..jednooka carica je mogla bit Manga. Ali nije. Zahvalimo to vremenu, kapima, Senfu i poljupcima.
'Šta radiš?'
'U laboratoriju sam.' ...
'Šta radiš?'
'U laboratoriju sam.' ...
'Što..ok, znam. U laboratoriju si.'
I nakon par tjedana neviđenja, do mene dopre vijest, da je Manga slijepa. Ma kako slijepa, pa kemičarka je, s čim se u laboratoriju može oslijepiti? Može se ako gledaš u transiluminator ili jednostavnije, UV lampu desetak minuta duže od desetak minuta duže dopuštenih minuta bez zaštitnih naočala. Nije mi slala smse i nije mi se javljala na mobitel. Par dana kasnije, nakon što je počela nazirat oblike, sasula mi je u facu, 'Pa tuko, kako da ti se javim kad sam bila slijepa. Prošao mi je cijeli život ispred očiju. Ne možeš vjerovat kako je svijet živopisan kad te pukne da nikad više nećeš vidjeti.' A ja sam se morala nasmijati, jer je od lampe još uvijek bila crvena u licu, s osušenim dijelovima kože koji su se pomalo gulili s lica.
'Pa jel bar pokus uspio?'
Odjednom se iz tih očiju sasuo smijeh. 'A nego šta.'