Sean the Emigrant mi je poslao mail o subotnjim nemirima u Dublinu. Meni situacija o irskim neredima nije baš bila jasna, pa sam dan i provela u određenoj dozi nemira, jer nisam znala tko s kim, zašto i kako Sean the Emigrant u tome svemu. Ali dobila sam njegov razoružavajući mail, koji mi je raščistio neke stvari.

''...Strašne nemile scene koje su se u subotu odigravale na ulicama ovog kozmopolitskog i naprednog grada nisu viđene sve od 20ih godina prošlog stoljeća, kad su Irci pobijedili u ratu za nezavisnost, i oslobođenje od Britanije, pod čijom su sjenom ipak ostali narednih, dugih gotovo 75 godina. Inaće takve scene su već desetljećima maltene svakodnevica na obližnjem Sjeveru, granica (nevidljiva golim okom) je samo 60ak kilometara, i iako je više nema, jer su i Irska i Britanija danas dio Schentgena, do prije samo 10 godina je bila jedna od najtvrđih granica na svijetu, ravna onoj između recimo Izraela i Egipta. Malo koji mjesec na Sjeveru prođe bez izgreda, bačene bombe, nasilja ili gorećih automobila, napade čiju odgovornost uglavnom preuzima IRA, kojoj iz godine u godinu popularnost nezaustavljivo pada, jer mladi ipak shvaćaju (pogotovu u Irskoj) da je život prekratak da bi ga se provelo u mržnji nasljeđenoj od prošlih generacija, i više zagovaraju mirna i politički stabilna rješenja nego nasilje i primitivizam koje nasilje i mržnja sa sobom nose.

Mirni marš Unionista, tj. Britanaca iz Sjeverne Irske, protestanata, za koji su uredno od Irskog nadležnog ministarstva izhodili dozvolu, i čija je poruka trebala biti ona u kojoj se moli zaustavljanje nasilja koje je odnijelo stotine života i nanosi štetu i dalje, nikada nije prenešena prošle Subote, jer je marš ipak zaustavljen i oko tisuću ljudi koji su ga trebali promarširati, te su zbog toga doputovali autobusima iz svih gradova Sjeverne Irske, vraćeni su u te iste autobuse zbog opravdanog straha da bi se nasilje pretvorilo u pakao i da bi životi bili izgubljeni.

Trebao je to biti prvi takav marš u Irskoj jer na prijašnje pokušaje zagovaranja pomirbe od strane sjevernjaka, Irska vlada nije imala sluha. Zadnji je zatražen, i odbijen prije 5 godina, iako su oni u Sjevernoj Irskoj praksa, o njima se ovdje u Irskoj, Dublinu malo govori i zna, jer je dosta velika cenzura irskih medija prema događajima sa Sjevera, kojeg ipak s pravom svojataju (pripojen Britaniji silom, 1922., mislim), ali isto tako njegovo protestantsko stanovništvo preziru.

Dakle, kada je odlučeno da marša neće biti, tj. kad su vlasti napokon shvatile koje bi razmjere nemiri mogli poprimiti kad bi se marš Sjevernjaka održao, okupljena domaća dublinška masa sastavljena uglavnom od lokalnih propalica, pijanica i vandala, a ne pripadnika Seinn Feinna (političkog krila IRE) kako se prvo mislilo, odlučila je svoj bijes i žeđ za nasiljem i krvi iskaliti na izlozima trgovina, na policiji, na civilima i na svemu što im je došlo pod šake i noge.

Marš je trebao početi na O`Connell streetu, najprometnijoj Dublinskoj ulici, prepunoj trgovina i restorana, koja je subotom meka za megapotrošaćko irsko društvo, ali i na kojoj upravo traju radovi na cesti i rubnjacima, te je neoprostiv previd irske policije tamo planirati početak jednog takvog prosvjeda, a na njih je kasnije, kada su Unionisti već pobjegli, bacano sve što se razularenoj masi našlo pod rukama, a materijala nažalost nije manjkalo, od cigli, kamenja, šipki, do molotovljevih koktela, petardi i raketa. Jednom rječju, užas.

