Veljača je. Meni mjesec koji asociram uz krevet, učenje i tešku statiku. Životinja koju imam u kući, veljaču asocira uz akceleraciju.
Došetala se Gospođica prije početka ljeta. Fina maca. Mi slagali drva, ona udri u jauk. Dva tjedna nas je posjećivala i davila nas iritantnim glasanjem, mi je ignorirali jer smo još uvijek lizali rane od Tobija. Sirotog, koji je pokupio sve neurotične vibre naše familije (bio je labilan od početka). Pao je s balkona, imao problem s piškenjem pa je to svuda radio, nekad i uz našu pomoć, bio malo pretjerano vezan za nas, bio kod veterinara više nego mi svi zajedno kod svojih doktora i skončao je skroz tragično. Na način za koji nisam ni znala da mačke mogu uginuti. Tjednima smo se hrvali s tugom i s njegovim nesretnim završetkom. Bio je prekrasan, ali jako nesređen. Većinu vremena smo ga zvali siroće, naše malo siroće. Jednostavno je budio empatiju.
Prije njega je bio Zvonko, macan i pol. Životinja od koje sam dva puta dobila trovanje krvi, dva puta tetanus. Nije se dao dragati niže vrata, ja sam ga se bojala jednako koliko sam ga obožavala. Imao je ta dva intenzivno zelena oka, za koje je moj tata pet godina tvrdio da ga podsjećaju na oči njegovog pokojnog oca, te je imao karakter naše familije. Prošao je s nama tri seljenja, došao je točno na dan kad je Oluja počela. Mali, kržljav, ništavan, gladan, s tim ogromnim očima, ''daj voli me, voli me''. Uvijek smo govorili da je predstavljao jedno razdoblje naših života. Kad smo vidjeli da je poginuo, na cesti, pokopali smo ga u dvorištu ispod šljive. Shrvani. Pizda se pojavila dva dana kasnije. Mi mu nismo ni htjeli reći da ga nismo prepoznali na asfaltu, samo smo mu dali novi Whiskas. ''Zvonko, di si bio, sunce ti tvoje,' tepali smo mu. Ozareni. Ali kako karmi ne možeš pobjeći, dva tjedna kasnije smo ga sahranili. Auto ga je lupio te je ostao ležati na cesti, sada identificiran, skoro pa na identičnom mjestu kao i ona bezimena mačja životinja koja je trunula ispod šljive. Baš je bila tuga u kući. Bio je beskičmenjak. Ništa tog mačka nije jebalo. Osim tate.
Gospođica. Prva ovakva dama u našoj familiji. Već osam mjeseci govorimo da je ona odabrala nas. Dok je onako neumorno jaukala, dva tjedna ležeći ispod pampasa, ne pomičući se. Da je shvatila mačjim okom, šestim čulom i kojim životom od onih devet, da je njeno mjesto s nama. Prvi put u životu se upoznajemo sa ženskim mačjim stvorenjem i ostali smo fascinirani, krajnje zaljubljeni. S njenim manirima, s njenim karakterom, s njenom odanošću, s kulturom obavljanja nužde, s konstantnim zamišljenim gledanjem kroz prozor, s već izlizanim ušima gdje je stalno ljubim, i sad u veljači sa stoičkim gledanjem u vrata balkona gdje ju je dečko bario dva tjedna i s patnjom koja je jučer nastala kad ju je napustio. Mislim da nikad nisam vidjela toliku tugu u nečijim kretnjama i pogledom ''a gdje je on...''
Tata mi je bio nesretan jer je dva dana nije bilo doma. Danas je kupio pet kila kolačića, par konzervi i napunio je spremnik, zna da će sad biti doma. Kaže da sad ima četiri žene u kući.