onda sam se igrao nogama.
Te noge su jako inteligentne.
Odvedu vas jako daleko ako vam se baš ide jako daleko.
A opet, ako vam se ne ide nikud one ostaju kod kuće i prave vam društvo.
Kakve gluposti.
Jednom nogom u grobu a to znaju i vrapci na grani.
A zasto bi to uopće vrapci znali?
Vrapci znaju kad znaju, a ne znaju kad ne znaju,
ili kad su samo djelomićno obavješteni.
Osim toga oni se uopće tako i ne zovu.
To smo ih samo mi tako nazvali.
Vrabac vrabac vrabac.
Zašto tako a ne drukćije.

Imperator zove se deva jednogrba.
Ima pisaći stol i konja s ladicama.
Izdaleka ide čovjek, ima samo tri imena.
Zove se Tim Tam Tom a ni prezime mu nije veliko.
Malo dalje stoji bilo tko.
Jos malo dalje stoji bilo šta.
I kakve sve to uopće ima veze.

Doći ćeš u moju kuću. Ja mislim štošta, ali u stvari samo na to mislim. I kad dođeš skinut ćeš se i ostat ćeš tako gola sa usnama crvenim. Crvenim kao vjenac crvenih paprika što visi na bjelom zidu. I onda ćes stati i ja ću stati kraj tebe. Eto. U moju kuću koja zapravo i nije moja kuća, doći ćeš.

Svatko od nas ima neka svoja mala obilježja, koja su svojstvena i smiješna sama po sebi, i onda kad se sjedne za stol, počne se o tome pričati. Nekad krenu i u lovačke, ali zaustavimo ih na vrijeme.

Neki dan sam se našla u općem ženskom društvu. Prije samog ručka, gdje smo podudlale litru Baileyza, nastavile s makedoncima, imale smo dobru partiju smijanja.

Ja imam problem sa stranama. Ne mogu u sekundi detektirati koja je lijeva ili desna, pa kad se zamnom na ulici vikne, lijevo, lijevo, ja sam sigurna da ću prvo pogledati desno, jer mi izgleda bliže, ali tek za sekundu ili više će mi doći do mozga što je zamnom viknuto. Ako trebam negdje ići, najbolje je rješenje, nacrtati. Objašnjavati, pa da to ti je desno, desno, lijevo, ravno, desno-lijevo, mi ne znači puno. Izgubljena sam. Jednostavno po ovom pitanju ne reagiram na prvu.

Anuk npr. je jedno vrijeme imala problem s cigaretama. Nikako nije mogla otresti pepeo u pepeljaru, jednostavno bi joj se mozak zablokirao kad bi trebala prstom napraviti gore-dolje potez po opušku, i sjećam se da ju je to jedno vrijeme jako frustriralo, nas je zabavljalo. Pokušavala je s dvije ruke, pa je izgledalo smiješno, onda je počela kružiti vrhom cigarete po pepeljari, ali potez gore-dolje nikako. Mojica fućka, ali fućka na taj naćin da zrak uvlači prema unutra. I ide to njoj. Dok ne ostane bez zraka. Lane žmiga, na jedno oko, na drugo ne žmiga. Lijevo oko joj statira, pokušava ona, ali ne ide. Nikad neće uspjeti napravit onaj zavodnički pogled da žmigne, cokne jezikom i kaže 'di si mali?'. Tinčibald još uvijek vodi bitke sa svojim vjetrenjačama: kako ostati na biciklu, i kako skrenuti u ulicu, a da ne flisne. Trenutno je u fazi učenja auta, kaže instruktor ide, ide, mislim da mu je zatajila podatak da joj bicikl baš i ne ide. Ali u redu, za bajk ne trebaš vozačku. Gafovi su dopušteni. Manga je opet specijalna djevojka. Postoji niz slika na kojima je dokazano da njena priča nije samo jedna od urbanih legendi koje se pričaju po gradskim kuloarima. Ona, odista može zaspati na nogama. Glava, položaj prsa, ruke položaj oko tijela, onako visoka, na svojim nogama, stoji solidno, ćak i u REM fazi. I ne padne. Vedra ima jednu posebnost: pokazuje sise. Prvi svakom izlasku, ili ćete vidjeti njenu facu u svom licu, ili ćete čuti njen glas, kako se dere da se pojača glazba, daj, daj još jedno piće, ili ćeš vidjeti kako ljudi bježe od nje, ali sise te neće zaobići. Tim više, što ima šta i pokazati.

Već laganih deset generacija klinaca iza mene aktivno izlazi van. Neke nove priče su u trendu. I frizure, mogućnosti, blogovi, razmišljanja i izrazi.