Dugo će se još u medijima vući repovi tko je kriv za incidente, desetine ozljeđenih ljudi, spaljene automobile, i tražit će se krivci i ostavke i kazne, ali gorčina će ostati, jer svima je jasno da Sjeverna Irska više nikada neće biti pripojena majci Irskoj, i uzalud sve terorističke akcije i uzalud svo nasilje, prosvjedi i štrajkovi glađu, jer ja ipak mislim da treba naći mirno i politički zdravo rješenje koje će skinuti breme sa svake nove generacije koja se rađa na ovom prekrasnom otoku, i rasteretiti ih pitanja - jesi li katolik ili protestant. Ali s druge strane to je samo moje mišljenje, mišljenje mene, stranca, gosta na ovim prostorima...

A ovo je vrlo složena situacija kojoj se rasplet ne nazire, ali ga je ipak lakše čekati u ekonomski stabilnoj državi, s visokim postotkom obrazovanosti, gdje se za znanost izdvaja nevjerovatnih 2% GDP-a i gdje je postotak akademski obrazovanih građana iza svemirskog Japana najviši na svijetu, i gdje policija ne nosi oružje ni palice niti te ima pravo legitimirati bez valjanog razloga, i gdje je porez na biznis 12% u usporedbi sa britanskih 40, ili recimo hrvatskih 34%, i upravo su te stvari stvarni pokazatelj kakvi su Irci i koliko su više sposobni raditi i stvarati, nego paliti i mrziti. Ne zovu ih neopravdano Keltski Tigar...''

Trebale su mu dvije godine da mi to kaže. Razumijem ga. Od šest godina, samo smo se jednu vidjeli.

Javio mi se Francuz prije par dana. Kroz sve ove godine, od dana kad je otišao iz Hrvatske, nastavljali smo kontakt. Neki put više puta tjedno, nekad ništa mjesecima, ali sam uvijek znala da će reply kadtad stići. Nije me previše brinuo. Sve dok se do prije par dana nismo čuli. Ja njemu pričala o kežualnim stvarima, da mi je trenutno sve ok sa životom, obitelj na mjestu, imam svoje prijatelje, dečko emigrant, da malo putujem, malo se zajebavam, puno čitam, da općenito pucam na glazbu, klasika.

A on je meni na to dodao da je krajnje vrijeme da dođem do njega, da šta odugovlačim, eh da šta, i tako nakon uvodnih žlabranja da je tek sad počeo shvaćati hrvatski pristup učenju i studiranju, i da tek sad skida kapu meni i mom društvu. Da već znam da je zadnjih par godina promjenio tri faxa, da nikako odlučiti šta želi i da... 'oprosti što ti nisam ranije rekao, ali zadnje dvije godine sam se liječio od shizofrenije. Trenutno sam na lijekovima, i osjećam se napokon kao ja, ali sam bio hospitaliziran.'

Nije mi došlo kao šok. Imam par prijatelja psihologa, pa sam (promatrajući njih) i uvidjela da je normalnost kao pojam, pojam za razmatranje. Ali u glavi su mi se rezimirali događaji. Nije on meni nikad bio čudan, drugačijeg mentaliteta da, pomalo introvertan, nekako u svom svijetu, rijetko u centru pažnje, ali sam ga odlično prihvatila. Bio je različit u drugim kontekstima, svjetski putnik, poliglot, seljakanja od Francuske do New Yorka na jazz koncerte, le petit Francoise. Dosta hektičnosti u tome svemu, adrenalinskih boomova, i određenih disfunkcionalnih odnosa unutar njegove pariške zajednice. Meni je taj pojam otuđenja bio nepoznanica, ali opet i život u višemilijunskom gradu mi je bio nepoznanica.

Kad smo se Sean the Emigrant i ja malo bolje upoznali, znao me obrlatiti sa samo jednim malim pitanjem.

'Mogli bi danas ostati doma? To oke s tobom?'
'Helmans majoneza. To oke s tobom?'
'Kupio sam joj cvijeće i omiljeni cd. To oke s tobom?'
'Idem u Irsku/Japan/JAR na godinu dana. To oke s tobom?'

