Kako s vremena na vrijeme puknem na neku glazbu, jedno od najboljih sjećanja i ujedno najbolji rođendanski poklon ikada, mi se dogodio prošle godine. Bilo je to sučeljavanje licem u lice s idolima, zvanima Thievery Corporation.

Slušala sam ih konstantno. Danonoćno. Kad bih se umorila presjekla bih ih s Yammatom, ali dečki su me držali zaljubljenu u svoje mixeve. Noć ranije sam bila na koncertu Hladnog piva u Domu sportova, izmorila glasnice i bubrege dok sam izvikivala 'Mile, Mile!' i onda 'Bono, Bono!' (nakon par piva smo si zabrijale da smo na U2 koncertu, jer smo planirale ići u Beč). Poslije otišle do Brazila, iza 6 ujutro je počelo ... svitati. Probudila sam se mamurna, i oslijepljena od sunčanog dana. Otišla do Maraskina, zapalila cigaretu, naručila piće. I ostala:

Paf 1: Tiveri korporacija se šetuckala oko stolova. Meni se počelo vrtiti. Znala sam da imaju koncert na Grooveu, ali sam navečer imala rođendanski tulum. Samo sam se okrenula prema društvu,
'Jeste vidjeli, ha, ste vidjeli, Thievery se šetucka ovuda!'
'Ma gdje?'
'Ma kako gdje? Pa gdje ste gledali, pobogu?'
'Ti možda u dno boce, ja ni ne vidim ništa.'

Paf 2: Nakon nekih sat vremena sam morala otići do stana u gornjem gradu, i sva ispuhana kod Lotršćaka, dignem pogled prema crkvi, kad ugledam Thieveryje kod Taverne. Rob Garza se šetucka s klapom, ali bez Hiltona. Udaljenost 3 metra i meni već čeljust na pola puta prema dolje, i ne idu oči s njih, ne znam šta bi, kud bi, ma gdje bi. I sad me Rob skuži kak štovalački buljim, i smijući se sam mi pokaže rukom: dođi, ajde ajde dođi. Pusa u obraz i zagrljaj, i ja gotova. Odjednom iz mene bujica riječi, da ja nemrem vjerovat da je to on, da ih totalno volim, da znam da je ovo njihov treći koncert u RH, ali da ja ne mogu doći, već praktički vičem da moraju doći ponovno. Nažalost ove ostale uopće nisam percipirala, pa je Vix pričala s jednim od njih, a meni je sam u glavi bilo Revolution solution, Until the morning, Assault on Babylon, Bebel i on su si klapa, to je on, to je on napravio! 'Pa zašto nećeš doći?', pita me Rob. 'Ne mogu, imam pijaču s curama.' I sad on napravi ulet stoljeća, kojeg sam se ja tek kasnije sjetila. Bulji on, buljim ja i odjednom će, 'Vi Hrvatice ste stvarno prekrasne žene.' Paf, paf, paf! I sad ja stanem, pogledam njega, pogledam svoje ruke koje već pletu treći đemper, i kažem mutavo, 'Thievery Corporation, ti sviraš u Thievery Corporationu.' 'Da.', i drži me cijelo vrijeme za ruke, ne pušta on, ne puštam ja. Meni mrak na očima, zagrlimo se još jednom, i puštam ga. Već sam si zvučala i izgledala smiješno. 'Bok dečki...'

Paf 3: Ulazim u stan, u nevjerici. Brzo sam trebala opet do grada, i krenem nazad do Taverne, razmišljajući šta se to tu sad izdogađalo, kad okrenem glavu i vidim ponovno Roba kak sjedi u bircu s ostatkom ekipe. Mahne mi, 'Dođi k nama!' Nema šanse, mi je prvo preletilo glavom. No, no, smirimo strasti. I ti moraš brisat dalje, a i di ćeš sad s njima. 'Ma ne neću, moram ići. Hvala.' Ležerno sam odbacila ruku pozdrava i valjda pala u nesvjest, jer se idućih deset minuta prema trgu ne sjećam.