Našla sam se kod Mange, njena Mlađa sestra je spavala. Nas dvije smo si pričale o tekućim stvarima, sve dok se Mlađa nije probudila. Ona mi je strašno simpatična cura. Ima i čuku u glavi, i dosta je svestrana, a pripada jednoj super gimnazijskoj generaciji. Njih dvije su se počele nešto sitno prepirati oko količine tirkiznih i rozih majica koje Mlađa ima u ormaru. 'Pa dobro što će ti te sve majice koje ni ne nosiš. Zaš s njima neš ne napraviš?'

Mlađa je ušla u alternativne vode. Ali ne one eksplicitne, gdje sa šiljicma na glavi bode nekome drugome oči za vrijeme Urbana (ali ju zanimaju takvi likovi), i trenutno je sva u komunizmu i Čegevari, u istraživanju rupa u zakonu da vidi za što se sve može suditi i zašto sve to je tako kako je, profesori je vole (Tinčibald joj je profesorica u školi, pa saznajemo sve iz prve ruke), aktivna je u tribinama, organizacijama, zanimaju je svi aspekti života. Ne mogu reći ni da mi nismo bile takve, ali Mlađa definitivno pripada generaciji kojoj je više stvari dostupno, gdje je par nastavnih aktivnosti pod muss, i to uz gušt. Mlađe generacije profesora su nastupile na snagu i znam kad sam došla na jednu predstavu k njoj u srednju, da skoro pa nikoga više nisam prepoznala. Naši stari 'bečka škola' profesori su već svi u mirovinama.

- 'Joj, Manga, pa gdje piše da samo zato što sam alternativka, da ne smijem nositi rozu boju?'
- 'Pa nisam to ni rekla. Rekla sam da ih ne nosiš uopće, i da stvaraju nered.'
- 'Pa smislila sam nešto. Na radionici u školi ću na jednu od tih rozih, napisat: čru pink.'

Manga i ja smo se pogledale. Hmm, ne kužim, šta čru?

- 'Čru pink.'
- 'Ćek, pa jel to ima kakvo značenje?'
- 'Da, ima, čru pink. Kao prava roza. Izvrnuti anglizam s našim naglaskom. True pink, ili ČRU pink.'
- 'Pa da imam kvocijent 500 ne bi skužila o čemu se radi. Šta vi sada upotrebljavate taj izraz?'
- 'Da. Šta nisi čula za to?'

Ne volim kad se ljudi svađaju na cesti. Osobito ne volim kad se parovi svađaju na cesti, gdje Ona upire prstom, a On s podsmjehom ispuhuje dim.

Ne znam kako uvijek naletim na Njih. Ona općenito ljuta jer je auto predaleko parkiran, jer su joj štikle previsoke, jer joj je kaputić premali, jer su joj bubrezi vani, jer vani šije sjeverac, a ona Njemu tupi i soli pamet, 'A zakaj si parkiral tak daleko?', 'Kak ću sad pješice do ta'am?' On već očigledno navikao da mu se pucica ne smrzava i da njurga, zaturio je ruke u đepove, i očiju lagano prevrnutih prema gore, govori, 'Ljubavi, ali ima samo desetak metara do birca,' ili 'Ne, nisam se mogao parkirati ispred dvorane.' Ajde, ljepotice, kupit će ti dečko plišanog medu, otvorit doživotni račun u Milka trgovini, odvesti te na cjelotjedni wellness tretman odmah sutra, a onda će On poslije svega to sve fino 'ispričati' tvojoj najboljoj prijateljici, koja će sigurno, svršiti, čim to sve 'čuje'.

Druga vrsta parova je ona koja se svađa o konkretnim stvarima. Ona, opet naravno tuli. Tupi. Plače na cesti, a puna 17ica upravo prolazi. On je naslonjen na stupić, ona ga gleda ispod razmrljane maskare. 'A znaš da je to bilo taaakoooo. Znaš da te volim. Martine/Jartine/Lucifere/Gabrijele, sve si to ti krivo shvatio. Daj, nemoj, nemoj me ostavljati.' I to na cesti, na stanici punoj ljudi. No curo. 'Vidi Lara/Klara/Božica/Milica, što sam vidio, vidio sam. To ne mogu poreći', i otpuhuje zadnji dim cigarete. Ona u jauk, naricaljka joj je bila baka, Ona odlučila nastaviti tradiciju na asfaltu. Mi ostali, gledamo, malo Nju, malo Njega, jedemo slance, prebacujemo mp3ce, kolutamo očima, ali uvijek je nekako ugodno zaviriti u tuđu intimu, i to u jedno sivo poslijepodne. Poslije sjedneš u tramvaj, i smiješ se.