Moji prvi odgovori su uvijek bili; ma naravno da daaaa, jer uopće nisam kužila da stalno OK stavlja na kraj. Zapravo je već bio odlučio o nekim stvarima, i doveo me do završnog čina. Ali ah problema odlučit se između filmova, ili vrste mesa, daj ih više. Ali sam nakon određenog vremena skužila kako to pitanje dolazi na kraju većine dogovora. S time ne želim reći da ja sama nisam udogovarala stvari ili da je on preuzeo brigu oko svih tekućih.
Kasnije sam se počela smijati svaki put kad bi on rekao, oke? na kraju, a ja govorit, a da?. 'Diplomacija ti je nepoznanica vidim.' 'A čuj, na fini način se uvijek više stvari dobije.' I dobio bio.
Sad sam skužila da je to, to oke s tobom? samo dokaz da je on odlučio biti uključen u moj život, i da isto očekuje od mene. Da mu je bitno samnom podjeliti te male odluke, koje s vremenom i sustavno prelaze u velike. Da mu je važno da sam ja stvarno u redu sa stvarima koje se moraju dogoditi, i koje se napokon događaju, a ako nismo, ili on i ja, zašto je to tako. Jer iako ja zasebno vodim svoj život, i on svoj, kad smo zajedno stvari se moraju postaviti na bazno prijestolje: OK. Jer od toga možemo krenuti dalje. U našem slučaju je još naglašenije, jer je Sean the Emigrant vani slijedećih godinu i žilet, a ja u domaji.

Zato je to super taktika. Jer izravno te se pita, smatraš li ti to u redu. A ako ne smatraš, argumentiraj mi zašto. Pa razmišljaj o tome minutu, dvije.., obrazloži, ako mi se da, a ako mi se ne da, jednostavno to njegovo oke, ugušim poljupcima. Žena sam, provjerena taktika.

..jednooka carica je mogla bit Manga. Ali nije. Zahvalimo to vremenu, kapima, Senfu i poljupcima.

'Šta radiš?'
'U laboratoriju sam.' ...
'Šta radiš?'
'U laboratoriju sam.' ...
'Što..ok, znam. U laboratoriju si.'

I nakon par tjedana neviđenja, do mene dopre vijest, da je Manga slijepa. Ma kako slijepa, pa kemičarka je, s čim se u laboratoriju može oslijepiti? Može se ako gledaš u transiluminator ili jednostavnije, UV lampu desetak minuta duže od desetak minuta duže dopuštenih minuta bez zaštitnih naočala. Nije mi slala smse i nije mi se javljala na mobitel. Par dana kasnije, nakon što je počela nazirat oblike, sasula mi je u facu, 'Pa tuko, kako da ti se javim kad sam bila slijepa. Prošao mi je cijeli život ispred očiju. Ne možeš vjerovat kako je svijet živopisan kad te pukne da nikad više nećeš vidjeti.' A ja sam se morala nasmijati, jer je od lampe još uvijek bila crvena u licu, s osušenim dijelovima kože koji su se pomalo gulili s lica.
'Pa jel bar pokus uspio?'
Odjednom se iz tih očiju sasuo smijeh. 'A nego šta.'

Prije par tjedana sam išla na ultrazvuk štitnjače. Ispao je u idealnim granicama normale, eeee znam ja zašto.

Prije par godina sam imala problema s njom. Srednje se baš previše ni ne sjećam, osim stalnog vucaranja po Rebru i kljukanja tabletama. Konstantnog kljukanja jer je bila pojačana 300%. I tak par godina, dok se meni nije počelo mantati u glavi i dok nisam počela osjećati da je morti vrijeme da ja samoincijativno prekinem s tim tretmanom. Počela sam slušati tijelo. Pa sam počela malo čitati, pa sam otkrila da se u kikirikiju nalazi ulje koje pomaže štitnjači. Ne pitajte me, ali ja sam nakon toga žeđala za njim. Zadnji rezultati su mi bili koma, meni je bilo koma, pa dokle više, jaukala sam. A dok sam jaukala, jela sam kikiriki. Bio mi je jedina utjeha. Nisam ga se nikako mogla zasititi. Po noći sam se budila i jela, doručak, ručak, večera, kikiriki s rižom, u juhi, varivo od kelja s kikirikijem. Po par kila tjedno. Bez izuzetka par mjeseci bio mi je glavni sastojak svih jela. Kile nisam nabila jer sam se kretala.

