U ratu protiv prašine mama je kupila novu mašinicu. Novi usisavač. Koštao je 4oookn (2 godine na obroke). Do sada upotrebljen 4 puta. Mama mi je Djevica, u prosjeku usisava dva puta dnevno. Usisavač je dva mjeseca star.
Čekao se godinu i pol, iz klase elitaša je. Prvi dan, nakon što smo ga sastavili, mama je slučajno stala na njega. 10 priključaka koji dolaze u posebnim kutijama, i 4 koja se nalaze na njemu, sad se stavljaju tako da se tvrdom drškom običnog noža za mazanje margarina probija gumb za otvaranje, a onim dijelom noža s kojim se maže margarin taj se priključak čupa van. Kad se kreće na tepih, jedan je priključak uključen, a ako se slučajno kreće prema parketu, odmah se mijenja (naglasak: ne automatski) priključak za parkete (a kako nikad ne znaš kako dobro želiš ispolirati parkete imaš 6 priključka samo za drvo). Do sada testiran jedan. Prošli tjedan sam se probudila na zvukove kućnog zvona. Obično ih zanemarujem, kao i telefonske pozive ujutro, cca do 12 sati, jer zbog tatine profesije, nisu za ostale članove obitelji. Ali ni zvono ni telefon nisu odustajali. I jedno i drugo su bili povezani. Na vratima je stajao dečko koji je donio 5 specijalnih vrečica za novi usisavač. Koštale su 180 kuna. A kako firma ne želi neuspješan paket reply nazad, dostavljač te fino nazove da potvrdi da je ispred kuće s tvojim vrečicama.
I tako mi i dalje usisavamo starim usisavačem koji je oko sebe zaljepljen smeđim selotejpom jer se raspada, ali mali sauga, da ga sauga. Stekao je respekt u svim kućnim kastama prašine. Aura moći je oko njega, ožiljci su na njemu, izgubio je svu svoju djecu priključke, izgubio je mjesto u kućnoj ostavi, degradiran je na balkon, ali zna on da je stekao kultni status u našoj familiji. Zna i mama, koja ga uvijek nekako s uzdahom užasa i sigurnosti hvata u ruke, mada Elitaš ispušta oblačiće lavandinog mirisa.