Treća vrsta uvijek istog para, meni najdražeg, jer je najkomičniji i najrealniji, je onaj par koji uvijek susretnem po Zgb ulicama. Ona visoka plavuša, vidi se da je ženska nekad bila bombica, sad zapuštena, on mali, stariji Rom. Vrište na cesti, tepaju si, 'ti si moja pička', 'ne ti si moja pičkica', i onda 5 metara dalje 'Marš kurvo!', 'Ma, marš ti, nećeš ti gledat druge žene. Si čuo, si čuo budalo. Moj si, moj si, samo si moj!'. Ja ih nekad zaobiđem u krugu, nekad prođem pokraj njih, ali uvijek naletim na njih. Krajnje su mi zanimljivi. Potpuni kontrast, vječito sljepljeni jedno uz drugo. Vidi se da se vole, na tom jednom psihotičnom nivou, ne obadaju ih drugi ljudi.

Volim se družiti s ljudima, a honorarni posao beer hostese iziskuje aspekt socijalnosti i brbljavog jezika.

Blizanac sam po horoskopu, urođeno mi je da serem, geni, makrobiotika, vježbanje i emigracija su se pobrinuli da nisam opterećena s nošenjem kratkih sponzorskih majica.

I tako sam se našla kao beer lady u jednom bircu. Gazdarica dobra, moj šef super korektan, laka lova. Mada su meni najbolji upadi. Nerijetko maštoviti, rijetko nezabavni. Žene su nerijetko aždaje, muškarci pod hmeljom, rijetko atraktivni. Sveukupno, dobar smijeh.

- Ajde mi ti sastruži listić. Vjerujem da ti je desna ruka sretna, možda budem i sretan večeras. (Dok on lijevim okom prema sponzorskoj majici.)
- Dobio sam nešto. Jel možda i tebe dobivam poslije?
- Jel uz majicu dobivam i atribute?
- Jesi ti šta jela danas? Jeste ti prehranjuješ s čime? (Pijane žene koje na kratkoj uzici drže svoje hmeljne dečke.)
- Vidim ja da si ti jedna od nas. Zajebantica, ha? Nam moš pivu donest?
- Ovaj, bi ja na tvoje ime mogao dobiti besplatnu pivu, pa te poslije odvezem doma?
- Bi mogla nazvat mog frenda, ja više nemam kredita, a da zna gdje smo? (Tu sam foru čak i popušila. Poslije me tjedan dana maltretirao mms-ima.)
- Daj da pogodim. Hmmmm, Kristina/Anđela/Monika/Fantazija?
- Baviš se odbojkom? Ne. Rukometom? Ne. Golfom? Ne. A si za to da idemo u ribe zajedno?
- Ti crvena, ja crn. Kombinacija vatrena.

Nisam sportski fanatik, u biti uopće nisam sportski nastrojena. Niti pratim sport, niti me previše zanima, niti sam se njime ikad bavila. Tenis sam zavoljela samo zbog jednog razloga: Carlos Moya.

U srednjoj su me, iako sam viiiiiiisoka, izbacivali iz odbojkaških ekipa. Nikad nisam bila jedna od onih koje su osvajale školske turnire, ja sam bila jedna od onih koje su znale super servirati i to je to. Igrati, njente. Više sam bila od zajebancije sa strane. Na faxu sam znala biti u svim ekipama (jer treba sudjelovati): rukomet, odbojka, veliki nogomet i mali nogomet. Ja sam samu sebe prozvala Maskota, nije da mi i par drugih ljudi to također nije naznačilo. Tijekom ljetnih mjeseci, zbog kašete piva sam igrala na uličnim turnirima, općenito dan iza toga, se budila s težom glavoboljom, nego s muskulfiberom. Nitko od mojih nije previše zainteresiran za sport, sportske stranice, kladionice, i 'plava boja dunava, bijela boja golubice, il nečega' nisu zaživjele u mojim pjesmama, živjela sam u sportskom neznanju, sve dok nije došao On. Sean the Emigrant.

- 'Kako to misliš 35 zemalja u 8 godina?'
- 'Pa volim nogomet. Volim sve sportove. Ali Dinamo je Dinamo. Nogomet mi je omogućio da puno putujem, da upoznam puno ljudi, i da vidim tekme.'
- 'Nogomet?'
- 'Da, nogomet.'
- 'A tuče, ta sranja?'
- 'Pa nisam više klinac. Nogomet je sport, gušt. Pa ti si agresivnija od mene.'
- 'A čuj..', razlio mi se osmijeh.
- 'Vidi, mrzim svaki oblik nasilja. Nagledao sam ga se. Nema poante.'
A ja sam ponovno prebacila pogled na njegovo desno rame. Trepnula par puta, morala sam se nasmijati, od srca. Samoj sebi, najviše.
- 'Pa ima i pleter i boje na sebi. A to ne vidiš, ha? Samo se ti smij budalo, bit će tebi smijeha.'
- 'O pa mazo, tome se uvijek i nadam', dodala sam prije no što je počela nova runda vodoravnog nadmudrivanja.