Par mjeseci kasnije otišla sam do Rebra. Specijalista je ostao zabezeknut. 'Rezultati su ti se drastično poboljšali. Mislim da ću te skinuti s lijekova,' rekao mi je, ni ne znajući da sam ja to sama napravila par mjeseci ranije. 'Vidiš kako dobro reagiraš na njih.' Aha. Ispričala sam mu priču. Saslušao me, i odmahnuo rukom.

Par godina kasnije, sada, vrečica kikirikija i ja još uvijek prijateljujemo, ali eventualno jednom mjesečno. Kad osjetim potrebu. Namignemo si, prije nego on zadovoljno klizne niz moj grkljan.

U ratu protiv prašine mama je kupila novu mašinicu. Novi usisavač. Koštao je 4oookn (2 godine na obroke). Do sada upotrebljen 4 puta. Mama mi je Djevica, u prosjeku usisava dva puta dnevno. Usisavač je dva mjeseca star.

Čekao se godinu i pol, iz klase elitaša je. Prvi dan, nakon što smo ga sastavili, mama je slučajno stala na njega. 10 priključaka koji dolaze u posebnim kutijama, i 4 koja se nalaze na njemu, sad se stavljaju tako da se tvrdom drškom običnog noža za mazanje margarina probija gumb za otvaranje, a onim dijelom noža s kojim se maže margarin taj se priključak čupa van. Kad se kreće na tepih, jedan je priključak uključen, a ako se slučajno kreće prema parketu, odmah se mijenja (naglasak: ne automatski) priključak za parkete (a kako nikad ne znaš kako dobro želiš ispolirati parkete imaš 6 priključka samo za drvo). Do sada testiran jedan. Prošli tjedan sam se probudila na zvukove kućnog zvona. Obično ih zanemarujem, kao i telefonske pozive ujutro, cca do 12 sati, jer zbog tatine profesije, nisu za ostale članove obitelji. Ali ni zvono ni telefon nisu odustajali. I jedno i drugo su bili povezani. Na vratima je stajao dečko koji je donio 5 specijalnih vrečica za novi usisavač. Koštale su 180 kuna. A kako firma ne želi neuspješan paket reply nazad, dostavljač te fino nazove da potvrdi da je ispred kuće s tvojim vrečicama.

I tako mi i dalje usisavamo starim usisavačem koji je oko sebe zaljepljen smeđim selotejpom jer se raspada, ali mali sauga, da ga sauga. Stekao je respekt u svim kućnim kastama prašine. Aura moći je oko njega, ožiljci su na njemu, izgubio je svu svoju djecu priključke, izgubio je mjesto u kućnoj ostavi, degradiran je na balkon, ali zna on da je stekao kultni status u našoj familiji. Zna i mama, koja ga uvijek nekako s uzdahom užasa i sigurnosti hvata u ruke, mada Elitaš ispušta oblačiće lavandinog mirisa.

Prošli tjedan je bio pun mjesec. Prošli tjedan je Vix ostala izgrebana.

Kako će Sean the Emigrant bit u Dublinu slijedećih godinu dana, i kako javljanja preko telefona, maila i smsa, ne mogu nadoknaditi fizičku prisutnost, naravno da se navikneš na to, ali navikneš se i da ti netko leži u krevetu. Kraj tebe. Oscilacije Mjesečevih mijena na mene jako utjeću. Na san najviše. Zadnjih par mjeseci sam teško spavala, sanjala ni pod nokat. Osobno, ne pridodajem previše značenja snovima, za to je zadužena Manga koja sanja svaku noć, i par puta tjedno, ak smo u mogućnosti, obavještava me o promjenama. Poseban blog bi se samo o tome mogao napisati.

No Vix me kuži(la). I prošli tjedan. I pun mjesec. Tokom noći sam se budila jer sam mjesečar. Upisan u knjige. Kao mala sam izmislila svoj jezik snova, roditelji su mi uvijek bili skeptični spram toga, jer sam previše pričala, previše hodala, previše puta se budila na čudnim mjestima. A činjenica je da djeca do svoje 3 godine života mogu tečno naučiti preko 20 jezika, moji su mislili da sam ja ovaj prenijela iz svog prijašnjeg života. Mada ne vjeruju u reinkarnaciju, ali ono, ajd, dijete nam je, moramo ga voljeti, mada je čudno, razmotrimo sve opcije. Karikiram. Ovih dana sam samo gledala posljedice svojih noćnih činova. Sjećam se da sam burno sanjala, sva moja Šanovska nedostajanja sam pretočila u radnje. Dobro ne sve, ipak nisam životinja, nagoni se daju ublažiti.

