Ja sam knjigoljubac, ali mainstream me ne zanima.
Kad sam bila na prvoj godini faxa, profesorica iz jednog kolegija me zamolila, jer sam bila predstavnica godine, da par sati provedem u društvu s jednim mladim predstavnikom jedne izdavačke kuće, koji je taj dan došao predstaviti nova izdanja. I do tada sam gutala knjige, mada sam još uvijek bila u nekim romantičnim fazama, no, nisam imala neku vodilju. Kako je njemu bilo dosadno, jer je morao čekati da predavanja završe, nas dvoje smo stigli popričati. Pitao me standardna pitanja, o faxu, o životu, o godinama (bio je mustra, ali zgodna mustra), i došli smo do knjiga. Ja se sjećam da sam ga htjela imponirati pa sam mu na pamet bubala sve naslove koje sam pročitala u zadnjih mjesec dana, i vidjela sam da je ostao impresioniran, ali mi je i rekao jednu stvar. 'Ja sam zaljubljenik u rusku književnost. Ni jedan novi urbani pisac se ne može usporediti s Rusima. Kod njih ima svega. I nahraniš se s njima. Mlada si, i super što toliko čitaš, ali odredi si što te točno zanima.' Ja sam progutala te rečenice. Istina, nisam mu mogla ništa ruskog reći jer sam do tada znala smo za Raskoljnikova, Karenjinu, one stare fantastične ruske priče, Gorbačova, babušku i Moskvu (stanje se po tom pitanju nije drastično promjenilo).
Nije me zarazio ruskom književnošću, ali me zarazio drugom stvari. Da pratim što se događa na književnoj sceni i da ne čitam sve što je trenutno in. Kako se družim s ljudima kojima je knjiga sastavnica, stvar rutine i obrazovanja, sjećam se da mi je bilo teško priznati da je meni jedna od najdražih knjiga 'Ako dočekam sutra', od Sheldona. Ja sam svoja tri adolescentska čitalačka ljeta otvarala s njim, knjiga me fascinirala, Madrid mi je postao glavno mjesto svih fantazija, prešla sam cijelu njegovu literaturu i onda se prebacila na H. Robbinsa, koji mi je njemu mogao parirati. Do kraja 7. mjeseca, sam kretala u druge čitalačke vode. Ali to je bilo prije, do sada sam izdefinirala svoj ukus.
U posljednje vrijeme, ta chick literatura diže puno prašine. Pročitala sam i pametna.lijepa@neudana.au, i Moj život na tanjuru, Zar me ne želiš, Lov na posljednjeg divljeg muškarca, Ljubav, znatiželja, prozak i sumnje, i Bridget, i još puno toga, ali ovu Bjondićku neću čitati, jer sam shvatila da me ova vrsta literature uopće ne zanima. Kao što i Lana neće biti tema ovog posta. Već mi je naporna ta vrsta konstantnog isticanja, ja žena koja trčim za vukovima, ja žena koja radim preko 12 sati na dan, ja hraniteljica, mučiteljica, sex majstorica i Šiva 21. stoljeća. I ja sam žena, ali ne pušim te knjige. Od njih ostanem samo isfrustrirana, još to i to moram napraviti, pa to i to, pa bit to i to, ''a imat te sve skale po tijelu''. Jedinu koju sam fakat progutala jer volim britansku pop književnost je 'Lubenica' od Marian Keyes. Ali zato što je humoristična, i jer mi je humor zdrava stvar, i jer to Britanci imaju između redova.
No, ne volim kad mi se govori, da moram nešto pročitati pod muss jer je to sada in. Meni je Tanja Kinkel baš in, i William Golding mi je in, i Pat Conroy u Glazbi s plaže, i nikako savladivi Julio Cortazar i vječno ću bit zaljubljena u Kunderu i Murakamija, tupit o Saramagu i Andahaziju, govorit o De profundis od Wildea, i baš kad mi je potrebna doza ženske snage okrenut ću se Julijani, Ugrešićki ili Volite li Brahmsa od Sagan. Između svega ostalog, ali da ne idem u nabrajanje. I definitvno ostat vjerna humorističnim piscima.
Ne podnosim književne litanije, gdje mi društvo sugerira šta se sada čita, ili koliko si ti intelektualno superioran, odnosno inferioran ako odjednom o Houellebecqu ne znaš reći osnovne stvari.