Meni se otvorio novi horizont. No nije mi baš bilo sve jasno. Morala sam se pod hitno konzultirati s frendovima. U dva tjedna sam dobila instrukcije o nogometu, bila sam si smiješna jednom. Na nekom tulumu, cure na katu raspašoj, ja dolje s dečkima gledam tekmu sa Islanda, Sean the Emigrant tamo negdje izašao iz gejzira, pa se razlio po tribinama. Popizdili su samnom. 'Kak su tako svi plavi. Eeee, ste skužili kak im sva prezimena završavaju na –sson.' 'Da, jebote Menervna, skužili smo.' 'Malo ste iziritirani, primjećujem? Malo testosteron vrije?' 'Ako me još jednom nazoveš testosteron tijekom ove utakmice...' 'Vidi, vidi goooooooool.' 'Ma nije gol! Jebote, je goooooool!! A, u kurac, Menervna.' Ja sam si bila zadovoljna.

Kao i svaki veliki zaljubljenik u književnost, Kunderu volim imati kao svog suputnika.

''Većina se ljudi zavarava dvostrukim pogrešnim uvjerenjem. Vjeruje u vjećno sjećanje (na ljude, stvari, djela, narode) i poništavanje (djela, grešaka, grehova, nepravdi). Obje su vjere lažne. U stvarnosti je upravo suprotno: sve će biti zaboravljeno i ništa neće biti poništeno. Ulogu izvršioca tog poništavanja (osvete i opraštanja) preuzima zaborav. Nitko ne može poništiti nepravde koje su učinjene, ali sve nepravde će biti zaboravljene.''

Nisam se nikad bojala mraka, niti biti sama doma, ali sam se uvijek bojala Čarli Čaplina na ljuljački.

Kao dijete sam bila hiperaktivna. Poprilično neobuzdana. Obožavala sam ići po grašak i frutek u trgovinu, gdje bi me teta Višnja redovno ženila za svog sina Marija. Često sam se znala sama dovući do trga, i satima pratiti pločice koje su išle u krug. Jednom sam si rezala nokte na nožnim prstima, obično sam to radila zubima, ali taj dan mi je mama strogo zabranila da to napravim, jer je bilo ljeto, a meni prsti prljavi, pa sam ja uzela škarice, krivo zamahnula i probola se škarama u bedro. Kako je mama bila okupirana cvijećem, otišla sam do dvorišta i krvavu rupu zatvorila pijeskom. I tako zaradila prvi tetanus. Psi su me stalno grizli, mačke grebale, rovala sam nosom i koljenima po asfaltu, ožiljci su itekako vidljivi i danas. 'Samo jedi kiseli kupus. Sve će to sunce, nestati kad se udaš,' baka bi znala reći. Utapala se u koritu, rijeci i moru. Davila se na riblje kosti, biljkom kiselicom zamalo dobila trovanje želudca, a dvodnevnu malaksalost zaradila pušenjem trstike.

Ali ništa mi nije bilo tako strašno, ni toliko teško, kao kad bi zatvorila oči, i kad bi se on počeo ljuljati. Naprijed nazad, Čarli Čaplin, crno bijeli, na velikoj obojanoj ljuljački na kojoj ne vidiš gdje je zavezana, već samo kako mi se on unosi u lice, njišući. Nije bilo ni glazbene kulise, već samo ta slika. Bio mi je pomalo i smiješan, ali bio mi je i nadasve prestrašan. U to vrijeme se na telki puštala i ona užasna serija 'It', o klaunu ubojici. To me dodatno isparanoiziralo. Dan danas ne mogu oprostiti roditeljima što su mi dali da to gledam. No, bilo je i drugih mora. Kako sjedim na drvetu i gužvam papir. Zvuk rašpanja drveta mi tjera zube na škrgutanje. Langolijere nisam nikad pogledala do kraja.

Kako s vremena na vrijeme puknem na neku glazbu, jedno od najboljih sjećanja i ujedno najbolji rođendanski poklon ikada, mi se dogodio prošle godine. Bilo je to sučeljavanje licem u lice s idolima, zvanima Thievery Corporation.