Ali prošli tjedan su me budila jutarnja Vixova piljenja u mene.
'Ti naravno nisi svjesna da imaš duže nokte, da si se noćaš prebacila k meni, i da to boli šta ti radiš?', dočekalo bi me.
'O čem ti?', moj odgovor je glasio.
'Pa, imam štrafte na trbuhu. Od tebe. Kad si se prebacila na moj krevet. I kad si me toliko stiskala i pipkala. Desno bedro mi je natečeno. Sve ja kužim, al daj ono.'
'A pa nije namjerno,' krmeljavo ću ja, kad sam ju počela shvaćati.
'Pa znam da nije namjerno, ali i meni treba sna. Proživljavam sexualno napastovanje.'
'A šta sam te napastovala?', već mi je mašta dala maha.
'Ne seri.'

Zašto se kod Anuk uvijek ispražnjavaju crijeva?

Moje poznanstvo s njom traje 10 godina. Moje poznanstvo s njenim stanom zadnjih par. Ima nešto u njemu i njoj. Davnih dana smo konstatirali da se mi kao društvo preklapamo i klapamo preko nje. Ona uvijek kaže, zato što je tako prokleto senzibilna pa nas sve mora držati na oku. I ta teorija drži vodu.

Kad uđeš u taj njen stan, uvijek te obujmi gostoprimstvo. Pa makar se doma jedva natjerao da opereš suđe, kod nje je to nešto što ćeš sigurno napraviti, mada rijetko, jer je uredna osoba. Bezbrojno puta smo se našli za njenim šankom, jela preko stola, vrsna je kuharica, vrsno eksperimentira, na nama je bio zadatak da se pojavimo i da ponesemo cugu. Ili dvd, ili knjigu, il daj donesi cigarete, ne da mi se do grada. Pa kad uđeš, vidiš Edomira (pas) na tepihu i Tušicu (mačka) na krevetu i svojedobno Milana na zidu (pauk) koji je misteriozno iščeznuo, pa se opet pojavio. Jučer je pokušala reanimirati muhu. Teški je empatičar.
I kad uđeš kroz ta vrata, ona te vjerovatno neće ni skužiti od prve jer je u sobi, namješta mjuzu na kompu, samo ćeš ju čuti kako tečno pjeva Laura non ce, mada nema pojma o talijanskom, pa preskače na Rambo Amadeusa, i zoom zoom na Saint Germain. Ona me zapravo i potakla na pisanje bloga, mada joj je Internet strani pojam. Ima komp, ali ju net previše ne jebe. Nema ga. Tako da joj ja printam svoje postove.

No, ima jedna stvar u njoj koja je rijetka kod osoba. Ona zrači pozitivom. U kombinaciji s izvrsnim humorom, ti se nađeš upacan u gušt. Trajno stanje. Pa valjda od sve te ugode, atmosfere, meškoljenja po leđima, svima metabolizam brže proradi (nekima već s vrata i rijetki se ne pronađu u ovoj priči), i onda brže bolje ka wcu.

Tako ako se tko nađe kod Anuk, uz prethodnu pripremu trbušnih mišića, da izdržite smijeh, ponesite i toaletni papir, da vam ak šta ispadne, imate s čim obrisati, a ispast će vam u svakom slučaju, a vjerujte mi, ako to ne napravite sad, red iza vas je podugačak. I svatko sa svojom rolom Zewe, Palome, ili onog neugodnog rozog, uredno čeka svoj red za dasku.

Ali je dobro. A i upravo odem na kahvu.

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave.
Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez rijeći je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jest.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor izmedu loptica. Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna. Opet su odgovorili da jest.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

'Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, 'hoću da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete. To su one stvari uz koje bi vas život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuca i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari. Ako napunite teglu pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne.

Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista bitne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak.'

