Kad smo se Sean the Emigrant i ja malo bolje upoznali, znao me obrlatiti sa samo jednim malim pitanjem.

'Mogli bi danas ostati doma? To oke s tobom?'
'Helmans majoneza. To oke s tobom?'
'Kupio sam joj cvijeće i omiljeni cd. To oke s tobom?'
'Idem u Irsku/Japan/JAR na godinu dana. To oke s tobom?'

Moji prvi odgovori su uvijek bili; ma naravno da daaaa, jer uopće nisam kužila da stalno OK stavlja na kraj. Zapravo je već bio odlučio o nekim stvarima, i doveo me do završnog čina. Ali ah problema odlučit se između filmova, ili vrste mesa, daj ih više. Ali sam nakon određenog vremena skužila kako to pitanje dolazi na kraju većine dogovora. S time ne želim reći da ja sama nisam udogovarala stvari ili da je on preuzeo brigu oko svih tekućih.
Kasnije sam se počela smijati svaki put kad bi on rekao, oke? na kraju, a ja govorit, a da?. 'Diplomacija ti je nepoznanica vidim.' 'A čuj, na fini način se uvijek više stvari dobije.' I dobio bio.
Sad sam skužila da je to, to oke s tobom? samo dokaz da je on odlučio biti uključen u moj život, i da isto očekuje od mene. Da mu je bitno samnom podjeliti te male odluke, koje s vremenom i sustavno prelaze u velike. Da mu je važno da sam ja stvarno u redu sa stvarima koje se moraju dogoditi, i koje se napokon događaju, a ako nismo, ili on i ja, zašto je to tako. Jer iako ja zasebno vodim svoj život, i on svoj, kad smo zajedno stvari se moraju postaviti na bazno prijestolje: OK. Jer od toga možemo krenuti dalje. U našem slučaju je još naglašenije, jer je Sean the Emigrant vani slijedećih godinu i žilet, a ja u domaji.

Zato je to super taktika. Jer izravno te se pita, smatraš li ti to u redu. A ako ne smatraš, argumentiraj mi zašto. Pa razmišljaj o tome minutu, dvije.., obrazloži, ako mi se da, a ako mi se ne da, jednostavno to njegovo oke, ugušim poljupcima. Žena sam, provjerena taktika.