Slušala sam ih konstantno. Danonoćno. Kad bih se umorila presjekla bih ih s Yammatom, ali dečki su me držali zaljubljenu u svoje mixeve. Noć ranije sam bila na koncertu Hladnog piva u Domu sportova, izmorila glasnice i bubrege dok sam izvikivala 'Mile, Mile!' i onda 'Bono, Bono!' (nakon par piva smo si zabrijale da smo na U2 koncertu, jer smo planirale ići u Beč). Poslije otišle do Brazila, iza 6 ujutro je počelo ... svitati. Probudila sam se mamurna, i oslijepljena od sunčanog dana. Otišla do Maraskina, zapalila cigaretu, naručila piće. I ostala:

Paf 1: Tiveri korporacija se šetuckala oko stolova. Meni se počelo vrtiti. Znala sam da imaju koncert na Grooveu, ali sam navečer imala rođendanski tulum. Samo sam se okrenula prema društvu,
'Jeste vidjeli, ha, ste vidjeli, Thievery se šetucka ovuda!'
'Ma gdje?'
'Ma kako gdje? Pa gdje ste gledali, pobogu?'
'Ti možda u dno boce, ja ni ne vidim ništa.'

Paf 2: Nakon nekih sat vremena sam morala otići do stana u gornjem gradu, i sva ispuhana kod Lotršćaka, dignem pogled prema crkvi, kad ugledam Thieveryje kod Taverne. Rob Garza se šetucka s klapom, ali bez Hiltona. Udaljenost 3 metra i meni već čeljust na pola puta prema dolje, i ne idu oči s njih, ne znam šta bi, kud bi, ma gdje bi. I sad me Rob skuži kak štovalački buljim, i smijući se sam mi pokaže rukom: dođi, ajde ajde dođi. Pusa u obraz i zagrljaj, i ja gotova. Odjednom iz mene bujica riječi, da ja nemrem vjerovat da je to on, da ih totalno volim, da znam da je ovo njihov treći koncert u RH, ali da ja ne mogu doći, već praktički vičem da moraju doći ponovno. Nažalost ove ostale uopće nisam percipirala, pa je Vix pričala s jednim od njih, a meni je sam u glavi bilo Revolution solution, Until the morning, Assault on Babylon, Bebel i on su si klapa, to je on, to je on napravio! 'Pa zašto nećeš doći?', pita me Rob. 'Ne mogu, imam pijaču s curama.' I sad on napravi ulet stoljeća, kojeg sam se ja tek kasnije sjetila. Bulji on, buljim ja i odjednom će, 'Vi Hrvatice ste stvarno prekrasne žene.' Paf, paf, paf! I sad ja stanem, pogledam njega, pogledam svoje ruke koje već pletu treći đemper, i kažem mutavo, 'Thievery Corporation, ti sviraš u Thievery Corporationu.' 'Da.', i drži me cijelo vrijeme za ruke, ne pušta on, ne puštam ja. Meni mrak na očima, zagrlimo se još jednom, i puštam ga. Već sam si zvučala i izgledala smiješno. 'Bok dečki...'

Paf 3: Ulazim u stan, u nevjerici. Brzo sam trebala opet do grada, i krenem nazad do Taverne, razmišljajući šta se to tu sad izdogađalo, kad okrenem glavu i vidim ponovno Roba kak sjedi u bircu s ostatkom ekipe. Mahne mi, 'Dođi k nama!' Nema šanse, mi je prvo preletilo glavom. No, no, smirimo strasti. I ti moraš brisat dalje, a i di ćeš sad s njima. 'Ma ne neću, moram ići. Hvala.' Ležerno sam odbacila ruku pozdrava i valjda pala u nesvjest, jer se idućih deset minuta prema trgu ne sjećam.

I onda tri koraka nazad.

Neki dan sam bila vani s Vix, PR Tarom i Mijom. Općenito volim izlaziti s njima, jer su žene na mjestu. Poprilično različite, svaka na svoju stranu, s tri potpuno drugačija bioritma, različitih navika, poslova, afiniteta, a sličnih sklonosti ka zajebavanju. A s tom diplomom u ruci, nerijetko su mi bile izvor glasnog smijeha. Odnosno, ljudi oko nas su nerijetko izvor dobre zabave.

I tako smo se našle po raznim gradskim lokacijama. Uz pivu ili štokkolu. I oplele razgovore. Kako smo dosta često same, bez društva svojih muških članova, naravno da muškarci ulijeću. Obično budu oprani, ali ako se kojoj i da nešto reći, nakon trećeg ključnog pitanja, od njih se nazire samo prašina ili skamenjeni pogled.
1. Bok, si za piće?
2. Jel obično ovdje izlaziš?
3. Šta studiraš (ili si završila)?