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava. Profesor se nasmijao. 'Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bi vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave sa prijateljem.'

Jučer sam dio dana provela u gužvama. Poslovnim, bankarskim, automobilnim, i svuda slušala radio. I sad, kak sam jučer tak bila sva nekako mirna, ništa me nije moglo uzrujati, prebacila sam pozornost na radijske reklame.

I otkrila posao života. Nije da do sada nisam o tome razmišljala, ali baš nikad nisam posebno o tome razmišljala. Jednog dana želim biti ona teta čiji glas čujete kad slušate reklame. Ona (bilo koja) sa ugodnim altom, mogu ćak biti i ona teta od Vipa koja stalno nešto komunicira s onim tetkom iz Vipa. Da, da ona od Vipa. Viiiipaaaaaaa! No, ne želim se ipak reklamirati i reći da ja bi baš ja htjela biti najavljačica Vipovih reklama. Ipak je to onako, malo, kak da kažem, kao da ja njima sad radim ovdje reklamu i kao da ja sad ovdje, na svom blogu, tražim da oni, ti iz Vipa vide moj trud. Glasovni. Kako se ja trudim dočarati svoj divan, topao, senzualan, pomalo prrrrr prrrrr, pojeo bi te kad mi tako pričaš, glas.

The rain in Spain stays mainly in the plain. Hmmmm, mogu ja to i ponoviti. The rain in Spain stays mainly in the plain. Shvaćate li zašto je moja budućnost u tom poslu? Jeste li skužili kako sam pogodila intonaciju i fonetsku, morfološku, ...šku strukturu ove rečenice? No? Zar ja ne bi bila divna slijedeća najavljačica svih reklama? Kao na primjer, Viiiiiipovih?

''Ako si trebaš doktora, studiraj medicinu. A ako trebaš vidjeti simptome, pogledaj u medicinsku enciklopediju. Zašto mene s tim opterećuješ?''

U 8 ujutro sam imala zakazan termin. Standardni pregled krvi koji nisam dugo radila. U 8.15 su mi rekli da još nije stigao, da dođem oko 10. Došla. U 10.30 je sestra skrušeno, kirie elesion, aleluja i amen, žena je čovjek, rekla da je doktor otišao na pauzu. Kako sad na pauzu, pa nitko nije vidio da je izašao iz ordinacije. Pa da, nije izašao na ta službena vrata. Izašao je na ona neslužbena. Kroz prozor.

Struna prvog živca me okrznula preko leđa. Ustati ili odustati. Popizditi ili si reći, ajde calma, pogledaj ljude oko sebe. Svi čekaju. Luksuz da sad odeš si ne možeš priuštiti, luksuz da ostaneš ćeš morati.

Sat vremena kasnije, moje ime bijaše prozvano. Moje strune živaca došle su do polovice Bolera, forte bubnjeva se nazirao u daljini. Uđem unutra. Ordinacijom me ošinuo miris mene kad u nedjelju jutrom uđem u sobu. Ja se nisam nacvrckala noć ranije, a i nije bila nedjelja.

'Šta si sad ti to tu donjela?'
'Dobar dan, doktore. Rekli ste mi da dođem kad izvadim krv.'
'Aha.' Hvata on nalaze. Okom ne preleti preko njih. 'Sve u redu.'
'Ali...šećer mi je malo nizak,' dodam ja 'to sve ok?'
'Si se prežderala noć ranije? Jesi, jesi. Prežderala si se.'
(Nemam problema s kilažom, i jela sam voće.)
'Ste si vi dobro doktore?'... pitam dok gutam sarkazmom obojanu slinu.
'Mmmmmmmmm, lagano.'
Lagano diže pogled, ne kužim gdje gleda. U mene ne, kroz mene, toplo toplo. Lagano do delirijum tremensa. '
Znaš šta..,' i zablokira mu se misao dok hropteći pokušava uhvatiti slijedeći dah.
'Ma daj.'

Izlazim van. Majku ti tvoju.

Veljača je. Meni mjesec koji asociram uz krevet, učenje i tešku statiku. Životinja koju imam u kući, veljaču asocira uz akceleraciju.

