Trebale su mu dvije godine da mi to kaže. Razumijem ga. Od šest godina, samo smo se jednu vidjeli.

Javio mi se Francuz prije par dana. Kroz sve ove godine, od dana kad je otišao iz Hrvatske, nastavljali smo kontakt. Neki put više puta tjedno, nekad ništa mjesecima, ali sam uvijek znala da će reply kadtad stići. Nije me previše brinuo. Sve dok se do prije par dana nismo čuli. Ja njemu pričala o kežualnim stvarima, da mi je trenutno sve ok sa životom, obitelj na mjestu, imam svoje prijatelje, dečko emigrant, da malo putujem, malo se zajebavam, puno čitam, da općenito pucam na glazbu, klasika.

A on je meni na to dodao da je krajnje vrijeme da dođem do njega, da šta odugovlačim, eh da šta, i tako nakon uvodnih žlabranja da je tek sad počeo shvaćati hrvatski pristup učenju i studiranju, i da tek sad skida kapu meni i mom društvu. Da već znam da je zadnjih par godina promjenio tri faxa, da nikako odlučiti šta želi i da... 'oprosti što ti nisam ranije rekao, ali zadnje dvije godine sam se liječio od shizofrenije. Trenutno sam na lijekovima, i osjećam se napokon kao ja, ali sam bio hospitaliziran.'

Nije mi došlo kao šok. Imam par prijatelja psihologa, pa sam (promatrajući njih) i uvidjela da je normalnost kao pojam, pojam za razmatranje. Ali u glavi su mi se rezimirali događaji. Nije on meni nikad bio čudan, drugačijeg mentaliteta da, pomalo introvertan, nekako u svom svijetu, rijetko u centru pažnje, ali sam ga odlično prihvatila. Bio je različit u drugim kontekstima, svjetski putnik, poliglot, seljakanja od Francuske do New Yorka na jazz koncerte, le petit Francoise. Dosta hektičnosti u tome svemu, adrenalinskih boomova, i određenih disfunkcionalnih odnosa unutar njegove pariške zajednice. Meni je taj pojam otuđenja bio nepoznanica, ali opet i život u višemilijunskom gradu mi je bio nepoznanica.