Scenarij broj 1 nakon 3 odgovora: 'Stvarno? Aaaaaaaa. Vidiš zanimljivo. Baš sam se u posljednje vrijeme počeo zanimati za Freuda. Šta mi ti o tome možeš reći?'

Scenarij broj 2 nakon 3 odgovora: 'Šta, znaći ako si psiholog, misliš da znaš o čemu ja sada razmišljam?'

Scenarij broj 3 nakon 3 odgovora: 'Dobro, i?'

Scenarij broj 4 nakon 3 odgovora: 'Mama me jednom pretukla kad sam bio mali. Sad sodomiziram krave i ovce. Misliš li da je to povezano?'

Scenarij broj 5 nakon 3 odgovora: 'Aha, aha, znaći tvoje mišljenje o filozofiji u psihologiji je koje?'

Scenarij broj 6 nakon 3 odgovora: 'Koja je razlika između psihologa i psihijatra?'

Scenarij broj 7 nakon 3 odgovora: 'Vidiš lijepo. Ja volim poeziju. Misliš li da su poezija i psihologija povezane?'

Scenarij broj 8 nakon 3 odgovora: 'A šta ste svi psiholozi?' Blink, blink, blink i veliki grašci znoja počinju padati s čela.

Scenarij broj 9 nakon 3 odgovora: 'A misliš da je stvar u samopoštovanju? Znaći ti misliš da bi ja sad trebao otići doma i malo razmišljat o sebi? Znaći, to je tvoj savjet kao psihologa? Jese možemo naći još koji put da popričamo?'

Scenarij broj 10 nakon 3 odgovora: 'Mi možeš preporučiti koji lijek?'

''Tip koji nam je odvratan, hoda ulicom.

Crna marama na glavi, gusarski povez, i sunčane naočale. Kožne hlače i guzovi koji se njišu, polutke čija se vladavina izmjenjuje u pravilnim intervalima. Gledamo ga i govorimo eno onog odvratnog tipa. Nije nam ništa napravio. Ne znamo ništa o njemu. Ne možemo to objasniti. Jednostavno, taj je tip odvratan.''

Zapazila sam ga negdje prije 2/3 godine. Jednostavno mi je upao u oko. Bila sam na trgu kod sata. On je isto kao i ja čekao. Super uglancan, naprlitan do bola. Par puta sam pogledala prema njemu, jer nešto u njemu, meni nije sjelo na prvu. Došao mi je tramvaj, sjela sam u njega, i zaboravila na Njega. Par mjeseci kasnije, opet sam čekala na trgu, on je također bio blizu mene. Sjetila sam ga se automatski. Opet me prostrujio neugodan osjećaj.

Par mjeseci je ponovno prošlo, ja sam već sjedila u 14ci, vraćala se s posla, samo razmišljala kak da se dočepam stana, juhe, linije i kreveta. No, kako sam imala još najmanje dvadesetak minuta tandrkanja po tračnicama, gledala sam ljude oko sebe. Ispred mene je sjedila mlada Kineskinja i buljila u prozor. Na slijedećoj stanici je ušao On, tip koji mi je bio nesimpatičan, i njegova mala klapa. On opet jebeno sređen, frizura na mjestu, mirisom okružen, i s tim neobično čudnim neugodnim pogledom. Ja sam svoj spustila, žmarci su me počeli hvatati po leđima. Počeo je zviždukati po tramvaju, vidjela sam kako mu se Lacostice okreću prema meni. Mene je počela hvatati lagana panika. 'Vidi je, šta se preselila u Hrvatsku! Šta e, nije ti dovoljna tvoja Kina, pa si nama došla zagaditi zemlju?' Digla sam pogled, i ugledala takav užas iz njegovih očiju dok je s podmuklim smješkom gledao malu Kineskinju ispred mene. Okrenuo se prema dečkima, i rekao 'Šta bi od njene žute kože napravio dobar tepih.' Tramvaj je zamuknuo, nitko se nije ni pomaknuo. Ja nisam ni guknula, samo mi je želudac bio priljepljen uz leđa. Na slijedećoj je stanici Kineskinja izašla van, ja sam na idućoj, jer sam imala poriv da mu nešto kažem, ali su me njegove podjednako naprlitane gorile odvratile od te pomisli. Nema s takvima šale, a ja sam ipak sama.

Prošlo ljeto, srela sam ga na moru. Čim sam ga vidjela, sve mi se vratilo. Još se njegov nadobudni frend upucavao Miji, onda ga otkantala, dok nije došao ovaj Odvratan tip.

'Ej, curo imaš cigaretu?'
'Ti ja ličim na kiosk?'
'Šta se odmah pjeniš, samo san cigaretu tražija.'
'Ajde, vozi.'