Došetala se Gospođica prije početka ljeta. Fina maca. Mi slagali drva, ona udri u jauk. Dva tjedna nas je posjećivala i davila nas iritantnim glasanjem, mi je ignorirali jer smo još uvijek lizali rane od Tobija. Sirotog, koji je pokupio sve neurotične vibre naše familije (bio je labilan od početka). Pao je s balkona, imao problem s piškenjem pa je to svuda radio, nekad i uz našu pomoć, bio malo pretjerano vezan za nas, bio kod veterinara više nego mi svi zajedno kod svojih doktora i skončao je skroz tragično. Na način za koji nisam ni znala da mačke mogu uginuti. Tjednima smo se hrvali s tugom i s njegovim nesretnim završetkom. Bio je prekrasan, ali jako nesređen. Većinu vremena smo ga zvali siroće, naše malo siroće. Jednostavno je budio empatiju.

Prije njega je bio Zvonko, macan i pol. Životinja od koje sam dva puta dobila trovanje krvi, dva puta tetanus. Nije se dao dragati niže vrata, ja sam ga se bojala jednako koliko sam ga obožavala. Imao je ta dva intenzivno zelena oka, za koje je moj tata pet godina tvrdio da ga podsjećaju na oči njegovog pokojnog oca, te je imao karakter naše familije. Prošao je s nama tri seljenja, došao je točno na dan kad je Oluja počela. Mali, kržljav, ništavan, gladan, s tim ogromnim očima, ''daj voli me, voli me''. Uvijek smo govorili da je predstavljao jedno razdoblje naših života. Kad smo vidjeli da je poginuo, na cesti, pokopali smo ga u dvorištu ispod šljive. Shrvani. Pizda se pojavila dva dana kasnije. Mi mu nismo ni htjeli reći da ga nismo prepoznali na asfaltu, samo smo mu dali novi Whiskas. ''Zvonko, di si bio, sunce ti tvoje,' tepali smo mu. Ozareni. Ali kako karmi ne možeš pobjeći, dva tjedna kasnije smo ga sahranili. Auto ga je lupio te je ostao ležati na cesti, sada identificiran, skoro pa na identičnom mjestu kao i ona bezimena mačja životinja koja je trunula ispod šljive. Baš je bila tuga u kući. Bio je beskičmenjak. Ništa tog mačka nije jebalo. Osim tate.

Gospođica. Prva ovakva dama u našoj familiji. Već osam mjeseci govorimo da je ona odabrala nas. Dok je onako neumorno jaukala, dva tjedna ležeći ispod pampasa, ne pomičući se. Da je shvatila mačjim okom, šestim čulom i kojim životom od onih devet, da je njeno mjesto s nama. Prvi put u životu se upoznajemo sa ženskim mačjim stvorenjem i ostali smo fascinirani, krajnje zaljubljeni. S njenim manirima, s njenim karakterom, s njenom odanošću, s kulturom obavljanja nužde, s konstantnim zamišljenim gledanjem kroz prozor, s već izlizanim ušima gdje je stalno ljubim, i sad u veljači sa stoičkim gledanjem u vrata balkona gdje ju je dečko bario dva tjedna i s patnjom koja je jučer nastala kad ju je napustio. Mislim da nikad nisam vidjela toliku tugu u nečijim kretnjama i pogledom ''a gdje je on...''

Tata mi je bio nesretan jer je dva dana nije bilo doma. Danas je kupio pet kila kolačića, par konzervi i napunio je spremnik, zna da će sad biti doma. Kaže da sad ima četiri žene u kući.

Anuk mi je danas dala ideju. Ja ni sama nisam bila sigurna što točno želim od ovog bloga i dok sam sjedila na njenom krevetu, totalno letargična, pregledavala skripte ispred sebe, ona mi je napomenula ''Šta, namjeravaš otvoriti blog?''

Pa da, razmišljala sam (mada sam lagala jer sam ga već otvorila, iako je par dana zjapio prazan).

''Molim te samo nemoj nas spominjati, uopće se ne želim pronaći u tvojim percepcijama ili na netu.''

Ideja mi se sama nametnula. S nečim ću morat otvoriti ove horizonte. A svaki mali blog iza svoga imena ima i osobu s tipkovnicom, a ta osoba ima vlastiti život na pločniku.