Jučer sam dio dana provela u gužvama. Poslovnim, bankarskim, automobilnim, i svuda slušala radio. I sad, kak sam jučer tak bila sva nekako mirna, ništa me nije moglo uzrujati, prebacila sam pozornost na radijske reklame.

I otkrila posao života. Nije da do sada nisam o tome razmišljala, ali baš nikad nisam posebno o tome razmišljala. Jednog dana želim biti ona teta čiji glas čujete kad slušate reklame. Ona (bilo koja) sa ugodnim altom, mogu ćak biti i ona teta od Vipa koja stalno nešto komunicira s onim tetkom iz Vipa. Da, da ona od Vipa. Viiiipaaaaaaa! No, ne želim se ipak reklamirati i reći da ja bi baš ja htjela biti najavljačica Vipovih reklama. Ipak je to onako, malo, kak da kažem, kao da ja njima sad radim ovdje reklamu i kao da ja sad ovdje, na svom blogu, tražim da oni, ti iz Vipa vide moj trud. Glasovni. Kako se ja trudim dočarati svoj divan, topao, senzualan, pomalo prrrrr prrrrr, pojeo bi te kad mi tako pričaš, glas.

The rain in Spain stays mainly in the plain. Hmmmm, mogu ja to i ponoviti. The rain in Spain stays mainly in the plain. Shvaćate li zašto je moja budućnost u tom poslu? Jeste li skužili kako sam pogodila intonaciju i fonetsku, morfološku, ...šku strukturu ove rečenice? No? Zar ja ne bi bila divna slijedeća najavljačica svih reklama? Kao na primjer, Viiiiiipovih?