Strpajte me u prostoriju nepoznatih ljudi, i sigurno je da ćete uskoro čuti moj glas. Stavite me na tribinu i sigurno ću nešto reći. Bacite me na bilo koje predavanje o nećemu (osim o upotrebi slova Č i Ć jer sam tu debil do ibera), i nakon uvoda 'Imate li pitanja?', velika je vjerovatnost da će moja ruka uskoro biti u zraku.
Kad se upale mali reflektori u mojoj glavi, sasvim je sigurno da si ja već podsvjesno stavljam mali mikrofon ispred usta i počinjem pričati, i dobijem pozornost. Nije to narcisoidnost, to je jednostavno to što nemam strah od javnih izlaganja, i što mi nije neugodno biti pod lupom pažnje, govorit o nećemu konkretno ili lupetat. Nije mi (jako) neugodno ni kad puknem glupost, jednostavno mi je taj aspekt povećala simpatična stvar.
Prva sam koja uvijek ulazi na vrata, koja se gužva da bi došla do sjedalice, šanka, reda, slatkiša, nećega, nisam jedna od tih koja će takve banalnosti ostaviti slučaju. Ako vidim da trgom kola kamera s tetom koja drži mikrofon, nije da ću se bacat ispred kamere, ali će me uvijek zanimati što želi pitati, a ja nerijetko i odgovoriti, (i pod ovo ne spada subotnja špica-kahvica-kamerica glupost), ali nemojmo brkat stvari: to je moj osobni domet Warholovih 5 minuta slave koje želim imati u životu. Nisam zainteresirana za transparentnost, samo za te male izlete s mikrofonom, jer sam u privatnom životu, u drugom kontekstu, naviknuta na diktafone, kamere, članke i novine.
Ali sam i potpuno svjesna da nisu svi ljudi otvoreni na ovaj način. Nika ima strašan problem u vezi toga. Znam da je prošli put totalno zatrokirala, vidjelo se da se bori da ne padne u nesvjest, a pričala je o temi koju je odlično apsolvirala, i sad se ne može riješiti straha da ju svi strijeljaju pogledom, mada ju nitko nije pogledao ispod oka. Ok, možda ona standardna ekipa užasa, ali njena kolonija ne.
Znam da je dosta puta uzela tablete za smirenje, znam koje metode koristi za ublažavanje stresa, ali sigurnog lijeka nema. Ja se riješim straha, nije da sam potpuno lišena svih negativnih konotacija, tako da ljude gledam u oči. Što ih više gledam, to se osjećam smirenija. Pa ti ako hoćeš, seri po meni, ja znam na čemu sam. I onda sam poslije spremna na konstruktivne kritike.