Išla sam u čisti ženski razred. Gimnazija, ali te generacije nije bilo jako puno dečki, te su 28 cura odlučili strpat pod jedan krov. Razred do je dobio mix varijantu. Ali nas je bilo 28 ženski. Poslije našeg odlaska, profesori i ravnatelj su odlučili da smo zadnja takva generacija.

U toj općoj vešmašini hormona, šminke, parfema, uložaka, divljih boja kose, klanova, suza, cuganja, smijeha, pečenih paprika s češnjakom za vrijeme odmora, tuče, rapsodija laži, markiranja, podjebavanja, 'preživi i piši o tome', nazirala se još jedna. Jagma za dečkima. Opipljiva. I kako doći do onoga koji se nije profiltrirao kroz barem 6 usta iz iste skupine. Kojoj je bilo bitno, kojoj nije, bila je sedma. Težak podvig to traženje 'neprofiltriranog' dečka. Ali ja sam ga našla. Te večeri je Vrabac slavila 16 rođendan. Kako sam se ja uvijek trudila biti majčinski orijentirana na tulumima, negdje oko dva ujutro, kad je pola ljudi zaspalo po stepenicama, slavljenica grlila školjku, ja sam se s Malcem našla ispod jedne žarulje koja je treperila plavom bojom.
'A da ju promjenimo? Iritira me, a i taktak je rezervna, normalna ovdje,' reklo je to slatko plavo stvorenje.
'Pa mogli bi,' dodala sam. Škicajući.

I promjenili smo žarulju. Sjeli na krevet. Nekako me pogledao. Ja sam odjednom bila strašno umorna, pa sam morala legnuti na njegovo krilo s jastukom (sad shvaćam što je taj jastuk skrivao). I mic po mic, kao ja gledam zavjese, kao on gleda slike, privlačio me k sebi. I poljubili smo se. Nakon pola sata, osjetila sam kako mi želudac počinje variti. Ne od ugode, već od toga kako je francuski naćin za njega značio, pretraživanje crvuljka, i ajmo vidjeti jel spreman za vađenje. Aha, nije još. No, ajmo mi to još jednom provjeriti, i u isto se vrijeme ne brinuti o tome mogu li ja disati, i kako slijedeća dva mjeseca ne trebam svoju zalihu sline. Oporavila sam se ja, ali mi je trebalo dva dana. Dok mi se želudac vratio na mjesto. Ali sam barem bila prva.

Ja sam tip osobe koja može jako puno popiti. Vode. Neki kupe pola litre Jane, za cijeli dan, ja trebam onu od litru i pol, i to salijem u sebe za nekih cirka 10 minuta.

Bila sam na kavi, i sad kako naravno, ako je veća gužva za vrijeme te kave, nije da ćeš trkeljat cijelo vrijeme. Ostatak ćeš provesti čeprkajući po noktima, pušiti i zaboravit da si zapalio cigaretu pa zapalit ponovno, nesvjesno namještat frizuru jer je pokraj tebe prošla neka muška micica, uspješno se prebaciti u već tekući razgovor, buljit u lica koja sjede za drugim stolovima, kopat po torbi za maramicama, puhat u šiške koje su ti pale preko očiju, ili se zabuljit u ljude s kojima jesi i iznenadit se načinu na koji piju vodu, koju su dobili s kavom. Meni s čajem, jer eto, već rekoh, kavu ne pijem. Uz taj spoj nikotina i kofeina u Hr otvaram novu podružnicu Merino d.o.o.

Ja vodu ispijam tako da ju ne ostavljam u ustima. Znaći iz čaše drito u jednjak. Nema doticaja s obrazima. Zbog tog načina jako brzo mogu i popit litru i pol. Čašu uvijek od prve ispijem do kraja. I onda repete. Vode. Moje cure pak, dečke nisam nikad pozornije promatrala, to rade drugačije. Vix prvo stavlja sve u usta, i onda guta velike gutljaje. Vidim ju kak cijedi tih 2 deci i popizdim. Ifka ispija guc po guc. Damski. Sva pića. Anuk zgrabi par velikih gutljaja, i mirna je. Lama mi je super po tom pitanju. Ona nekak uvijek, jezikom dotakne vodu. Ispije, par gutljajčića, redovno se nasmije nakon toga, i obliže usne jezikom. Manga, opet ima onaj neki kemičarski štih. Digne čašu, ostavi je nekako pola u zraku kao da promatra uzorak u epruveti, ispije gutljaj i vrati nazad. Mojica, popije, normalno, ali uvijek nakon toga donjom usnom obliže gornju. Pokahontas je slična meni. Obavi to u trenu. Tinčibald uzima srednje gutljaje, ali često joj čaša ostane u zraku, jer joj je to samo kratka pauza prema nastavku priče. Za Iskaru ne znam, ne sjećam se kad je ta žena uopće popila vode. A o jegeru ne mogu pisati u ovom kontekstu.

