... o životima za koje nismo ni znali.
Nije uzalud Tolstoj napisao da je svaka obitelj nesretna na svoj način.
U posljednje vrijeme se okupiram s James Joyceom i s njegovim ženama, njegove dvije najvažnije žene, mada ja naglašavam važnost, jer su one njemu bile supruga i kćer, dok je on sam kao pojava bio ukoričeni teški čovjek. Alkoholičar teže klase. Neki kritičari su smatrali njegove knjige remek djelima, iako su ih mnogi smatrali nečitljivima. Joyce je izjavio, "Jedina stvar koju ja zahtjevam od svog čitatelja je da mi posveti cijeli život i da kritičari budu zaposleni 300 godina."
Nora mu ga je za prvog susreta drkala, za što joj je on bio strašno zahvalan. Napisao je: ''It was you yourself, you naughty shameless girl who first led the way. It was not I who first touched you long ago down at Ringsend. It was you who slid your hand down down inside my trousers and pulled my shirt softly aside and touched my prick with your long tickling fingers and gradually took it all, fat and stiff as it was, into your hand and frigged me slowly until I came off through your fingers, all the time bending over me and gazing at me out of your quiet saintlike eyes... Did you never never, never feel a man's or a boy's prick in your fingers until you unbuttoned me?"
Iz njihovog braka (a s Norom se oženio tek 30 godina nakon upoznavanja) se rodila Lucia te sin George koji se rijetko spominje, koja je bila priznata koreografkinja, radila je s caricom modernog plesa Isadorom Duncan, ali je cijeli život osjećala važnost svoga oca, i prije svega se osjećala sama, jer je bila nesretno zaljubljena u Samuela Becketta koji ju uopće nije percipirao i kojega je čak zaprosila, a koji ju je odbio, jer ga je zanimao samo Joyce, nomadski boemski život i kurve, i koji ga je jednom u Parizu i spasio nakon što ga je napao francuski makro.
Lucia se odlučila udati iza 25te godine, spriječila ju je shizofrenija. U svojim danima ludila, bacala je stolce na roditelje, bježala od kuće, imala mnogo ljubavnika, a i nikad ju zapravo nisu vidjeli kao Luciu, uvijek kao Luciu Joyce.
1934. je postala Jungov pacijet u Zürichu. Sam Joyce je ostao ogorčen njegovom dijagnozom – Jung je vjerovao da je bila prebliska s očevim psihotičnim ustrojstvom, i da je to utjecalo na nju.
Napisala je te iste godine iz Jungove klinike: "Father dear, I am very fond of you. Thanks for the pretty pen. Zürich is not the worst place in the world is it? Maybe one day, you can come with me to the museum, father. I think that you are spending a lot of money on me. Father dear, I have had too nice a life. I am spoiled. I don't really know what I am writing Father. I saw a number of artists, especially women who seemed to me all very hysterical. Am I to turn out like them? No, it would be better to sell shoes if that can be done with simplicity and truth. And besides, I don't know whether all this I am writing means anything to you."
Joyce je umro 1941. od puknuća čira.
Nora je umrla 10 godina kasnije, te prije njegove smrti izjavila: ''Nemam više energije. On me više uopće ne zanima. Može raditi što hoće... Po cijele dane ne dobijem više od tri riječi od njega. Ujutro, 'Novine', za vrijeme ručka, 'Šta je to?', i navečer, dok gledam bocu na podu, 'Ne diraj to!''
Lucia je umrla 1982. u psihijatrijskoj bolnici u Engleskoj. Sama.