Visoka sam za curu. 180 da budem preciznija. I problem mi je naći odgovarajuću cipelu za svoje duge i uske tabane. I nema trajnog rješenja i modela za to, ali dok sam u potražnji za njima, uvijek naletim na dobre tete prodavačice.

U svojoj kolekciji cipela imam i marte i šubiduzice i neizostavne artice i vansice i starke, ali naginjem i ka pačoticama, visokim crnim štiklama s ubitačnom petom, udobnim guliverkama, urbanim čizmicama. No u ni jednoj od tih trgovina nisam osjetila ono što sam osjetila u dobrom starom Šimeckom.

Ta trgovina mi je neizostavna u mojim kupovinama. Najviše možda zato što je dosta podcjenjena, kao i Peko ili Planika, a unutra, oni stvarno imaju zavidan izbor cipela. I to po fenomenalnim cijenama. I ja uvijek u tim trgovinama naletim na žene koje su kompletno 'tu', spremne da ti pomognu i možda ispričaju kako im je kćerka upravo diplomirala, kako jedva čekaju da na prozore stave cvijeće, kako je sunce izašlo (ili snijeg pao, veljača, ožujak... prevrtnjački mjeseci), eh eto nas u još jednom proljeću.
'Gospođo, jel imate možda veći broj,' dodajem ja uz smiješak i mali grč na licu, jer ako nemaju, eto mene ponovno na ničemu.
'Ma, naravno da imamo. To vam je prošlogodišnji model cipela. A mladi ih vole. Dobre su za ovo vrijeme.'
'180 kuna kažete?'
'Da, ali vam je još popust. Bilo ih je u skladištu, pa da ih se rasproda. 30 posto dolje su.'
'Odlično...', i okrećem pogled prema izlogu, a tamo još jedne prekrasne, male, ugodne, totalno za šetnju po gradu. 'A ove...?' pitam ja s totalnom strepnjom.
'Ma vidite gospodična kak ste pogodili. Ostao je samo jedan veliki broj. A i bile su vam 150, sad su 90 kuna.'
I vadi ona to sve iz kutija, i stavlja ponovno sve nazad. Stavlja u vrečice, a ja kupac, presretna.
'Hvala vam lijepa gospođo. Ajte doviđenja.'
'Đenja, gospodična.'

Pogledala sam Brokeback mountain. Film je ugodan i oku i uhu.

Kako nisam homofob, i kako mi je apsolutno svejedno tko se na koji način voli (dosta sam okružena latentnim, ekstrovertnim i introvertnim homoseksualcima), odlučila sam napisati recenziju jer su Mar adentro i fantastičan Japanese story bili zadnji koji su me toliko puknuli, pa mi je bilo drago što je na tapetu došao novi film.

Ima jedna stvar koju sam tek na kraju primjetila. Kako taj film vodi sam sebe. Ono, znam da mi je par ljudi reklo, a joj sad se oni tu žvaljakaju, fakat mi se ne da gledati kako se guze, ali istina je da se u filmu mogu nabrojati 2 scene u kojima dolazi do neke eksplicitnosti. U ostalim dijelovima samo vidiš kako se njih dvoje pate. A ne znaš kojem je gore. I sve to kroz tu ruralnost američkog zapada, jako malo riječi, 20 izmjena tih godina i dva nespojiva čovjeka. I znam da sam na kompu stalno vrtila dvije scene. Kad se njih dvoje prvi put nađu nakon 4 godine, i kad su si potajice pokazivali nježnosti doticanjem glave u prolazu, i onda desetak godina kasnije, kad se vide zadnji put, ni ne znajući to. I sav taj kratki emotivno lančani dijalog koji drži cijeli film, u kojem vidiš, da su izmučeni. A život piči dalje, nema stajanja. Ne možeš se nego suosjećati. Servirani su ti ti svi osjećaji, i sad ako sam nisi upoznat s tim što zapravo znaći voljeti nekoga ili ako nemaš izgrađeno mišljenje po ovoj temi, teško da ćeš se pronaći u cijeloj ovoj priči. U protivnom ćeš se samo tući sam sa sobom ajme viđere njih muškaraca što sline. Tim više je bolje što je stavljeno u aspekt (meni) najprimitivnijeg američkog društva, i tebe po prvi put zaboli dupe, dobro ne u tom smislu, što se radi o cowboyima.